Pobuna protiv režimske prevare

Bojan TončićPolitika, Tekst, Vesti

Politika

Ivan Zlatić, aktivista organizacije Združena akcija “Krov nad glavom”

Sami izvršitelji i taj sistem oko njih su za proteklih osam godina polako postali jedan dosta samostalan centar moći, koji više nije samo šraf u sistemu, već polako može da postavlja neke svoje zahteve. Zajedno sa stečajnim upravnicima, notarima, fizičko-tehničkim obezbeđenjem i drugim privatnicima sa javnim ovlašćenjima, oni su jedna sasvim nova kategorija srednje klase u Srbiji, koji stupaju na mesto državnih službenika, ali sa više vlasti i privilegija, a sa manje odgovornosti. I naravno, koliko god nam to donedavno izgledalo nemoguće, ovi privatnici sa šerifskim značkama su više povezani sa kriminalnim strukturama nego što su to bile državne službe. Ne zato što su lošiji ljudi, nego zato što im je to manje zabranjeno. Čitav sistem izvršenja je napravljen na prevari – na obećanju da će raditi za slabije koje maltretiraju jači, a u stvari je još jedan mehanizam jakih da dodatno maltretiraju ljude koji nemaju ni novca ni moći da se zaštite. Mnogi ljudi koje mi branimo su istovremeno i dužnici koje izbacuju na ulicu i poverioci koji svoja potraživanja prema nekom jačem ne mogu da naplate.

Združena akcija „Krov nad glavom“ široj javnosti najpoznatija je po akcijama kojima je sprečavala i sprečava prinudno iseljenje dužnika, žrtava prevare investitora i prodavaca stanova, te pokušaja izvršenja sudskih odluka u vezi sa neplaćenim računima za komunalije i neisplaćene bankarske kredite. Aktivisti organizacije traže zaštitu nekretnine koja je dom, nude predloge za zadovoljenje interesa građana i ukazuju na stvaranje novog koruptivnog sistema čiji su građani žrtve.

U Beogradu i okolini ova organizacija vodi postupke u nameri da pomogne ljudima koji su u opasnosti da, zbog siromaštva ili prevare, izgube svoj dom.

O aktivnostima Krova nad glavom za Remarker govori aktivista Ivan Zlatić. Naš sagovornik, između ostalog, naglašava da su građani oćutali pljačku i sada su na meti režima i njihovi stanovi, nekretnine u kojima žive. Pritom, institucije sistema favorizuju prevarante, a pokušaji da se zaštite komšije i prijatelji bivaju kriminalizovani.

“Združena akcija Krov nad glavom organizovano podržava ljude kojima preti prinudno iseljenje u Beogradu i Novom Sadu, ali i u beogradskoj i u novosadskoj organizaciji se trudimo da delujemo po čitavoj Srbiji, nekada samo savetodavno, a nekada i putujemo da podržimo solidarne akcije u drugim gradovima, koliko nam vreme i resursi dozvoljavaju. Pretežni deo našeg rada je organizovanje solidarne mreže protiv izbacivanja ljudi na ulicu i valjana artikulacija ovog problema u najširoj javnosti. Bilo nam je jasno od početka da će nas solidarne akcije odbrane ljudi pred vratima njihovih domova, u dvorištima i haustorima, najjednostavnije dovesti do empatije i do interesovanja najšire javnosti za stambenu nepravdu u Srbiji, koja je inače veoma složena i teško se probija u javnost”, kaže Zlatić.

On ističe i to da je dve godine pre formiranja Združene akcije jedna grupa organizacija i pojedinaca formirala koaliciju protiv izmena Zakona o stanovanju.

“Tada su aktivnosti protiv izmena zakona prošle skoro potpuno nezapaženo u javnosti, iako smo ukazivali na probleme koji se tiču ogromne većine građana. Mediji su počeli da obraćaju pažnju na stambenu nepravdu tek kad su 2017. aktivisti Združene akcije Krov nad glavom i Kolektivne odbrane stanara počeli telima da brane ljude od izbacivanja na ulicu. Tako smo došli do prilike da probleme iznesemo u najširu javnost i da gradimo solidarni pritisak protiv stambene nepravde. Taj pritisak naravno treba još da raste, ali mislim da smo dosadašnjim radom pokrenuli jedan nezaustavljiv proces. Pravo na dom je postalo deo politike i svakodnevice u Srbiji. O krovu nad glavom i o dužničkom ropstvu se u Srbiji više nikada neće govoriti, ili, bolje reći, neće se ćutati kao pre 2017. godine.”

