Kad žrtve postanu masovne ubice

Bojan TončićDruštvo, Tekst, Vesti

Društvo

Posttraumatski stresni poremećaj – dijagnoza Srbije

Rat se vratio kući, i kao tempirana bomba bez satnog mehanizma. Možda će baš noćas negde eksplodirati. Istinski početak je u zaurlavanju stihova “Nije mala, nije mala/triput ratovala”. Koja je “tri puta” izbrojio narodni pevač za ovu je priliku nevažno, jedno su presudna poslednja državna vojevanja, agresija na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i masovni zločini nad civilima na Kosovu. Nesposobni za rad i funkcionisanje u bilo kakvoj ulozi su vlasnici posttraumatskog stresnog sindroma. Putnici u jednom smeru, ka odredištu na kojem nikoga ne opterećuju, posebno ne državni budžet.

O ratnim veteranima obično slušamo kad neko od njih tragično završi, kad u smrt povede još nekog, obično članove svoje porodice, kada su vinovnici ili učesnici u incidentima sa nasiljem. Žive pored nas, često u delovima raspadnutih porodica, nose svoj preteški teret, posttraumatski stresni poremećaj; anesteziraju se teškim lekovima za umirenje ili alkoholom, vrte filmove strave i užasa sa ratišta. Ostavljen čak i bez ispravne dijagnoze koja bi trebalo da glasi: vijetnamski sindrom sa srbijanskim specifičnostima. Boli podmuklost režima koji je pravio Veliku Srbiju, koji je uspešno stvorio provizorijum senki, svojevrsnog poligona za rikošet ludila u kojem stradaju nevini.

Suština problema ratnih veterana koji su oboleli od posttraumatskog stresnog poremećaja, odnosno njihovog tretmana u društvu, zapravo je ista kao uzroci problema ratom oštećene populacije, pre svega civilnih žrtava rata, porodica ubijenih, stradalih, poginulih, mobilisanih vojnika, porodica dobrovoljaca, opljačkanih porodica i pojedinaca, onih koji su ostali bez kuća, bez penzija – Srbija odbija vlastito učešće u ratu na svaki mogući način, ne bi li odbila i plaćanje raznih vrsta ratne štete. U varljivoj nadi da će zaborav prekriti i državne zločine. I da će u istoriji, zahvaljujući udarničkom falsifikovanju i zataškavanju, ostati, država koja se, navodno, branila, dok je ubijala civile, potplaćivala desperadose da to čine u njeno ime, ali i mobilisala u tom krvavom kolopletu ljude koji su bili samo civili koji su to želeli da ostanu.

Nevine žrtve državnih avantura

Rat se vratio kući, i kao tempirana bomba bez satnog mehanizma. Možda će baš noćas negde eksplodirati.
Ovde priča o tretmanu ovih paraklasnih delova društva tek počinje, ali istinski početak je u zaurlavanju stihova “Nije mala, nije mala/triput ratovala”. Koja je “tri puta” izbrojio narodni pevač za ovu je priliku nevažno, jedno su presudna poslednja državna vojevanja, agresija na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i masovni zločini nad civilima na Kosovu.
Srbija odbija da plati počinjenu ratnu štetu, kao i gubitke u krvi, ubijenih, ranjenih, osakaćenih. U tom opskurnom knjigovodstvu, ljudi sa poremećajima izazvanim ratnim traumama, domogli su se – naglasimo da je i to sporadično – barbiturata (kad imaju overene zdravstvene knjižice), hemijskih ludačkih košulja od kojih dolazi do umirenja centralnog nervnog sistema. Domogli su se boca alkohola, dok su sve drugo postepeno gubili, porodicu, posao, zdravlje. Anestezirani, uglavnom bezopasni po okolinu, dok ne počnu da ubijaju rafalima nerazduženih pušaka.
Često nesposobni za rad i funkcionisanje u bilo kakvoj ulozi. Putnici, dakle, u jednom smeru, ka odredištu na kojem nikoga ne opterećuju, posebno ne državni budžet.

