Gospodari budućnosti iz prošlosti i promena koja to nije

Gëzim KrasniqiPolitika, Region 2020, Tekst, Vesti

Politika
EN | AL

Skoro tri decenije nakon početka raspada Jugoslavije, dve decenije od kraja rata na Kosovu i odlaska Slobodana Miloševića sa vlasti u Srbiji, zemlje nastale na teritoriji bivše Jugoslavije prolaze kroz proces višestrukih transformacija. Sedam novih zemalja je nastalo na ruševinama bivše socijalističke federacije, i danas se sve nalaze na različitim nivoima demokratizacije i evropskih integracija. Međutim, istorija bivše Jugoslavije, njen raspad kao i status nekih njenih država naslednica i dalje su predmet razdora. U ovom pogledu, čini se da u regionu bivše Jugoslavije stvari ostaju iste uprkos velikim promenama.

Ovo se pre svega odnosi na slučaj Kosova i Srbije, koji i dalje predstavlja težak politički problem za region. Tri decenije od Miloševićevog govora na Gazimestanu, izgleda da se malo toga promenilo u odnosima između dve zemlje i dva naroda. Etničke podele se čine jačim nego ikad, pre svega kao rezultat rata, uništavanja, progona, i u velikoj meri zbog nesposobnosti i nevoljnosti elita na ove strane da razviju viziju spajanja umesto razdvajanja naroda i omoguće društveno-ekonomski napredak u obe zemlje.

Odnos između Kosova i Srbije svakako jeste veoma komplikovan, pre svega zahvaljujući velikom broju uzroka u vezi sa istorijom, nacionalizmom, i pre svega, sukobom oko statusa Kosova. Međutim, izvan istorijskih uzroka i trenutnih političkih neslaganjem ključni problem u odnosima između dve zemlje predstavlja ono što Čarls Tejlor naziva ‘neprepoznavanje’ i ‘pogrešno prepoznavanje’. Proces ‘neprepoznavanja’ ili ‘pogrešnog prepoznavanja’ ključan je proces u formiranju identiteta, uključujući izgradnju države i kreiranja politika. Kako Tejlor objašnjava, ‘naš identitet je delimično oblikovan priznanjem, ili nedostatkom priznanja, često zbog pogrešnog prepoznavanja od strane drugih, do te mere da osoba, ili grupa ljudi može da pretrpi stvarnu štetu, stvarno propadanje, ako ih ljudi ili društva oko njih sagledavaju kroz ograničavajuću ili ponižavajuću sliku o sebi. Neprepoznavanje ili pogrešno prepoznavanje nanosi štetu i može biti posmatrano kao vrsta ugnjetavanja, zbog zatvaranja nekoga u pogrešan, iskrivljen i reduciran način postojanja.

Na mnogo načina, u slučaju odnosa Kosova i Srbije, ‘drugi’ je konstantno zarobljen u pogrešan, iskrivljen i reduciran način postojanja. Od 19.veka, narativni okviri i diskursi na različite načine, pokušavaju da nastave takav pogrešan i iskrivljen odnos prema ‘drugome’. Nažalost, i 20 godina nakon rata na Kosovu, ovakvi iskrivljeni odnosi prema drugome nastavljaju da se koriste od strane različitih elita i medija na obe strane ali sa različitim intenzitetom.

Stvarni napredak je veoma ograničen. Uprkos dugogodišnjim bilateralnim pregovorima uz podršku Evropske unije u Briselu, zajedničkog učestvovanja u Berlinskom procesu (koji je pokrenula nemačka kancelarka u avgustu 2014), i Jugo-istočnog procesa za evropsku saradnju (SEECP), malo stvarno saradnje i komunikacije postoji između Kosova i Srbije. Naprotiv, trenutne elite na obe strane se sve više oslanjaju na nacionalističku mobilizaciju da skrenu pažnju sa stvarnih problema, kao i da se zaštite od rastućih kritika zbog korupcije, zarobljavanja država i političke nesposobnosti.

