Lingua blablativa – Obljuba

Ana Simona ZelenovićDruštvo, Lingua blablativa, Tekst, Vesti

Društvo Ana Simona Zelenović

* Termin “lingua blablativa” osmislio je nemački sociolog Niklas Luman da opiše manipulativnost jezika, mogućnost da se njime u kulturi i društvu proizvode ili reprodukuju odnosi moći i utiče na percepciju i poimanje stvarnosti.

Pre nekoliko dana policajac V.Ž. (43) zaposlen u policijskoj stanici Mionica, uhapšen je i određen mu je pritvor od 30 dana, zbog optužbe da je “obljubio” devojčicu od 13 godina. Kako prenose Večernje Novosti, prijavila ga majka devojčice, kada je pronašla eksplicitne poruke u njenom telefonu. Policijski službenik osumnjičen je da je od marta do hapšenja, koristeći nezrelost devojčice, s njom stupio u kontakt, a potom počinio nedozvoljene polne radnje. U izjavi datoj u istrazi, devojčica je rekla da se u policajca zaljubila i da je on nije prisiljavao na intimne odnose, odnosno da je sve bilo dobrovoljno, dok se on branio ćutanjem. S obzirom na to da u mobilnom telefonu devojčice, broj sa koga su joj upućivane poruke sa intimnim sadržajem nije bio evidentiran, naknadno je, tokom istrage, otkriveno kome pripada.

Slučajevi “obljube”, silovanja, polnog zlostavljanja i uznemiravanja nisu retkost u tabloidima i vesti o njima najčešće imaju senzacionalistički karakter, međutim u aprilu i maju ove godine u medijima je posebno bilo aktuelno pitanje izmene Krivičnog zakonika povodom slučaja petnaestogodišnje Tijane Jurić iz Subotice koja je oteta, silovana i ubijena u noći između 25. i 26. jula 2014. godine u blizini sela Bajmok. Usvojenim izmenama se za teška krivična dela, pre svega za ubice i silovatelje dece i trudnica uvodi kazna doživotnog zatvora. Iako su ove izmene bile tačka spora povodom konsekvenci koje imaju u političkom životu građanki i građana, mišljenja stručnjakinja i stručnjaka su različita. Osvrnuću se na istraživanja o seksualnom nasilju nad decom u Srbiji i nacionalnom i međunarodnom pravnom okviru koji se njega tiču.

Situacija, istraživanja

Seksualno zlostavljanje deteta uključuje širok spektar ponašanja: kontaktne aktivnosti poput silovanja, primoravanja deteta na seksualni odnos, dodirivanje, upotrebu deteta za samozadovoljavanje odraslih, kao i ne-kontaktne aktivnosti poput voajerizma, egzibicionizma pred detetom. Može biti izolovani incident počinjen od strane nepoznate osobe, do kontinuiranog zlostavljanja člana porodice tokom godina, ili se može javiti u obliku seksualne eksploatacije kroz prostituciju i pornografiju (Mršević, 1996, 1998, Išpanović-Radojković, Ignjatović, 2011; Bogavac i Otašević, 2015)

Prema podacima iz četrnaestogodišnjeg delovanja Incest trauma centra (osnovanog 1994), nedeljno se Centru prijavi u proseku devet novih slučajeva seksualnog zlostavljanja, a u više od polovine slučajeva (61%) radi se o seksualnom zlostavljanju dece. Od petoro dece koja su seksualno zlostavljana, četiri su devojčice i jedan dečak, a prosečni uzrast prvog incidenta zlostavljanja je šest godina i šest meseci. Najčešće se radi o zlostavljanju u porodici, ali kod 11% prijavljenih slučajeva radi se o seksualnom, fizičkom ili emocionalnom zlostavljanju dece u institucijama od strane pomagača. U 100% počinilac je bio detetu poznata osoba u 78.39% počinilac je član porodice. Od petoro počinilaca, četvoro su muškarci i jedna žena. U 37% slučajeva učinilac je otac, a u 47% neka druga osoba muškog pola. Period između prvog incidenta i prijavljivanja u proseku je iznosio 11 godina i dva meseca. Najmlađa osoba koja je evidentirana u Centru zbog seksualnog zlostavljanja bilo je dete uzrasta od šest meseci. Devojčice su najčešće mete nasilja u 83.22% slučajeva. U 92.11 % slučajeva nije započet krivični postupak. Za slučajeve koji su presuđeni i svi se odnose na decu ispod 12 godina, krivični postupak je u proseku trajao tri godine i tri meseca. U proseku, kazna je iznosila jednu godinu i dva meseca.

