Ne smijemo dozvoliti realnosti da nas proguta

Mirza SkenderagićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Igor Skvarica, domaćin ceremonije otvaranja 25. SFF-a

Kade me poznanici i prijatelji iz drugih zemalja zapitkuju gdje da odu na ćepave kada dođu u Sarajevo, koju džamiju ili crkvu da slikaju, šta da posjete, ja im kažem samo da dođu za vrijeme Sarajevo Film Festivala, pogledaju film na „Metalcu“, popiju kafu ispred Narodnog pozorišta i izađu navečer i osjete atmosferu grada. Pa će ostati vremena i za ćevape, a sve džamije i crkve u Sarajevu su svakako jednako lijepe. „Dobrodošli na 25. Sarajevo Film Festival“, ove će godine izgovoriti mladi bosanskohercegovački glumac Igor Skvarica koji se u razgovoru za Remarker prisjeća nekih prijašnjih izdanja SFF-a, govori o 25., ali i prolazi kroz svoju karijeru, filmove i predstave, analizira položaj mladih glumaca u BiH i naslućuje budućnost. Svijetlu, vjerujemo.

Domaćin si ceremonije otvaranja 25. Sarajevo Film Festivala, što je s vremenom postao izuzetno važan događaj rezervisan za mlade bh. glumce. Kako se ti trenutno osjećaš kao neko kome je pripala ova čast i šta ti ona znači u profesionalnoj karijeri?

Skvarica: Ovo je vjerovatno najljepši gest koji sam doživio u karijeri i dolazi od festivala koji zauzima posebno mjesto u mom životu pa samim time mi je intimno još važnije.

Cijelu svoju karijeru si vezan za SFF. Kako i kada je nastala ljubav između tebe i SFF-s i da li bi izdvojio neki trenutak, izdanje, film, koje nikada nećeš zaboraviti, profesionalno i lično?

Skvarica: Sve je počelo je kada sam dobio prvu akreditaciju i podigao kartu za prvi film, dokumentarac “Stranded” ako se ne varam, koji je igrao u tadašnjoj Panorami. Kako se film bavi avionskom nesrećom i onima koji su preživjeli hraneći se poginulim i ranjenim, satima sam nastavio živjeti s tim filmom i pitanjem šta bih učinio na njihovom mjestu. I od tada festival ne prestaje da me uzbuđuje i fascinira. Godinama se skupilo nekoliko čudesnih filmskih doživljaja, a samo neki od njih su progaram “Tribute to” Lucrecia Martel i Bruno Dumont, “Smrt gospodina Lazarescua” i “Sierranevada” Cristi Puiua, “Mustang” Deniz Gamze Ergüven, “Toni Erdmann” Maren Ade, “The Act of Killing” Joshue Oppenheimera, “The Square” Rubena Östlunda, a posebno mjesto zauzimaju filmovi Andreya Zvyagintseva i Nuri Bilge Ceylana. Strah me kada pomislim koga sam sve zaboravio, ali to su samo neki od autorica i autora koji su me beskrajno inspirisali i oplemenili kao čovjeka i glumca.

Na koji način bi ti predstavio važnost SFF-a, kao profesionalac koji živi i radi na ovome prostoru, ne samo za Sarajevo i BiH, već i za cijeli region? Šta je to što SFF ima, a ostali regionalni Festivali nemaju?

Skvarica: Nezahvalno mi je govoriti o drugim festivalima jer nisam bio u prilici da ih posjetim. Velika prednost ovog festivala je stavljanje fokusa na regionalnu kinematografiju tako da svi iz ovog dijela Evrope žele premijerno predstaviti svoj film upravo ovdje zbog izvrsne promocije i dalje distribucije filma. Već godinama tu su i programi za mlade profesionalce kako bi se upoznali i ostvarili saradnju tako da je sve to utjecalo na činjenicu da SFF postane jedan od najvažnijih evropskih festivala, ali i mjesto gdje ljudi vole doći.

Profesionalnu karijeru si započeo u teatru, s predstavom “Džepovi puni kamenja” u SARTR-u, a na filmu u dugometražnom ostvarenju “Čefurji raus” Gorana Vojnovića.  Od tada pa do danas neodlučno plešeš između teatra i filma i ne odustaješ ni od jednog ni od drugog. Da li možeš uporediti ta dva glumačka prostora, šta ti kao glumcu pruža teatar, a šta film? Na koji način se ti kao glumac transformišeš, koji dio svoje izražajnosti umanjuješ, a koji ističieš, u slučaju jednog i drugog?

Skvarica: Ne mislim da se glumac treba odlučiti za neki od tih medija ako osjeća potrebu da radi u oba. Volio bih mnogo više raditi na filmu, ali uvijek biti blizu pozorištu jer tu se vraćam suštini bavljenja glumom. Promjenjive sam prirode, ponekad prilično introvertan, a ponekad opet suprotno, tako da koristim prednosti i jednog i drugog. Volim suptilnu igru generalno, iako to pozorište često ne trpi, ali zato gledam kad imam priliku da to iskoristim na filmu. Isto tako volio bih raditi snažne i ekspresivne uloge koje zahtijevaju igru do posljednjeg atoma snage.

Najzapaženija uloga tvoje filmske karijere jeste ona Tarika u filmu “Sa mamom” Faruka Lončarevića. Igrao si mladića razapetog između seksualnih potreba i religijskih uvjerenja i to u jednom krajnje minimalističkom ozračju. U kojoj mjeri je ta uloga predstavljala izazov u tvojoj karijeri i šta si nakon nje novo spoznao kao glumac?

