Izazov predatorskog kapitala

Bojan TončićPolitika, Tekst, Vesti

Politika

Mario Reljanović, aktivista i naučni saradnik

Radna eksploatacija radnika može da se vrši na više načina, legalno ili nelegalno. Ipak, najjednostavnije za poslodavca je da ispuni svoju zakonsku obavezu da sa zaposlenim zaključi ugovor o radu, a da kasnije kroz različite mehanizme pritisaka, ucena i korišćenja privilegovanog položaja u odnosu na radnike, relativizuje veći deo radničkih prava.

Mario Reljanović aktivista je i analitičar Centra za dostojanstveni rad iz Beograda, naučni saradnik Instituta za uporedno pravo i profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Autor je, između ostalih analiza, Manifesta: Kako osvojiti pravo na dostojanstveni rad. U tom kontekstu, naš sagovornik govori o zakonskom okviru i suštinskim manifestacijama ugroženosti radnika.

Da je neophodno ali i lako promeniti politiku kakvom se bogati mali broj ljudi. Koliko je to daleko od današnje Srbije?

Trenutno je jako daleko, pre svega zbog političkih planova i volje vladajuće većine. Dok se ne promeni pristup ekonomiji i tržištu rada od strane političkih stranaka na vlasti, neće postojati mogućnost da se plasiraju različite politike investiranja, zapošljavanja, subvencija, javnih radova, javnih i državnih preduzeća, i tako dalje. Radno pravo, tržište rada i kvalitet radnih odnosa su u tom smislu usko povezani sa makroekonomskom politikom. Ako nastavimo da trčimo “trku do dna”, nećemo nikada promeniti pristup radu i nagrađivanju za ostvareni rad, a višak vrednosti koji se ostvari će u ogromnoj većini biti raspoređen na vladajuće ekonomske i političke elite, odnosno bez ikakvih problema iznošen iz zemlje.

Otkud ideja da je dovoljno samo promeniti zakonodavstvo – pa, to je suština, da bi se ono menjalo, neophodno je jačanje levice, drugačijeg odnosa snaga u politici?

Teza je da je najlakše promeniti zakonodavstvo, a da će ostale promene tada pratiti promenu pravnog okvira u kojem se određene politike realizuju. Sa druge strane ste u potpunosti u pravu – to nije “samo”, već je reč o promeni koja mora doći kao rezultat temeljnog preispitivanja trenutne politike. Jačanje levice je neophodno, jer ne vidim kako bi bilo koja druga politička ideja mogla da iznese promene koje su nužne kako bi se bolje živelo. U srži tih promena su vraćanje, odnosno ponovno osvajanje radničkih prava, principi solidarnosti i jake socijalne i zaštitne funkcije države. Naravno, da bi se tako nešto realizovalo potrebno je promeniti i političku kulturu i svest ljudi na vlasti – bez vladavine prava, koja danas praktično ne postoji, besmisleno je pričati o zakonskim reformama jer će se one svesti na “bleforme”, privid nekog razvoja u kojem se zapravo dešava razgrađivanje osnovnih institucija i odumiranje važnih funkcija države, koje proživljavamo sa trenutnim vlastima.

Kako ostvariti vašu tezu “nećemo propasti bez stranih ‘investitora’; možemo živeti bolje nego sada, daleko bolje, uz manje korumpiranu i savesniju vlast i racionalniju raspodelu novca koji sami stvaramo”?