Država bez ljudskosti

Država, dakle, neće da plati bilo kakvu vrstu terapije, grupno zbrinjavanje, psihoterapiju, kao što invalidima neće da plaća proteze i tuđu negu (posebna priča). A mora da plati, zato što su oboleli hodajuće tempirane bombe u potrazi za okidačem; zajednički im je imenitelj, to ćemo pročitati u svakom izveštaju o nesrećnom kraju ratnog veterana, to što su bili mirni, tihi, povučeni, uvek su se učtivo javljali komšiluku, nisu u kući povisili glas. Ima ih mnogo, prema procenama stručnjaka najmanje 80 hiljada, ali, s obzirom na broj učesnika ratova iz Srbije u bivšoj Jugoslaviji (pola miliona), obolelih je, pretpostavlja se, mnogo više.
Država neće da pokaže minimum ljudskosti prema obolelima, čuva kasu, ali PTSP na istorijskoj “ćupriji” uzima svoj danak, uz specifični ritam državno-medijskog zločina. Saznali smo tako polovinom avgusta ove godine da su ratnog veterana koji je pucao sebi u srce “ubile vrućine”. Sve sa znakom pitanja u naslovu, iako se u tekstu jasno vidi da je čovek oboleo od posttraumatskog stresnog poremećaja. Nije takva smrt, međutim, interesantna, čitaće se tekst o nesreći izazvanoj toplotnim udarom. Sve dok neki vlasnik nekontrolisanog PTSP ne počne da ubija redom i ne ubije dovoljno ljudi za naslovnicu.

Vaš tihi sused – masovni ubica

A bilo je i takvih slučajeva, onih koji Srbiju stavljaju i na naslovne strane svetskih dnevnika, na servise svetskih agencija. Ratni veteran Ljubiša Bogdanović (star 60 godina u vreme masakra koji je počinio 9. aprila 2013.) iz sela Velika Ivanča kod Mladenovca, počinio je u ovom selu za srpske razmere nezapamćeni zločin, masovno ubistvo svojih trinaestoro komšija i rođaka. Među žrtvama bilo je i dvoipogodišnje dete. Bogdanović je zajedno sa sinom Brankom radio u fabrici za preradu drveta, gde su obojica 2012. dobila otkaz. Za vreme rata u Hrvatskoj 1991. služio je četiri i po meseca na slavonskom ratištu. Ubijanje je počeo ubivši prvo svog sina Branka (42) i majku Dobrilu (83), dok je ženu Javorku ranio. Potom je ubijao u komšiluku – šest muškaraca, šest žena i dvoipogodišnjeg dečaka iz porodica Stekić, Despotović, Mijailović i Ješić.

Kreditna rata krvavog zajma

Objašnjenja nema, preživeli su pominjali učešće u ratu kao ključni detalj Bogdanovićeve biografije, a žrtve su ubijene hicima iz automatske puške. Ostaju i nagađanja šta je i kada video i doživeo ubica. I stravična istina: država je smrću trinaestoro nedužnih osoba otplatila zamišljenu ratu – svog ludačkog pohoda i odsustva brige za mentalno zdravlje onih koji su je sledili.
U martu ove godine ubio se policajac iz Sente, Miodrag Marinković (57), ratni veteran; legao je na bombu, nije hteo da povredi druge. Saopšteno je da je Marinković godinama bio policajac u kriznim zonama u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu. Specifičnost njegove sudbine je to što se zalagao da policija “otvoreno razgovara i da se bavi takozvanim ‘kosovskim sindromom'”, kazale su njegove kolege.
Kao i većina drugih vlasnika PTSP i automatskog oružja, “bio je miran i povučen”.

Smrt poznatog reserviste

Policajac Zoran Tmušić, poznati veteran iz gotovo svih ratnih pohoda Srbije, od Hrvatske do Kosova, ubio se 6. februara 2011. u svom stanu na Novom Beogradu. Mediji su izvestili da se Tmušić ubio prerezavši grlo mačetom, zatvoren u svojoj sobi, dok su u stanu bili roditelji i njegovo troje dece. Njegovo telo u nedelju oko 13 časova pronašao je brat, i potom pozvao policiju i hitnu pomoć. Ukućani kažu da ništa nije ukazivalo na to da će se Tmušić ubiti.
Bio je rezervista,odnosno veteran koji se borio za prava veterana – tri puta ranjavan, ostao je invalid, u kolicima, bio je razveden i sam je, uz pomoć roditelja i sestre, odgajao troje dece. Njegova deca podržavala su ga i pratila na demonstracijama veterana i invalida. Bio je i paraplegičar, okružen ljubavlju porodice i uspešnom decom, sportistima. Od MUP Srbije dobio je stan na Novom Beogradu od 80 kvadrata.

Ko su sledeće žrtve

U martu prošle godine pred Skupštinom Srbije vojnik je pretio da će izvršiti samoubistvo, Vojni sindikat i Udruženje veterana su upozorili da mnogi vojnici imaju problema s dugovima ili posttraumatskim stresnim poremećajem. Na težak položaj invalida rata, loš standard i posttraumatski stresni poremećaj ukazuju Vojni sindikat i Udruženje učesnika sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Vojni sindikat ukazuje na to da 75 odsto profesionalnih vojnika čine ratni veterani, oni koji se osećaju napušteno i od kojih su se do prošle godine trojica vojnika ubila.
Udruženje veterana organizuje grupne sesije i terapiju pojedinaca. Premalo i simbolično. Zapravo, bedno.