Skvarica: Ne znam da li je najzapaženija jer sam uglavnom sniman s leđa (smijeh). To mi je prva i jedina veća uloga u bh. filmu. Sve mi je bilo novo i kao takvo je bilo dragocjeno iskustvo. Što se tiče glumačke igre znao sam šta Faruk želi i to sam uradio, tako da je sve bilo prilično izvjesno i poznato, a volio bih da je u svemu bilo malo više rizika i prostora u nepoznato.

Nije te bilo neko vrijeme na bh. umjetničkoj sceni, a prošle godine si se vratio ulogom u filmu “Dah” Ermina Brave. Da li se slažeš da je ova uloga bila stvorena za tebe i šta je reditelj mislio kada je to rekao? Da li možeš reći nešto više o iskustvu igranja u filmu bez dijaloga?

Skvarica: Uloga u filmu “Dah” je glumačka poslastica i predstavlja sve ono o čemu sam do sad govorio. Glumački je izazovna i nudi mogućnost za vrlo suptilnu igru i nijanse kakve volim gledati u filmovima i kakve bih želio da radim. Ermin je kao moj profesor glume mogao upoznati i moju introvertnu stranu koja mu je bila potrebna za ovaj lik tako da me je vjerovatno lako mogao zamisliti u toj ulozi. Volim dijalog u filmu da ne bude zabune, ali igrati bez dijaloga je potpuno oslobađajuće. Suštinskije i preciznije se misli o liku i situaciji i aktivnije se igra, cijelim bićem.

Igrao si u nekoliko ozbiljnih inostranih produkcija, mahom televizijskih, kao što je Fox-ova “Legends”. Da li možeš uporediti iskustvo rada u inostranstvu, sa načinom rada u domaćim televizijskim produkcijama? Da li mi možemo uopšte govoriti o bh. televizijskoj produkciji?

Skvarica: Naše profesije su svugdje iste i talentovani i vrijedni ljudi se i tamo i ovdje trude napraviti što je moguće bolji rezultat samo što je ogromna razlika u polaznim tačkama. Tolika da ne možemo vršiti nikakvo realno poređenje, kao što, nažalost, ne možemo govoriti o bh. televizijskoj produkciji jer ne postoji.

Posebnu pažnju si privukao upečatljivom kreacijom Ciganina Durmiša u popularnoj seriji “Konak kod Hilmije”. Šta za jednog glumca znači igranje takve televizijske uloge u bh. sredin? Na koji način ona predstavlja prednost, a u kojoj mjeri donosi opasnost od sjedinjenja imena glumca sa njom?

Skvarica: Dugo godina sam se plašio televizije i onoga što može donijeti sa sobom od instant popularnosti do poistovjećenja glumca i uloge kao što si spomenuo. Čekao sam dugo ozbiljne dramske uloge na kojima bih gradio svoj glumački put, a kasnije se eventualno isprobao u drugim medijima i žanrovima, međutim one nisu dolazile. Između opcije igrati i ne igrati jasno ti je šta sam odabrao. Prednost televizije je veliko iskustvo i rad pred kamerama svaki dan, i na kraju, do vas je kako ćete to iskoristiti. Trudim se u svemu što radim  ostaviti trag.

Kada se sada osvrneš na početke svoje karijere, da li se osjećaš ostvareno? Uprkos svim ovim ulogama i tvojoj predanosti, i poznavajući širinu tvoga talenta  i trud, mislim da si do sada trebao imao tri, četiri naslovne uloge u dugom metru, a još uvijek čekaš na prvu. Šta misliš zašto je ta prilika do sada izostala?

Skvarica: Kada se uzmu u obzir okolnosti u kakvim uslovima rade kulturne/i radnice/i u našoj zemlji ne mogu i ne želim biti nezadovoljan. Ipak, podatak da imam ukupno sedam snimajućih dana i tri audicije za domaći (dugometražni) film za skoro deset godina profesionalne karijere zvuči obeshrabrujuće. Vjerujem da ću snimiti neke velike i važne filmove, ali kada i gdje će se oni desiti to ne zavisi toliko od mene. Najvažnije je da znam gdje i kako želim stići, a moj put je od početka malo drugačiji i sporiji i ništa ne bih promijenio.

Kakav je položaš mladih glumaca u BiH? Kakav je zapravo proces dobijanja uloga, koliko prilika ima uopšte? Kakva je vaša budućnost?

Skvarica: U ovom poslu svuda na svijetu, pored rada i truda morate imati i dosta sreće. Moramo da vjerujemo, da radimo na sebi i nađemo način da vježbamo svoj zanat i budemo spremni. To je sve što glumci mogu da rade. Da budemo spremni kada prilika dođe, a svakome dođe prije ili kasnije. Važno je sačuvati svoj san i ne smijemo dozvoliti realnosti da nas proguta.

Šta ćeš gledati na SFF-u? Tvoja preporuka?

Skvarica: Čeka me veliki broj obaveza tako da ne vjerujem da ću imati priliku pogledati mnogo filmova i to će mi jako nedostajati. Nisam čak stigao ni pogledati program, ali sve ljubitelje domaćeg filma pozivam da pogledaju premijeru bh. filma “Sin” rediteljice Ines Tanović koja je angažovala veliki broj mladih glumaca na čelu sa sjajnim mladim glumcem Dinom Bajrovićem što će sigurno donijeti novi kvalitet bh. filmu, ali i ohrabrenje drugim mladim filmskim stvaraocima.

Podeli sa prijateljima

FB  TW