Jedna klasa dramaturgije u borbi za ljubav

Mirza SkenderagićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Dvije Emine i jedan Benjamin, prije i nakon sarajevske Parade ponosa

U Sarajevu je osmog septembra održana prva Parada ponosa pod sloganom „Ima izać“ i povorka od oko 3000 ljudi je prošla bez ijednog incidenta, što je zasigurno jedan od rijetkih događaja ovoga tipa u Evropi koji je okončan na ovaj način. Ipak, ispočetka nije sve išlo tako jednostavno, ali jedna sarajevska klasa Dramaturgije se posebno založila za ljubav, učestvujući u radiodramskom omnibusu „Sve faze ljubavi“. Dvije Emine i jedan Benjamin govore za Remarker.

Studenti ste četvrte godine Dramaturgije na ASU Sarajevo. Da li možete predstaviti sebe, ali i svoje spisateljske i umjetničke sklonosti, čemu stremite? Zbog čega ste upisali dramaturgiju i kako je taj izgledao taj proces od upisa do četvrte godine? Da li ste se razočarali, da li ste i dalje zaljubljeni u dramaturgiju, u kojoj mjeri vas je studij promijenio?

Benjamin: Zovem se Benjamin Konjicija. Možda će ova moja izjava zvučati pomalo otrcano, ali ja iskreno mislim kada kažem da su za mene pozorište i film oduvijek bili nešto čarobno. Još kao mali, doživljavao sam ih kao prozor u jedan drugi svijet iz kojeg se vraćaš sa iskustvom nekog drugog. Kad sam bio dijete kroz pozorišne predstavice i filmove koje sam radio za svoje roditelje i prijatelje koji nisu bili uvijek pretjerano oduševljeni gnjavažom, isprva oponašajući ono što sam prethodno vidio, shvatio sam da mi pozorište više od svega pruža prostor za izražaj, bilo da je riječ o izražavanju mišljenja, emocije ili postavljanju nekog pitanja. Mislim da se motivacija nije ni danas promijenila. Dramaturgija mi je pružila mogućnost da se nastavim baviti pričama, ali da ono što radim postane, uslovno rečeno, ozbiljnije i da se ne tiče samo mene. Za dosadašnji studij mogu reći da mi je mnogo koristio. Od profesora i profesorica sam do sada naučio više nego što sam inicijalno mogao i zamisliti. Razočarao se nisam, ali ne mogu reći da se nisam umorio. Studij je studij, a mnoštvo obaveza te često sprječava da budeš temeljit i iskren u onome što radiš, pogotovo ako se od tebe ponekad očekuje da radiš kao printer, što studij povremeno i zahtijeva. Ali izuzmemo li problemčiće kao što je ovaj, studij dramaturgije mi zaista jeste pomogao da nešto što sam ranije doživljavao izrazito apstraktnim i nedodirljivim sagledam iz neke nove konkretnije perspektive. Osim toga omogućio mi je da stupim kontakt sa divnim ljudima kojima su kao i meni pozorište, film i radio postali potreba.

Emina Š: Ja sam Emina Šehić. Studij dramatugije sam odlučila upisati nakon dvije odslušane godine studija na anglistici, jer sam shvatila da to nije moj poziv. Dramaturiju sam upisala i bila primljena na septembarskom roku 2016. godine. Na početku studija mi je sve djelovalo mnogo zastrašujuće nego što zaista jeste i pomalo sam se plašila da možda neću izgurati do kraja. Ono što je definitivno razlika od prve godine u odnosu na sada već četvrtu jeste što su sva moja očekivanja u potpunosti promijenjena, zapravo ništa nije onako kako sam očekivala i čemu sam se nadala. Iako sam se uvijek izjašnjavala da preferiram pozorište, tokom studija sam spoznala da mi je i umjetnost filma mnogo bliska i draga.  Kroz studij sam shvatila da je pozorište moja istinska ljubav i profesija, ali sam kroz studij dramaturgije otkrila mnogo novih zanata koji su jednako lijepi i kojima ću se uvijek ponovo vraćati. Samo bih izdvojila neke kao što su predmeti gluma, lutkarstvo, te naposljetku i radio.

Emina K: Moje ime je Emina Kovačević. Vjerujem da iza svih naših priča o dolasku na Akademiju i donošenju odluke da upišemo neki od ponuđenih studija postoji sličan impuls za stvaranjem, strast i ljubav prema tom pozivu koja je jača od svih strahova koje sa sobom nosi budućnost bez onog što se kod nas kolokvijalno naziva „konkretnim zanimanjem“. Bile su mi potrebne dvije godine studiranja medicine, ispunjenih grižnjom savjesti jer nisam ni pokušala upisati „fakultet svojih snova“, da shvatim da je sumnja u vlastite sposobnosti i talenat podnošljivija od pitanja „šta bih da sam…“ ukoliko barem ispitam stvarne granice svojih mogućnosti. Odluka da u septembru umjesto na popravne ispite izađem na prijemni za dramaturgiju bila je najbolja odluka u mom životu, i u njoj su me podržale moja mama i sestre. Moram to da kažem, jer u trenutku kada ja nisam vjerovala u sebe, one jesu. Studij kao studij nije savršen, i daleko je od idealizirane slike koju sam imala u svojoj glavi. Ali sam jako zadovoljna njim. Tokom studija pruženo mi je mnoštvo prilika da istražim različite discipline koje dramaturgija obuhvata, od scenaristike, kritike, lutkarstva pa do radiofonije i tako dalje, i da imam stručnjake iz tih polja kao mentore. Iskreno i bez truni patetike kažem da koliko god moja vjera u samu sebe na momente djeluje nesigurno, ljubav prema dramaturgiji ostaje istrajna. I ne mogu se zamisliti kako slijedim bilo koji drugi poziv. Toliko o tome.