Vaše akcije podsećaju na sprečavanje deložacija koje su sprovođene iseljavanjem građana srpske nacionalnosti u Zagrebu i celoj Hrvatskoj 1991. I ovde je reč o svojevrsnoj diskriminaciji, ali na osnovu samovolje države i imovnog stanja građana (nije reč o nacionalnosti)?

Reč je o klasnoj borbi. Neko bi to verovatno radije nazvao borbom protiv “ekonomske diskriminacije”, ali hajde da nazovemo stvari pravim i svima razumljivim imenom. Stambena nepravda u Srbiji vrlo teško dolazi u javnost, i to je zbog toga što su pojedinačne pravne situacije u kojima se ljudi nalaze naizgled potpuno različite, ali samo naizgled. Šta je zajedničko porodici koju banka izbacuje na ulicu zbog neplaćene rate kredita, sa porodicom koju izbacuje poverilac investitora zgrade u kojoj su kupili neuknjižen stan, a svima njima sa porodicom koja se zadužila kod zelenaša? A svima njima, opet, sa stanarima nekadašnjih radničkih naselja i baraka za koje nisu imali pravo otkupa i koje su sada deo neke stečajne mase, ili sa ljudima koji jednostavno nisu imali drugog izbora nego da svoj dom nađu skvotiranjem? Pa, zajedničko im je da su radnička klasa koja je obespravljena i opljačkana u privatizaciji. Svejedno da li su devedesetih godina otkupili stanove i postali “siromašni vlasnici” naterani u dužničko ropstvo, ili su svoj krov nad glavom tražili tako što su ušteđevinu dali na stan u izgradnji kod sumnjivog investitora. Svi na kraju možemo postati skvoteri svojih domova, iz kojih nas izbacuje vladajuća klasa jer je zakon na njenoj strani.

Koji su drugi zajednički imenitelji ako ih ima? Sudbina nekih porodica postala je simbolično važna?

Prevara, odnosno nekažnjivost prevare je zajednički imenitelj mnogo više nego što to na prvi pogled deluje. Prevara se uglavnom pominje samo u slučaju takozvanih “trećih lica”, odnosno ljudi koje iseljevaju ni krive ni dužne. Na primer, ako je investitor zgrade u kojoj žive ostao dužan preduzimaču, pa sad preduzimač zbog tog duga izbacuje na ulicu stanare koji su svoje domove uredno platili, stanari nemaju nikakve izglede da u stvarnosti pravnog sistema Srbije ikada dobiju nazad svoj novac od investitora-prevaranta. To je recimo jedna očigledna prevara, ali ne samo od strane investitora, nego čitavog sistema. Naime, privatizacija izvršnog postupka 2011. godine je navodno urađena da bi se razbilo ono što smo nekada zvali “dužnički lobi”, da dužnici više ne bi maltretirali poverioce. Građani Srbije su tada verovali da će novi sistem raditi za njih, građane, recimo da će radnici napokon moći da naplate zarade koje im gazde duguju. Ne samo za “treća lica”, čitav sistem izvršenja je napravljen na prevari – na obećanju da će raditi za slabije koje maltretiraju jači, a u stvari je još jedan mehanizam jakih da dodatno maltretiraju ljude koji nemaju ni novca ni moći da se zaštite. Mnogi ljudi koje mi branimo su istovremeno i dužnici koje izbacuju na ulicu i poverioci koji svoja potraživanja prema nekom jačem ne mogu da naplate.

Tu je posebno ilustrativan položaj porodica bivših radnika “Trudbenika”, odnosno stanara nekadašnjeg “Trudbenikovog” radničkog naselja. Njima je preduzeće omogućilo da se privremeno nastane sa porodicama u objektima za sezonski smeštaj radnika, do naredne podele stanova u “Trudbeniku”. Ta naredna podela se zbog ratova i sankcija nikada nije desila, a stanari nisu imali pravo da svoje domove otkupe, jer su rešenja po kojima su u njima živeli bila privremenog karaktera. Kad je preduzeće privatizovano novi vlasnik ga je vrlo brzo upropastio, ostao dužan i radnicima i dobavljačima i državi, “Trudbenik” je otišao pod stečaj, a u stečajnu masu su ušli i objekti u kojima “privremeno” i dalje živi više od trideset radničkih porodica. Njih sada izbacuju iz naselja koje je prodato da bi se namirili dugovi “Trudbenika”, dok istovremeno oni ne mogu da naplate zarade koje bivši vlasnik Trudbenika duguje njima. Na ovaj ili onaj način, čitav sistem je organizovan tako da pogoduje prevarantima i omogući im da se izvuku.