Sadašnja politika polazi od dva osnovna principa. Najpre, da smo kao država i pojedinci nesposobni da proizvodimo, i da smo kao država i pojedinci nesposobni da plasiramo te proizvode i usluge po konkurentnim uslovima na svetskom tržištu. Drugi princip vezan je za finansijsku stabilnost i privlačenje kapitala radi podsticanja proizvodnje i zapošljavanja, odnosno smanjenja nezaposlenosti, i on se ogleda u tome da jedini spas dolazi spolja – kroz direktne strane investicije, kroz prodaju ono malo državnih i javnih preduzeća koja su opstala (kao što su EPS i Telekom, o kojima se najviše priča), kao i kroz vezivanje za MMF. Ne osporavajući da je spoljni kapital uvek veoma značajan i da niko ozbiljan ne može reći da bismo uspeli da napredujemo isključivo na osnovu državnih i unutrašnjih investicija, ono što se dešava nije međutim realizacija državnih interesa kroz vođenje ekonomske politike u interesu razvoja. Trenutne politike forsiraju predatorski kapital, poslovi koji se stvaraju su nesigurni i izuzetno slabo plaćeni, a MMF-u se podilazi kroz navodne politike štednje. Poreski tretman bogatih je takav da su najopterećeniji siromašni, dok ostali mogu nesmetano, i uz minimalne naknade državi, izneti sav stečeni kapital van zemlje. Ogroman novac se troši na subvencije predatorskom kapitalu, a uzima se iz socijalnih davanja. Kada bi se izmenila poreska politika, kada bi se postavili drugačiji uslovi za investiranje a umesto subvencija ponudila visokokvalifikovana radna snaga i pravna sigurnost (koje trenutno nema ni u tragovima), kada bi se više oslanjali na inovativne tehnologije budućnosti i otvarali kvalitetnija radna mesta, došlo bi otvaranja fondova za pomoć domaćim privrednicima, koji su danas ugroženi – osim ukoliko ne spadaju u političko-tajkunsku elitu – podjednako kao radnici. Ako bi se smanjilo besmisleno rasipanje novca na javnu upravu – ne u smislu broja zaposlenih, već u smislu strukture troškova i njihovog racionalnijeg planiranja – kao i na javna preduzeća (pokrivanje dugova i partijsko zapošljavanje) otvorile bi se mogućnosti i za daleko kvalitetnija socijalna davanja. Budućnost je dakle u kombinaciji izmena različitih politika, nakon kojih će se preraspodeliti sredstva (koja će biti značajnija nego što su sada) uz manje troškove države, što će voditi kombinovanom i istinski ravnopravnom podsticanju domaćih i stranih investicija, kvalitetnih investicija sa garantovanim reinvestiranjem dela profita. Primena zakona, vladavina prava i nezavisnost sudstva, bile bi garancija da će se zloupotrebe smanjiti, a sve to će biti moguće izvesti uz odgovornu vlast koja neće biti sklona korupciji.

Sada ovo deluje kao neka bajka ali trebalo bi reći da i druge zemlje centralne i istočne Evrope imaju slične mehanizme privlačenja stranih investicija, uz umerene olakšice i značajno manja davanja putem subvencija. Sa druge strane, danas imamo u Srbiji poslodavce koji tretiraju svoje zaposlene na najbolji mogući način, sami proizvode bez ikakve pomoći države, sami nalaze tržišta i plasiraju robu, i sasvim dobro posluju. Oni međutim ne žele publicitet jer se ne uklapaju u zvaničnu mantru, dogmatsku konstrukciju vlasti da je njihova politika jedina moguća. Tako da postoji značajan potencijal da se stvari promene. Pitanje je naravno gde pronaći takvu vlast, koja će želeti da povuče mnoge teške poteze i da pri tome na duži rok ne podredi državne interese svojim pojedinačnim.

Današnji položaj svih zaposlenih, a ima ih na osnovu različitih ugovora i dogovora je neprihvatljiv, tvrdite. Reč je i o radnicima koji se trenutno nalaze angažovani van radnog odnosa, onih koji su angažovani po ugovoru o obavljanju privremenih i povremenih poslova, ugovoru o delu, ugovoru o autorskom delu, ugovoru o stručnom osposobljavanju i usavršavanju, (usmenom) ugovoru o obavljanju sezonskih poslova, svi mladi angažovani putem omladinsko-studentskih zadruga. Dosad nije bilo političke volje da oni steknu prava koja imaju i zaposleni. Kako to promeniti?

Ovo će morati da se promeni uskoro, ako zaista želimo da se priključimo Evropskoj uniji i usaglasimo svoje pravo sa pravnim tekovinama EU. U državama EU, a i generalno, postoji veoma jasna podela na radni odnos kao pravilo i rad van radnog odnosa kao izuzetak, u kojoj nema mesta za razne eksperimente kao što su ugovori o obavljanju privremenih i povremenih poslova. Novi Zakon o radu će morati da raskrsti sa ovim izmišljenim modelima radnog angažovanja, i to je prva prilika da se nešto promeni na bolje.