Koliko se ljudi ubilo

Državni nedeljnik Odbrana iznosi podatak da se po završetku ratova u bivšoj Jugoslaviji ubilo oko 300 ljudi, ali je, ne samo zbog kredibiliteta izvora, podatak krajnje upitan, odnosno, broj samoubistava veterana je sigurno veći.
Psiholog Vladan Beara sarađuje sa udruženjima veterana na resocijalizaciji obolelih od postraumatskog stresnog poremećaja. On konstatuje da “političke elite pokreću ratove a iza njih ostaju traumatizovani civili i vojnici”. U tom kontekstu, kako smatra Beara, mnoge porodice veterana su prošle kroz svoj pakao, neke su uspele da opstanu i da amortizuju udar traume dok su se druge raspale. Ratna trauma, ocenjuje naš sagovornik, ne pogađa samo učesnike rata, nego i njihove porodice, pa i širu zajednicu desetinama godina nakon završetka rata.

Traume pogađaju normalne ljude

“Učešće u grupi, ratom traumatizovanim osobama, može biti veoma korisno za to da osoba vidi da nije izolovana sa svojim simptomima već da postoji grupa ljudi koji osećaju i misle slično. To je važno zbog normalizacije traumatskog iskustva. Učešće u programima izgradnje mira može da pomogne u integraciji veterana u post ratno društvo i nalaženje novog smisla nakon traumatskog iskustva. Paradoks ratne traume je u tome što oni koji su bili na stravičnim mestima i prošli kroz pakao, ukoliko imaju nekakve simptome traume, znači da su normalni. Ukoliko su zaista prošli kroz pakao čelika, krvi i vatre, i bilo im je sjajno… nešto nije u redu. Prema tome samo postojanje traume u stvari govori da ste samo živ čovek od krvi i mesa”, kaže Vladan Beara.

Olivera Marković Savić doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 2013. tezom “Društveni položaj ratnih veterana u Srbiji: studija slučaja”. Objavljivala je radove koji se bave društvenim položajem ratnih veterana. Ona ističe da je “najveći problem onih koji nemaju status veterana, budući da ga, zakonski uređen, imaju samo ratni vojni invalidi.” S druge strane, oni koji imaju status nisu zadovoljni zato što im se vrlo često umanjuje invaliditet na nekoj od komisija i nisu zadovoljni načinom na koji su sagledane njihove specifične potrebe.

Vijetnamski eksjugoslovenski sindrom

“Pre svega, nisu sagledani oni koji imaju traumatsko iskustvo i potrebno je da se za njih osnuju centri koji bi se bavili resocijalizacijom nakon traumatičnog ratnog iskustva”, kaže naša sagovornica.
Ona naglašava i to da ne postoji ustanova koja tretira ratnu traumu, čak ni pri vojnim bolnicama nema terapeuta koji se bave ovom bolešću. “Neki se specijalisti bave ovom bolešću sporadično, individualno, ako nekog od lekara ili psihologa zanima ta dijagnoza, pa radi sa veteranima, samoinicijativno.”
Olivera Marković Savić ističe i specifičnost jugoslovenskih ratova, pa samim tim i sindroma: “Reč je o generacijama koje su socijalizovane u paradigmi bratstva-jedinstva i za njih je čin rata i nasilja, sukoba sa drugom uniformom, drugim narodom, Hrvatima, Muslimanima, bio potpuno nepojmljiv, nezamisliv. Njima je mnogo teže palo, jer su socijalizovani drugačije nego današnji mladi ljudi koji su socijalizovani sa mnogo više stereotipa prema drugim etničkim grupama. I to jeste dodatna specifičnost traumatizacije obolelih”, zaključuje naša sagovornica.
Evidencija obolelih, ispravna dijagnoza, terapija, uključenje u svakodnevni život – tako normalno, a tako nedostižno u Srbiji danas. Pored zvanično zdravih ljudi žive oni izmešteni iz uobičajenog života, ophrvani problemima koje obeležava učešće u ratu. Ljudi od kojih mnogi nisu želeli da budu ni blizu ratnih dejstava, frontova i gradskih borbi, koji nisu želeli da vide strahote, stradanja civila i svojih saboraca.
Suočenje društva sa posttraumatskim sindromom mora da bude deo procesa suočenja s prošlošću, jednako kao i imenovanje i obeležavanje krivaca za rat i ratne zločine.
Srbija ne želi da zaštiti svoje žrtve, ratne protivnike u svom hegemonističkom divljanju. Nisu joj potrebni ni učesnici rata, svedoci užasa. Ne želi da demontira lutajuće projektile koji ne biraju mesto na kojem će eksplodirati.
Za državu i zaslepljenu javnost – oni su žrtve vrućine.

Podeli sa prijateljima

FB  TW