Mladi u BiH i kritika
Kritika je jedini nezavisni izvor informacije. Ostalo je reklamiranje, rekla je svojevremeno američka kritičarka Pauline Kael. U BiH je stručna kritika zaista u lošem stanju i preciznije reći, gotovo na izumiranju, ali zahvaljujući nekolicini pojedinaca „stare škole“ i neobjašnjive strasti i volje mladih, ona još uvijek živi. I ono najvažnije, ljubav prema zapisivanju argumentovane kritičke misli, posebno je prisutna kod novih generacija studenata koji upravo u kritici prepoznaju priliku za ostvarenje svoga spisateljskog talenta. Jedna o njih je svakako i studentica dramaturgije na ASU Sarajevo Emina Kovačević koja zajedno sa nešto starijim kolegama Elvisom Ljaljićem i Seadom Vegarom, govori za Remaker. O kritici. Filmskoj, književnoj, teatarskoj. Kritici.
Da li bi se kao buduća mlada dramaturginja voljela baviti kritikom i kolika je, zapravo, njena važnost za kulturu, umjetnost i društvo?
Emina: Iako se nikada nisam vidjela kao kritičarku, shvatila sam vremenom koliko je kritika neophodna, i koliko je ona odgovornost ljudi koji imaju predispozicije da postanu ono što se naziva „idealnim gledateljem“. Vjerujem da kao studentica dramaturgije i sama nosim tu odgovornost, koju sam spremna preuzeti. Smatram da je kultura vitalni organ društva. Ubiti kulturu, značilo bi ubiti jedno društvo, a sa smrću kritike bi se napravio prvi korak na tom putu. Umjetnost je neizostavan dio kulture, a kritika, kao pisani trag koji ostaje, potvrđuje njen kontinuitet. S tim u vezi, kritika se nipošto ne bi trebala zanemarivati ili ignorisati i mi koji dolazimo to nećemo dozvoliti.
Kakav je trenutno položaj filmske kritike u BiH?
Sead: Iskreno rečeno, ne baš sjajan. Malo je onih medija (pisanih, elektronskih), ili gotovo i da ih i nema, koji znaju cijeniti tu vrstu novinarstva. Sve se svelo na sporadične pokušaje ili bi bilo bolje reći napore nekolicine ljudi, kritičara. Da bi neko mogao biti filmski kritičar, treba razumijeti medij, njegovu tehnologiju, ono što ga razlikuje od drugih umjetničkih formi, te način na koji zvuk, slika, montaža i gluma funkcionišu u kompleksnom poduhvatu, koji vodi reditelj, ali je u suštini rad više saradnika. Dobar kritičar treba posjedovati znanje o historiji filma, teoriji, filmskoj estetici, te treba znati nešto i o samoj produkciji. Bez obzira na to koliko je djela velikih majstora pogledao, on mora poznavati život, proučavati humanitstičke nauke i biti informisan o tekućim događajima.
S druge strane, čini se da za književnu kritiku ima mnogo više prostora, s obzirom da još uvijek izlazi određeni broj književnih časopisa?
Elvis: Postoji, ali se smanjuje iz godine u godinu. Dio njih je prestao da postoji u potpunosti, dio njih je promijenio format postojanja pa sad postoje samo portali, ali ovi koji su preživjeli (a preživjeli su ne zbog odgovornog odnosa institcija prema njima, već zbog ogromnog entuzijazma pojedinaca koji su svjesni značaja takvih časopisa za bosankohercegovačku kulturu) imaju kvalitetan i raznovrstan sadržaj, i njeguju, između ostalog, i književnu kritiku. Kao jedan od tih pozitivnih primjera valja istaći svakako časopis Život, koji osim velikih književnih imena rado pruža priliku i novim imenima i mladim autoricama i autorima.
Koliko je prostora posvećeno kritici kada je u pitanju studij dramaturgije na ASU?
Emina: Na odsjeku za dramaturgiju na ASU, kritiku izučavamo četiri semestra, što je svakako zadovoljavajuće. Pored internih kritika, koje pišemo kroz nastavni proces, pružena nam je prilika da se bavimo i profesionalnom kritikom, kao sto je slučaj bio u protekle dvije godine, na Pozorisnim/kazališnim igrama u Jajcu. Nažalost, iako je bilo pokušaja da se kritika u BiH oživi, poput portala Kritika.ba, nisam sigurna da je ona danas u profesionalnom svijetu na onom nivou na kojem bi morala biti, i da sigurno ima prostora za napredak. U idealnim uslovima, vjerujem da bi se trebalo više raditi na podršci inicijativama kao što je spomenuti, sada već ugašeni portal, ili kao što je trenutno nastojanje da se časopis „Pozorište“ oživi u vidu web stranice.
Kako bh. kulturna scena stoji sa teatarskom kritkom?
Elvis: Iako će bosanskohercegovačka teatarska scena uvijek javno zavapiti kako teatarske kritike nema, to nije potpuna istina. Ima je, ne dovoljno, istina, ali postoji jedan nemali broj mahom mladih tetatrskih kritičara i kritičarki, koji su u stanju da artikulisano i, što je također izuzetno važno – argumentovano govore o predstavama koje su gledali. Problem sa onima koji se često žale da kritike nema je što nema kritike koja bi ih (isključivo) hvalila.
Pokrenuo si prvi filmski portal u BiH. S kojim preprekama i problemima se susrećeš i kakve su reakcije posjetilaca portala?