Da li dosadašnja klima Srbije kao “najboljeg mesta za ulaganje” i u kolikoj meri, već ima “tekovine” u teškom položaju, obespravljenosti radnika? Koliko je teško promeniti je?

Naravno da postoji ta potpuna posvećenost vlasti da nas ubede da alternative ne postoje. Rastakanje radničkih prava deo je opšteg procesa koji se dešava globalno ali je u zemljama koje su ušle u trku do dna posebno vidljiv. Kada se promeni politika privlačenja stranih investicija, promeniće se i odnos prema radnicima. Ne verujem da će to biti naročito teško, jer bi od takvog razvoja događaja korist imali kako i domaći privrednici (koji posluju u granicama zakona i bez korišćenja političkih veza), tako i strani privrednici koji su u Srbiju došli sa dugoročnim planovima i ozbiljnim investicijama. Oni koji budu pružali otpor sami će sebe identifikovati kao deo poslodavaca i privrednika koji se bave isključivim predatorskim kapitalizmom, a Srbija svakako bez njih može da opstane.

Predsednik države i predsednica Vlade često govore o velikom novcu uloženom u investicije u Srbiji. S druge strane, obespravljenost zaposlenih dobija katastrofične razmere. A država, pritom, daje svakom investitoru novac za otvaranje radnih mesta. Kako sve to dovesti u normalu? Zar nije bilo bolje da, recimo, radnici dobiju otpremnine i ulože ih u neki manje ili više profitabilan biznis?

Normalu je relativno lako uspostaviti otkazivanjem gostoprimstva onim investitorima koji dolaze samo radi eksploatacije naših radnika, a taj novac usmeriti ka onima koji imaju ozbiljne dugoročne planove koji nisu u suprotnosti sa principima socijalne države i dostojanstvenog rada. Kada je reč o ulaganjima u famozna mala i srednja preduzeća, što je bila jedna od ideja prethodnih ekonomskih politika, mora se reći da je ona u najvećoj meri podbacila. Delimično i zbog toga što država nikada nije učinila ništa da malim privrednicima pomogne da se razviju – fiskalna opterećenja uvek su bila pretežnija u odnosu na određene subvencije i olakšice. Ovome

dakle treba pristupiti veoma oprezno. Ali, ništa ne sprečava državu da više ulaže u javne radove, poljoprivredu, druge prirodne resurse. Ne treba bežati od državnih preduzeća jer ih sve države imaju. U suprotno žele da nas ubede oni kojima nije u interesu da se država pojavljuje na tržištu rada kao poslodavac, kao ni to da poseduje kontrolu nad određenim delatnostima – kao što su telekomunikacije, vodoprivreda, elektroprivreda.

Gde su sve i koliko radnici danas najviše obespravljeni, šta zadire u njihova osnovna ljudska prava?

Pravo na rad i pravo na dostojanstven život radnika i njegove porodice, a to jesu dva osnovna ekonomska ljudska prava, danas u Srbiji su značajno ugroženi. Ovo je pre svega posledica ne primene postojećih propisa, dok je kontrolna uloga države praktično zamrla, pa su radnici prepušteni sami sebi. Drugi uzrok su naravno loši zakoni, koji se menjaju isključivo u smeru zadovoljavanja interesa kapitala, a putem pojeftinjenja radne snage. Odnos vrednosti uloženog rada i naknade koja se za to dobija, danas je u Srbiji nestvaran u korist profita poslodavaca, a omogućen je pre svega kroz zaštitnu ulogu države prema kapitalu.

Apostrofirate i prekovremeni rad koji je uglavnom neplaćen, a nameće se kao obaveza?

Kada se postojeći zakoni ne primenjuju, to dovodi do kršenja prava radnika, najviše u radnom vremenu i zaradama, to jest neplaćenom prekovremenom radu. Radna eksploatacija radnika može da se vrši na više načina, legalno ili nelegalno. Ipak, najjednostavnije za poslodavca je da ispuni svoju zakonsku obavezu da sa zaposlenim zaključi ugovor o radu, a da kasnije kroz različite mehanizme pritisaka, ucena i korišćenja privilegovanog položaja u odnosu na radnike, relativizuje veći deo radničkih prava. Budući da sve to radi zbog povećanja profita, najpre su na udaru radno vreme (što više raditi za istu zaradu) i ignorisanje prekovremenog rada (što manje plaćati za što više radnih sati). To je naravno nezakonito ali u trenutnom političkom ambijentu većini poslodavaca će biti “oprošteno”.