Šta ste tokom aktivnosti svoje organizacije videli, prema izveštavanju medija u nekim su slučajevima frapantne razmere bahatosti. Reč je o postupcima koji ne mogu da se objasne drugačije do samovoljom iza koje stoji neograničena moć?

Moć izvršitelja je potpuno neograničena, nemamo nikavu mogućnost da se zaštitimo, štaviše ako se branimo samo rizikujemo da napravimo sebi gore, jer izvršitelj može da nam nakarika astronomske troškove izvršnog postupka, a procedura određivanja troškova je arbitrarna i potpuno na volju izvršitelju. Jednostavno, dužnik je potpuno u vlasti poverioca i izvršitelja, šta god oni kažu u pravu su, nikakav prigovor ne zaustavlja izvršenje i nema nikakve zaštite dužnika od beskućništva i propasti. Čak i ako izvršitelj prekrši zakon, jedino što dužnik po zakonu može da uradi je da izađe na ulicu i da posle na sudu decenijama dokazuje da je bio u pravu, to jest da sa ulice još plaća sudske takse i advokate da bi se jednog dana vratio u svoj dom koji je verovatno u međuvremenu preprodat i na kraju u njemu živi neko ko nema nikakve veze sa onom prevarom sa početka. Jer oko izvršenja se sad stvorio čitav jedan novi sistem, koji, između ostalog, uključuje i kupce stanova prodatih u izvršnom postupku na nameštenim aukcijama “po početnoj ceni”. Pa se onda ti stanovi kasnije preprodaju na tržištu ljudima koji nemaju pojma da im se može desiti da im jednog dana na vrata zakuca neko ko je odatle nezakonito iseljen. Praktično neograničen prostor za pljačku.

Najviše se u javnosti govori o svojevrsnom gotovo nedodirljivom položaju sudskih izvršitelja. Kakav je, zapravo, njihov legalni okvir za delovanje, postupanje po Zakonu?

Njihova nedodirljivost počiva pre svega na lošem zakonu. Zakonodavac je jednostavno proglasio uterivanje dugova za najviši javni interes, pred kojim svi društveni obziri nestaju. Da li će dužnik i njegova porodica da prežive uterivanje duga, to zakonodavca ne zanima. Ako se komšije i prijatelji pobune da zaštite dužnika od propasti, to se kriminalizuje i kažnjava.

Čine li izvršitelji nešto nelegalno, budući da poverioci – javna preduzeća, banke i učesnici u različitim poslovima – traže svoj novac. U kojoj meri je reč o zaštiti istinskih interesa poverilaca, a u kojoj o samovolji države i primeni ogoljenog nasilja državnih organa?

O legitimnosti dugova bi smo mogli puno da pričamo, nisu sve situacije iste, ali generalno, iz našeg iskustva, mogu reći da su mehanizmi naduvavanja dugova u Srbiji neuporedivo razvijeniji i sofisticiraniji nego što su mogućnosti običnih građana da se od naduvavanja dugova zaštite. To važi za sve kategorije poverilaca, državne kao i privatne, i za banke i za zelenašku mafiju podjednako. To što se poverilaca tiče. A izvršni postupak je samo produžena ruka sistema koji već ima moć da nam naduva dug kako im se ćefne. I sad je dobio efikasan izvršiteljski mehanizam da taj dug naplati, i da se pritom još okoristi i cela kamarila oko izvršitelja, procenitelji stanova, nakupci… Ukratko – to je ogoljeno nasilje kapitala.

Zbog čega je država svoja ovlašćenja delegirala privatnim preduzetnicima?