Kako UNICEF-ov prikaz naglašava treba uzeti u obzir da seksualno nasilje može biti posebno teško za merenje i njegova učestalost je verovatno potcenjena u istraživanjima usled jake društvene stigmatizacije, kulture ćutanja u prijavljivanju nasilja, neefikasnosti ili nedostupnosti službi podrške, verovatnoće da će deca kriviti sebe.

Nacionalni pravni okvir

Prema Ustavu Republike Srbije, deca uživaju ljudska prava primereno svom uzrastu i duševnoj zrelosti; a deca su zaštićena od psihičkog, fizičkog, ekonomskog i svakog drugog iskorišćavanja ili zloupotrebljavanja (član 64. st. 1. i 3.). Porodični zakon definiše i zabranjuje nasilje u porodici i ustanovljava obavezu države da preduzme sve potrebne mere zaštite deteta od svih oblika nasilja a Zakonom o sprečavanju nasilja u porodici definiše se i uređuje se sprečavanje nasilja u porodici i postupanje državnih organa i ustanova u sprečavanju nasilja. Zakonom o socijalnoj zaštiti određeni su ciljevi socijalne zaštite koji se ostvaruju obezbeđenjem materijalne podrške pojedincu odnosno porodici koja ima potrebe za njom, ali i pružanjem usluga socijalne zaštite a korisnici usluga socijalne zaštite su i deca žrtve zlostavljanja, zanemarivanja, nasilja i eksploatacije.

Prema krivičnom i prekršajnom zakonodavstvu maloletnim licem smatra se lice koje nije navršilo 18. godina života, a dete je lice koje u vreme izvršenja krivičnog dela ili prekršaja nije navršilo 14. god. Krivični zakonik normativno-pravno sagledava dete u kontekstu krivične odgovornosti i zaštite od krivičnih dela, a kao poseban oblik kvalifikovanog krivičnog dela propisuje se delo učinjeno prema maloletnom licu mlađem od 14 godina. Zakonom o posebnim merama za sprečavanje vršenja krivičnih dela protiv polne slobode prema maloletnim licima propisuju se posebne mere koje se sprovode prema učiniocima krivičnih dela protiv polne slobode izvršenih prema maloletnim licima određenih istim zakonom i uređuje vođenje posebne evidencije lica osuđenih za ta krivična dela.

Glava 18 Krivičnog zakonika odnosi se na takozvana Krivična dela protiv polne slobode, a obuhvata određenje zatvorskih kazni od 5 - 12 godina zatvora za počinioce obljube nad “nemoćnim licem” ili detetom, 2 - 10 godina ako je učinjeno pod pretnjom počiniocu, 5 - 15 ako je izvedeno naročito svirepo, prema maloletniku, ili je imalo za posledicu trudnoću, i konačno, najmanje 10 godina ili doživotnom kaznom zatvora ako je usled “obljuba” načinjena detetu ili ako je usled nje nastupila smrt.