Jugoslovenski ratovi su iza sebe ostavili tragično nasleđe u hiljadama mrtvih, milionima izbeglica, uništenim životima i unakaženim ekonomijama. Samo društveno tkivo regiona bilo je uništeno. I kao da ovo nije bilo dovoljno loše, u post-ratnoj tranziciji koja nikako da prođe, čitava generacija se i dalje bori da zauzme pristojnu meru normalnosti, političke stabilnosti, ekonomskog napretka i lične ispunjenosti. Nade za brzu demokratizaciju, među-etničko pomirenje i regionalnu saradnju su se pokazale lažnim. Umesto toga, ljudi i regionu moraju da se bore sa umanjenom demokratskom državom koja ne garantuje niti građanska prava, niti među-etničku saradnju, niti društveno-ekonomski napredak. Neizbežno, ovo u suštini doprinosi rastućem osećanju političke apatije i predominantnom osećaju razočarenja u samu državu. Povećan broj apstinenata na izborima, i spor ali stalan proces legalnih i nelegalnih migracija mladih (i većinom obrazovanih) ljudi, koji izgleda prestaju da veruju u promene, možda najbolje pojednostavljuje rašireno razočaranje ljudi u post-ratnim društvima Kosova i Srbije.

Danas Srbijom vlada koalicija stranaka i vođa koji su bili instrument nacionalističkog ludila iz 1990. koje je proizvelo razaranja i tragediju. Njihov drugi politički čin, da tako kažemo, skoro je pa istovetan onom prvom. Ohrabreni širokim prihvatanjem od strane međunarodne zajednice i jakom unutrašnjom podrškom u svojoj izbornoj bazi, Vučić i Dačić su uspešno revitalizovali razarajuću političku ideju - prekrajanje administrativnih granica prema etničkim linijama - 30 godina nakon dolaska Miloševića na vlast u Srbiji, i ponovo uveli percepciju ‘Šiptara’ u srpsku javnosti.

U Kosovu, sa druge strane, dve decenije nakon rata i više od decenije od proglašenja nezavisnosti, političkom agendom države i dalje dominiraju odnosi sa srpskom manjinom i Srbijom, bez obzira na hronične probleme sa ekonomskom situacijom i društvenim boljitkom. Interne političke svađe i nedostatak institucionalnog kapaciteta, kao i nedostatak političke vizije i višepartijskog konsenzusa, doprineli su lošim rezultatima Kosova u izgradnji države. Trenutno, Kosovom vlada koalicija ‘ratnih komandanata’, koji su svi odreda deo post-ratne političke i ekonomske ukopane elite koja ometa otvaranje političkih i ekonomskih reformi i konkurenciju. Što je jače nezadovoljstvo nedostatkom ukupnog društveno-ekonomskog napretka, to se više vraćaju ratnim delima, herojima, spomenicima, privilegijama ratnih veterana, kao i ‘igri krivice’ sa Srbijom u svom epicentru.

To su srpski i kosovski vladari budućnosti iz prošlosti i samo njima se može verovati da reše pitanje Kosova. Ili nam je tako rečeno. Nažalost, mnogi na Kosovu i u Srbiji, kao i u međunarodnoj zajednici žele da veruju da je ovo slučaj. Ipak, ove elite liče na Tancredi Falconerija, lika iz romana Leopard Guiseppe Tomasi di Lampeduse, koji je svojevremeno rekao: ‘Ako želimo da stvari ostanu kao što jesu stvari moraju da se promene’. Drugim rečima, nema promene sa ovakvim elitama.

Ako želimo da se desi značajna promena u odnosima između dva naroda i dve države, ključni preduslov mora biti ispunjen: uzajamno priznanje kao jednakih. Praktično, ovo znači odricanje od ideje regionalne hegemonije u korist regionalne saradnje, etnička i/ili kulturna superiornost u korist dijaloga, i etnocentrično razumevanje države u korist one koja se postavlja kao država dobrobiti i napretka slobodnih i jednakih građana. Međutim, da bi se ovo desilo, prava promena elita je neophodna.

Gëzim Krasniqi
Programski kodirektor Univerziteta u Edinburgu


Tekst je dostupan i na engleskom jeziku i deo je zajedničkog projekta razmene sa portalom sbunker.net iz Prištine.

Pročitajte i verziju na albanskom jeziku na sajtu Sbunkera.

Podeli sa prijateljima

FB  TW