Da li govorimo o poželjnoj atmosferi za pravičnost u svetu rada, ako i sami apostrofirate manifestacije fašizma u Srbiji, te naglašavate da se “na putu ka realizaciji privatnih interesa suspenduje ceo pravni sistem, parališe država i podstiče dalje orgijanje ljudi sa fantomkama, jer im je poslata poruka da neće biti kažnjeni sve dok budu radili za interese ‘prave strane’”. Kako u ovakvom stanju društva i institucija do pravde i pravičnosti za radnike?

Veoma teško, radnici su obespravljeni i u delu koji se odnosi na načine na koje mogu zaštititi svoja prava. Inspekcija rada i sudska zaštita, kao dva osnovna oblika zaštite radnika, danas se nalaze u veoma lošem položaju. Inspekcija rada funkcioniše u teškim uslovima, sa malim brojem inspektora, koji su u potpunosti potčinjeni političkom faktoru (deo su Ministarstva za rad). Sudovi nisu nezavisni i to se jasno vidi u radnim sporovima kada je tužena država. Osim toga, vladavina prava je toliko uzdrmana a Zakonom o radu je pristup sudu radnicima tako otežan, da oni najčešće ni nemaju snage i volje da se obrate sudu, ili bilo kome drugome za pomoć. Postoje slučajevi masovnog učlanjivanja radnika u političku partiju na vlasti – to dovoljno govori šta oni misle gde su centri moći i gde se može naći rešenje za njihove probleme, ne u državnim institucijama već u partijskim strukturama. Naravno, i takvo razmišljanje je naivno, jer te političke strukture pre svega služe da se realizuju interesi kapitala – poslodavaca.

Jesu li sindikati (samo) nesposobni, korumpirani, na drugoj strani, ili je u njihovoj organizaciji nešto sporno? Treba li očekivati od njih da se promene?

Sindikati jesu birokratizovani, inertni, korumpirani (na pojedinačnom nivou, ne sistemski), funkcionišu na zastarelim principima i imaju ogromne probleme kako da finansijski prežive. Oni su međutim istovremeno i nezamenjivi – ne postoji drugi magični način da se radnici organizuju i izbore za svoja prava. Nadam se da će se uspeti u nekoj reformi postojećih, ili će se pronaći snaga da se iznova organizuju neki novi sindikati. U svakom slučaju, oni moraju biti daleko agresivniji i mnogo manje pasivni. Čini mi se da na mikro nivou sindikati daleko bolje funkcionišu i zastupaju interese zaposlenih, nego što je to slučaj na najvišim nivoima organizacije.

Zašto radnici u Srbiji ne idu “ulevo”, kao da su olako postali žrtve populističke demagogije, gotovo zaboravivši vlastite temeljne interese?

Na ovo pitanje je teško odgovoriti, čini mi se da niko ne može precizno reći u čemu je problem jer postoji čitav sticaj različitih faktora. Sa jedne strane imamo sindikate u koje radnici gube poverenje. Sa druge , nedostatak prave leve političke opcije – one koje s vremena na vreme pretenduju da popune taj prostor ili brzo nestanu sa političke scene ili se preorijentišu i prisvoje neke političke ideje i koncepte koji ih odvoje od izvornih levih načela. Radnicima onda preostaje samo da se uzdaju u partiju na vlasti – ovo sam već objasnio – iako ni to nije racionalna opcija i neće im doneti neki boljitak, naročito ne na makro nivou. Da bi se promenile politike, mora se jasno i nedvosmisleno čuti glas radnika. Takva politička opcija ne postoji, a i kada (ako) nastane, imaće ogromne probleme da se probije kroz medijski mrak do radnika. Do tada će čini se oni ostati nemi na mnoge nepravde koje im se dešavaju i prihvatati nekritički ono što im se servira kao zvanična istina.

Podeli sa prijateljima

FB  TW