Da, to je, zapravo, ključno pitanje. Pre svega moram da kažem da izvršni postupak pre 2011. godine svakako nije bio dobar i da ga je trebalo popraviti. Setimo se slučaja “Keramike” iz Kanjiže, koju je 2005. godine bio uzurpirao neki smederevski mafijaš, pa kad su akcionari izabrali novog direktora i upisali ga u APR, izvršitelj i policija su desetak puta “pokušavali” da uvedu direktora u posed, i svaki put smišljali neki izgovor zašto to ne može da se uradi Sve dok onaj mafijaš nije iznutra razbucao firmu, gurnuo je pod stečaj i onda je iz stečaja preuzeo. Jasno je dakle da je sistem bio neefikasan. Međutim, vlasti su iskoristile probleme u sistemu da pokrenu izmene, kojima su ga, u stvari, napravili gorim. Ništa se suštinski nije promenilo, samo je jedna te ista institucija privatizovana, odnosno postala je još više nekontrolisana i još više podložna korupciji. Današnji sistem bi isto radio za onog smederevskog mafijaša, a ne za radnike i akcionare Keramike.

Takođe mora da se kaže da glavni generator privatizacije izvršnog postupka nije vlast u Srbiji, već su to međunarodne finnsijske institucije i EU. Što se vlasti u Srbiji tiče, oni su za svoje potrebe verovatno bili sasvim zadovoljni i onim lošim sistemom od ranije. Zakon iz 2011. je deo šire “reforme pravosuđa” u procesu pridruživanja EU, ali i deo smanjenja javnog sektora, koji se realizuje tako što se pojedini poslovi koje je obavljala država privatizuju. Krenulo je, ako se dobro sećam, sa stečajnim upravnicima, pa izvršitelji, pa notari…

Zakonom je regulisano prvenstvo potražilaca dugova, zapravo dobija na legalnosti navodna isprava čiju punovažnost treba da dokazuje čovek kome preti iseljenje i na korak je od nasilnog izbacivanja iz stana. Njega, pak, dočekuju sudovi kojima se ne žuri i dolazimo do neograničenog prostora za nasilje?

To famozno pitanje “dve brzine” bilo je jedna od glavnih strategija vlasti u privatizaciji društevne svojine – postupci u kojima je omogućavana pljačka preduzeća su bili neuporedivo brži nego postupci u kojima su radnici i mali akcionari pokušavali da se zaštite od pljačke. U tom zamešateljstvu smo izgubili sve što su stvarale generacije u socijalističkoj Jugoslaviji. Na žalost, u vreme privatizacije nije postojala dovoljna društvena svest o tom problemu, on je bio poznat samo ljudima koji su najneposrednije učestvovali u tadašnjim antikorupcijskim borbama, dok je većina društva i dalje očekivala da će privatizacija doneti boljitak pa im je bilo svejedno kako se ona zapravo odvija. Međutim, što dublje ulazimo u kapitalizam, tako se i privatizaciona pljačka kapilarno širi i sada nam ulazi u domove, a istovremeno se učvršćuju i unapređuju zločinačke prakse koje su ustanovljene ranije. Mislim da je vrlo važno da razumemo da u privatizaciji dvehiljaditih godina nismo samo osiromašili, već smo i izgubili mnogo od građanskih prava i sloboda, i da je to nasleđe veoma važan deo ciničnog “pravnog” sistema u kojem danas živimo.

Suštinski, ljudi su obespravljeni zato što su siromašni? A ovakav vid postupanja sa građanima nije “dostignuće” sadašnje vladajuće stranke i oligarhije?

I da i ne. Pre svega, uvek se nasmejem kad neko kaže da je vlast SNS-a povratak u devedesete. Ako sa nečim uopšte treba da se poredi, Vučićev režim je najsličniji Tadićevom režimu, sa kojim je uspostavio potpuni kontinuitet i kojeg je usavršio zahvaljujući činjenici da ima stabilniju vladajuću većinu nego što ju je imao DS. U tom smislu izvršiteljski sistem apsolutno može da se pripiše SNS-u kao “dostignuće”, jer, iako je sam zakon čedo Snežane Malović i Slobodana Homena, mislim da je ovako svirepa realizacija tog zakona pre svega posledica snage SNS mašinerije.

Možete li da locirate političku ili socijalnu grupu koja izvlači korist od takvog nasilja? Gde nas dovode “tragovi novca”? Da li je reč o vladajućem režimu koji se i na ovakav način učvršćuje i jača materijalnu bazu?