U aprilu 2013., Parlament Republike Srbije je usvojio Inicijativu Incest Trauma Centra – Beograd za ukidanje zastarevanja seksualnih delikata počinjenih prema deci, čime je, nakon Velike Britanije, Srbija postala druga zemlja u Evropi gde zakonodavac prepoznaje dugotrajne efekte seksualne traume (za razliku od dotadašnje regulative koja je nametala da počinilac može biti procesuiran samo šest godina nakon poslednjeg incidenta seksualnog nasilja nad detetom) i omogućava osobi koja je preživela seksualno nasilje u detinjstvu da onda kada ima psihičku snagu i društvenu moć za ravnopravnije učešće u krivičnom postupku to i učini.

Međunarodni pravni okvir

Ratifikovanjem Konvencije o pravima deteta, koja je stupila na snagu 2. novembra 1990. godine Srbija je preuzela obavezu za primenu mera za sprečavanje nasilja nad decom i da obezbedi zaštitu deteta od svih oblika nasilja u porodici, ustanovama, institucijama i široj društvenoj sredini, i to od: fizičkog i mentalnog nasilja, zloupotrebe i zanemarivanja (član 19); svih oblika seksualnog izrabljivanja i seksualne zloupotrebe (član 34); nasilnog odvođenja dece i trgovine decom (član 35); svih drugih oblika eksploatacije štetnih za dete (član 36); mučenja, nehumanih i ponižavajućih postupaka i kažnjavanja (član 37). Konvencija takođe određuje obavezu države da obezbedi mere podrške za fizički i psihički oporavak deteta – žrtve nasilja i socijalnu reintegraciju deteta (član 39). Pored Konvencije o pravima deteta, Republika Srbija je ratifikovala i dva dodatna protokola koja su doneta uz Konvenciju o pravima deteta: Fakultatitvni protokol o prodaji dece, dečjoj prostituciji i dečjoj pornografiji i Fakultativni protokol o učešću dece u oružanim sukobima 2002. Godine.

Konvencija o zaštiti dece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja (“Lanzarot konvencija”) Saveta Evrope (2007/2010) je najobuhvatniji pravni instrument o zaštiti dece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja, kojim su obuhvaćene sve vrste seksualnih krivičnih dela na štetu maloletnih lica (uključujući seksualno zlostavljanje dece, iskorišćavanje dece u prostituciji i pornografiji, izlaganje dece seksualnim sadržajima i aktivnostima) i kažnjavanje istih. Među ostalim međunarodnim konvencijama koje štite prava deteta nalaze se i: Konvencija Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija), Konvencija o visokotehnološkom kriminalu (“Budimpeštanska konvencija”), Konvencija Međunarodne organizacije rada (MOR) broj 138, Konvencija MOR broj 182 o najgorim oblicima dečjeg rada.

Zaključak

Na kraju, treba istaći nekoliko vidljivih problema. Zbog velike društvene stigme u vezi sa ovom temom, o njoj se ne govori na pravi način, silovanja i polna uznemiravanje dece se zataškavaju, ublažavaju ili kriju, zbog čega takođe i žrtve nasilja o njemu ne govore. Ova stigma takođe otežava sprovođenje istraživanja, koje je već otežano time što deca zbog traume, straha ili stida ne žele da priznaju šta se dogodilo. Istraživanja pokazuju posebnu polnu dimenziju problema, budući da je većina dece žrtava seksualnog nasilja ženskog pola, a većina nasilnika muškog. Nije zanemarljivo to što su većinski očevi ti koji “obljubljuju” ćerke što pokazuje patrijarhalnu strukturu moći u porodici. Iako dileme o izmenama Krivičnog zakonika ostaju aktuelne budući da imaju mnoge socijalne i političke konsekvence, Srbija ima relativno dobar zakonski okvir za sankcionisanje seksualnog nasilja nad decom. Ipak, treba povećati informisanost o pravima, zakonima i mogućnostima traženja pomoći kako među decom, tako među odraslima. Takođe, neophodno je da pisanje o ovom problemu izgubi svoj senzacionalistički i poprimi informativni karakter.

Podeli sa prijateljima

FB  TW