Na Balkanu živimo u primirju a ne u miru

Ivan ĐurićPolitika, Region 2020, Tekst, Vesti

Politika

Za razliku od ostatka istočne Evrope, tranzicija iz socijalizma u novi svet posle pada Berlinskog zida za zemlje bivše Jugoslavije bila je obojena, inspirisana i zatrovana ekstremnim nacionalizmima. Dok su se devedesetih zemlje istočne i centralne Evrope, kojima su se Jugosloveni decenijama (surovo) podsmevali zbog njihovog siromaštva, zatvorenosti i neslobode, borili i izborili za demokratiju, pokrenuli reforme, modernizaciju i demokratsku transformaciju – mi smo se u (bivšoj) Jugoslaviji međusobno ubijali. Ratovi su okončani posredovanjem i pod kontrolom UN i stranih sila, i kakav-takav mir je uspostavljen. Međutim, da li je taj mir trajan, da li je iskren, da li je u glavama onih koji su ratove započeli, vodili i dan-danas ih opravdavaju to poglavlje završeno?

Kao da postoji zabrana razgovora u javnosti o uzrocima i ciljevima ratova, i to je takođe slično u celom regionu. Šta su bili ratni ciljevi i da li smo ih ostvarili? Da li su to i dalje naši ciljevi, ako nisu ispunjeni – da li imamo plan da ih ostvarimo u nekoj bliskoj budućnosti i na koji način?

Povesti celu zemlju u rat, prvo protiv bivših komšija, susednih naroda i ravnopravnih federalnih jedinica, a onda nakon toga i protiv celog zapadnog sveta – to nije tek luda odluka jednog političara – čak ni u mnogo gorim diktaturama nego što je bila Miloševićeva. To je državna politika, koja je imala podršku među građanima. Mi danas nemamo jasan odgovor kakav je odnos današnje državne politike (ili individualnih političkih aktera) prema državnoj politici devedesetih. O tome se ne priča. Nikada. O dešavanjima u toku ratova, postupanju vojnih, paravojnih jedinica, počinjenim ratnim zločinima i zverstvima govori se jednostrano, samo o „svojim žrtvama“ i „njihovim zločincima“, i kao rezultat toga mržnja i netrpeljivost rastu i prenose se na nove generacije, a pravde nema za žrtve bilo koje „strane“.

Posledice ratova osećamo svi. Međutim lažemo se o negativnim posledicama. Zbog čega se u javnosti ne govori o tome da smo na začelju svih lista u Evropi zbog toga što smo celu deceniju ratovali i bili pod (opravdanim) sankcijama od strane celog sveta i danas plaćamo cenu toga u svim oblastima – od ekonomije do obrazovanja, infrastrukture do socijalne pomoći?

Zavet ćutanja je sistematičan i nepropustan. Svako ko se usudi da progovori o uzrocima ratova, dešavanjima tokom ratova ili njihovim posledicama biva marginalizovan – ili od samog društva ili od strane državnog vrha. Iako postoje istaknuti pojedinci i u politici, sportu, na univerzitetu, u Akademiji nauka, u kulturi i drugim oblastima, koji ličnim angažmanom pokušavaju da pokrenu ove teme i iznesu drugačiji stav, sistem brzo nađe način da ih diskvalifikuje.

Tada se najjasnije vidi da ta tišina i zid ćutanja zapravo u sebi sadrže veoma jasan vrednosni sud – ispravnost ratova se ne sme dovoditi u pitanje. Na tom zidu oslikana je ikonografija koja se ne sme dovesti u pitanje, ali kao i sa religioznim obeležjima – nemamo pravo da je tumačimo po svom nahođenju, već postoje zvanični tumači istorijskih mitova koje slepo pratimo.

Ako je post-ratna generacija mladih u Nemačkoj postavljala svojim roditeljima pitanje Šta ste radili tokom rata?, za našu generaciju koja je rođena tokom i nakon ratova možda je i važnije pitanje Zašto i kako su ratovi počeli? Da li je bilo moguće da budu izbegnuti? Ono što ipak provejava kao većinski stav jeste da generacije naših roditelja i oni stariji nisu bili iznenađeni ratom. Svi su „znali da može da se desi“. Pitanje na koje svako od nas mora sebi iskreno odgovoriti je – da li ćemo u slučaju nekog novog sukoba svojoj deci za 30 godina reći: „Ma svi smo znali da će se to desiti, to je dugo pripremano.“ ?

Ignorantnost kojom slušamo vesti i razmene izjava između srpskih i hrvatskih zvaničnika ovog leta, kako jedan šef države žali što nije učestvovao u ratu, a drugi šef države potpuno razume one koji podigli pobunu i rat započeli – nikoga nisu previše uzbudili. Svi su to brže-bolje stavili u kontekst predizborne kampanje, i na taj način ih opravdali. Šta o našim političkim elitama, a šta o našem glasačima govori ta vrsta objašnjenja – da prizivanje rata donosi glasove? Kakva je onda naša budućnost?

Veoma su slični odnosi i dijalog između Srbije i Kosova, Srbije i BiH, Hrvatske i BiH, unutar same BiH. Podrazumeva se da ekstremni nacionalizam i ratnohuškačka retorika donose pobedu na izborima, zbog toga su nacionalisti sa malim prekidima svih 30 godina višepartizma u zemljama regiona na vlasti – a čak i one partije, političari i pokreti koji su nastali kao antiratni i građanski – su se pod tom nacionalističkom silom gravitacije prilagođavali, lomili i skretali udesno.

Ideologije i politike koje su promovisale ratove, ubistva i mržnju kao metod ostvarivanja ciljeva su i dalje žive i veoma aktuelne. Trenutno pacifikovane, ali nikada poražene. Ljudi koji su tu politiku osmišljavali, sprovodili ili podržavali su u svakoj oblasti života i dalje prisutni i važni – od nauke, prosvete, politike, biznisa, medija, sporta i umetnosti – do kiča, rijalitija, lokalnih šerifa, medijskih zvezda i svih ostalih društvenih uzora i elita. Oni su ti koji kreiraju većinu naše stvarnosti.

Nacionalizam se hrani sukobima, neophodni su mu da preživi. Naše nacionalizme u regionu još uvek uspevaju da prehrane verbalna prepucavanja, ali ako nastave da rastu – trebaće im još. Odluka da se iz verbalnog pređe u fizički sukob donosi se u milisekundi, ali će tada biti suviše kasno da utičemo na tu odluku. Naša obaveza je da ukrotimo nacionalizme i nacionaliste, ako već ne možemo da ih pobedimo. Vrednosti koje štitimo: život, demokratija, mir, sloboda, sigurnost – ali i one mnogo praktičnije i opipljivije: redovne plate i penzije, crveni pasoš i bezvizni režim, strane investicije, snabdeveni supermarketi, nastupi stranih zvezda kod nas i naših zvezda u inostranstvu, učešće na svetskim prvenstvima – to su vrednosti oko kojih postoji opštedruštveni konsensus.

Zbog toga što se o uzrocima, toku i posledicama ratova nikada nije ozbiljno govorilo, ne postoji opšta svest da rastući nacionalizmi i huškanje na rat mogu sve to da nam oduzmu, i mnogo više od toga.

Zato razgovarajmo, pitajmo i odgovarajmo.

Podeli sa prijateljima

FB  TW