Sead: Prvog januara 2014. sa radom je počeo prvi bh. filmski portal Filmofil. Nakon godina provedenih pišući za razne strane i domaće magazine i web portale tekstove o filmu i filmskoj umjetnosti, te popriličnom nezainteresiranošću lokalnih medija za takvu vrstu novinarstva, bar kada su u pitanju ozbiljniji tekstovi o filmu, odlučio sam da dugogodišnje iskustvo pretvorim u nešto konkretno, a to je upravo filmski portal namijenjen svim ljubiteljima sedme umjetnosti. Filmofil je portal posvećen praćenju novosti i događanja iz svijeta filma, kako domaće filmske produkcije tako i Hollywooda, Evrope i ostatka svijeta. Prvenstveni cilj je popularizacija filmske umjetnosti kroz sveobouhvatno izvještavanje sa novostima iz filmske industrije koje su na portalu Filmofil.ba predstavljene na svjež i inovativan način. Što se tiče prepreka i problema u pitanju su standardne „dječije bolesti“: kako obezbijediti finansije i borba za čitanost. Nakon pet godina Filmofil je izgradio ogromnu bazu tekstova, a time i veliku grupu čitalaca.
Kako napraviti dodatni prostor za književnu i teatarsku kritiku?
Elvis: U Bosni i Hercegovini postoji dovoljan broj dnevnih listova i sedmičnika, ali veliki dio njih uopšte ne predviđa prostor ni za književnu ni teatarsku kritiku. S toga se bojim da je i jednoj i drugoj sudbina ograničena na postojanje na portalima, što nije u načelu loša stvar, ali je i za književnost i za teatar bitno da zapisi o njima ostanu i u formatu koji nema rok trajanja. Posebno o predstavama, koja završi sa spuštanjem zavjese i čije se postojanje potvrđuje i kroz zapise o njoj. Za teatarsku kritiku je dobra stvar što je obnovljen časopis Pozorište, a tu je i Radio kritika koju je pokrenuo Dramski program Radija BiH i koja je kako vidim poprilično slušana.
Da li se u BiH može živjeti od filmske kritike i koji su to medijski prostori koje bi izdvojio kao profesionalne i stručne?
Sead: Nema baš prilike za, ono što je nekome krucijalno, nekom opet ne, profitabilno filmsko novinarstvo, ako možemo tako da ga okarakterišemo. Tako, da je zarađivati od pisanja filmskih kritika i tematskih tekstova o filmu veoma teško, još teže, gotovo nemoguća misija je živjeti od toga, ali tu i tamo se provuče poneko piskaralo koje može i ima šta pametno reći, i još biti plaćeno. Teško je izvodljivo, ali se kritičari snalaze na sve moguće načine. Medijski prostori koji se izdvajaju kao profesionalni i stručni... Filmofil.ba svakako, Oslobođenje, magazin Stav, te još portal Al Jazeera Balkans na kojem se mogu naći stručni tematski tekstovi o sedmoj umjetnosti. Veliku stvar radi Dramski program Radija BiH koji je uveo Radio kritiku i gdje, između ostalog, možete poslušati emisije Filmski i Televizijski talasi.
Amaterska kritika?
Elvis: Ja se doista nadam da kritičara profesionalcem ne čini samo to što je plaćen za svoj tekst, jer bismo onda bili u problemu, posebno što je velika većina nas koja se na ovaj ili onaj način bavili ili se bavila kritikom, nije se time počela baviti zbog novca već je motivacija dolazila iznutra, iz potrebe da se o nečemu nešto artikulisano i argumentovano kaže. Postojanje prostora za tu (amatersku) kritiku je sjajno, jer omogućava onim koji se možda namjeravaju time baviti čitav život da se predstave svojim kritikama, da dobiju povratnu informaciju, da na svojim greškama uče. Jer, kao i za bilo koje drugo zanimanje, i za kritiku je neophodna praksa. A, kao i u pisanju bilo kojeg žanra, zašto pisati ako se to neće čitati? Postojanje prostora za studentsko pisanje kritika je sjajna stvar, koja će, vjerujem, otkriti neka nova lica, koja će u bosaskohercegovačkoj kritici biti značajna.
Šta je najvažnije za filmskog kritičara?
Sead: Svaka umjetnost zaslužuje nekoga ko dobro poznaje to područje, pa tako i sedma umjetnost. Jedna od najvažnijih stvari vezana za filmskog kritičara je poštenje. Mladi i oni koji se požele okušati u pisanju filmske kritike u BiH, a i svuda u svijetu, trebaju svoju reputaciju graditi na tri temelja: iskren, nemilosrdan i pošten. Svi imamo svoje mišljenje, bilo da je ono pozitivno ili negativno, ili kompleksnije sa promišljenim idejama. Stavljanje tih ideja na papir ili kompjuterski monitor nešto je sasvim drugo. Za to trebate biti u stanju da radite u izolaciji, koncentrisano. Da gledate filmove na projekcijama, da konstantno istražujete filmsku materiju, i napokon, da sjednete i da pišete, pa da mijenjate i da ponovno pišete, jer svi dobri kritičari tako rade.
Šta je za tebe kvalitetna i relevanta kritika?
Elvis: Za početak, da ne bude presuda, već argumentovana analiza što većeg broja elemenata. Onda, da bude svjesna trenutka u kojem nastaje, odnosno da ne isključuje kontekst, da se kloni superlativa, da je konkretna, da bude što je moguće više objektivna, da je recentna, da bude pisana sa ljubavlju prema onome što je predmet kritike.
Emina: Da predstavlja kvalitetnu i tačnu analizu različitih elemenata koje čine jedno djelo, te da čitatelju dokazuje kako se svi ti elementi uklapaju (ili ne), u cjelinu i igraju za ideju djela. Ne volim kliše, repeticiju istih fraza i nepismenost. U dobroj kritici treba biti i humora kada, naravno, za to ima prostora. Viškom smatram razbacivanje velikim riječima, jer kritiku treba moći čitati svako ko voli umjetnost, a nije u stanju da je najpreciznije tumači.