Najveću korist naravno izvlače veliki poverioci – banke, javna preduzeća pa naniže, svako ko je u prilici da se makar koliko iživljava nad slabijima. Dakle, Zakon o izvršenju i obezbeđenju je na prvom mestu još jedan mehanizam za učvršćivanje pozicija moći. Dalje, sami izvršitelji i taj sistem oko njih o kom smo prethodno govorili, su za proteklih osam godina polako postali jedan dosta samostalan centar moći, koji više nije samo šraf u sistemu, već polako može da postavlja neke svoje zahteve. Zajedno sa stečajnim upravnicima, notarima, fizičko-tehničkim obezbeđenjem i drugim privatnicima sa javnim ovlašćenjima, oni su jedna sasvim nova kategorija srednje klase u Srbiji, koji stupaju na mesto državnih službenika, ali sa više vlasti i privilegija, a sa manje odgovornosti. I naravno, koliko god nam to donedavno izgledalo nemoguće, ovi privatnici sa šerifskim značkama su više povezani sa kriminalnim strukturama nego što su to bile državne službe. Ne zato što su lošiji ljudi, nego zato što im je to manje zabranjeno. Da li režim time jača materijalnu bazu? Apsolutno, ali samo ako razumemo da se značenje reči “režim” u Srbiji fundamentalno promenilo za poslednjih dvadeset godina. Današnji vladajući režim se sve više izmešta iz državnih kancelarija, i potpuno duguje svoj opstanak stranom uticaju. Ono što smo nekada zvali “kompradorska buržoazija”.

Da li je ključno pitanje namera države da dodatno optereti građane i domogne se njihovih nekretnina? Može li se, zapravo, uopšte govoriti o državi, ili je reč o vladajućoj oligarhiji koja zadovoljava svoje nezajažljive prohteve, čineći od ugroženih građana novu socijalnu grupaciju višestruko opljačkanih?

Nekretnine su poslednja imovina koja je još uvek u dominantnom vlasništvu običnih građana, odnosno poslednje što može da im se uzme. Veliki poverioci, banke i državna preduzeća, kao i izvršteljska mašinerija svakako u tome vide suštinu “reforme pravosuđa”. Stanovi u vlasništvu običnih ljudi su danas ono što su pre dvadeset godina bila društvena preduzeća, plen na koji se vlast okomila, i treba da budu glavno mesto naše samoodbrane. Siguran sam da smo u međuvremenu dovoljno naučili i da ćemo odbraniti domove, kad već nismo fabrike.

Da li postoje slučajevi u kojima je izvršenje legalno? Dolaze li kod vas i oni koji nisu u pravu, ima li i na toj strani bahaćenja?

Imali smo dve situacije gde su obe strane imale valjane argumente da je to njihov dom, i tu smo odlučili da ne stajemo ni na jednu stranu. Ni u jednoj od tih situacija se nije radilo o dugu, bili su u pitanju vlasnički sporovi. Naša pozicija je da svako ima pravo na dom, bez obzira na razlog zbog kojeg je došao u opasnost da ga izgubi. Još nam se nije desilo da nam se javi neko ko je prokockao svoj krov nad glavom, ili nešto slično tome, ali i u toj situaciji bismo se angažovali. Niko ne treba da ostane gladan i na ulici. Doslovno niko.

Šta bi trebalo učiniti da se problemi kojima se bavite reše; kako treba da bude koncipiran zakonski okvir? Da li, zapravo, i sada, poštovanjem zakona mogu da se izbegnu problemi sa kojima se suočavaju građani, ili probleme generišu pogrešna zakonska rešenja i loš rad administracije?

U Srbiji je 1836. godine po prvi put kuća sa okućnicom izuzeta od prodaje za dugove. Danas nemamo nikakvo ograničenje koje bi omogućilo da dužnik preživi uterivanje duga. Mi smo Ministarstvu pravde još prošle godine, kad su najavili izmene zakona, dostavili predlog da nekretnina koja ima funkciju doma ne može biti predmet izvršenja, ali predlog nije prihvaćen. Ograničili su samo na to da se jedina nekretnina dužnika ne može prodati za dug za komunalije manji od 5.000 evra, što je nedovoljno za razmere siromaštva i dužničkog ropstva u Srbiji, ali nema sumnje da je i to ograničenje uvedeno samo zbog javnog pritiska i solidarnih odbrana ugroženih. Pozivanje na važeće propise može nekim ljudima da trenutno pomogne i kupi vreme, ali jedino održivo rešenje je apsolutna zaštita prava na dom.

Podeli sa prijateljima

FB  TW