Učestvovali ste u projektu Inicijative mladih za ljudska prava i Dramskog programa BH radija 1, naslova „Sve faze ljubavi“, a riječ je o radiodramskom omnibusu koji je posvećen LGBT osobama i prvoj paradi ponosa u Sarajevu. Zašto ste se odlučili učestvovati u ovome projektu i na koji način ste u njemu prepoznali društvenu i etičku obavezu? Kako ste u radu na ovome omnibusu prepoznali priliku za propitivanje i nadogradnju vlastitog talenta, stila, zanata pisanja?

Benjamin: Kada sam bio pozvan da radim na ovom radiodramskom omnibusu vrlo rado sam pristao. Smatram da je važno progovoriti o osnovnim ljudskim pravima za koja se LGBTQ osobe trenutno bore u Bosni i Hercegovini. O ovoj temi se kod nas dugo nije progovaralo u javnosti, a rijetke su naše pozorišne predstave, filmovi i radio drame koje su joj posvećene. Kao što je došao krajnji čas da svi pripadnici LGBTQ zajednice progovore, tako je došao i trenutak da se progovori i kroz radio, pozorište i film o, ponovo naglašavam, osnovnim ljudskim pravima. A ko će drugi progovoriti ako nećemo mi, mlađe generacije? Na koncu sam se odlučio za jedan slobodniji stil pisanja, koji je u suštini sistematiziran tok misli glavnog lika koji ne poznaje prostor i vrijeme i jedino što ga stavlja u strukturu jeste živahna Vivaldijeva muzika koja je po mome osjećaju lijepa zvučna reprezentacija ljubavi. Ne mogu reći da sam prepoznao priliku za nadogradnju talenta, ali mislim da sam pronašao prostor da pišem slobodno bez neke pretjerane sprege konvencija, pa i škole o onome o čemu želim pisati što je otvorilo prostor za eksperimentisanje. Tako da je sama ideja diktirala stil, a ne stil ideju, a ja sam uživao u svemu tome.

Emina Š: Pisanje za radio mi se uvijek činilo pomalo zastrašujućim, jer nudi dosta mogućnosti dok istovremeno mnogo oduzima i fokusiran je isključivo na jedno čulo – sluh. Samim tim kroz jako malo možete postići veoma mnogo. Upravo to je ono što me na početku procesa pomalo plašilo, jer do sada, sem školskih zadataka, nisam imala priliku pisati javno za radio. Ono što mi je olakšalo u tom procesu jeste upravo ideja kojom se ovaj omnibus bavio, a to je ljubav i jednakost za sve. Imala sam inspiraciju i jaku motivaciju da napišem priču koja će biti meni bliska, koja će biti neka vrsta ispovijesti svima koji nemaju priliku dati svoj glas. Kroz istraživanje za rad sam shvatila da uopšte nije bitno kako ću ja to napisati, niti da li će biti „zanatski dobro“, već da prenesem poruku i ideju o važnosti takvih priča. Bez obzira na to kako je to na kraju ispalo, meni je stalo do toga da je moja priča i priča meni bliskih ljudi ispričana, te da pripadnici one najmanje vidljive zajednice LGBT budu viđeni i primijećeni.

Emina K: Ne krijem svoju podršku osobama LGBTQIA+ populacije u njihovoj borbi za ostvarivanje jednakih prava. Neki od meni najbližih prijatelja su queer. Shvatila sam ovaj projekat kao priliku da dam svoj doprinos toj borbi. Spol po meni nikada ne bi trebao biti faktor koji utječe na legitimnost ljubavi koja se razvije između dvije odrasle osobe. Sam medij nije bio presudan za moju odluku da se uključim u ovaj projekat. Individualno sam svakako bila u procesu razvijanja ideje za cjelovečernju dramu koja se dotiče te tematike, tako da sam ovaj projekat iz te perspektive doživjela kao produbljivanje svog istraživanja, i sastavni dio jednog većeg kreativnog procesa.

Da li možete opisati proces odabira dijelova omnibusa, tj. faza s kojima se gej osobe susreću na putu ostvarenja svoje ljubavi, a kako se odvijalo samo pisanje? Sa kakvim idejama, nedoumicama, strahovima, ste se susretali tokom pisanja?

Benjamin: Dio omnibusa koji sam ja odabrao mi smo definisali  kao „prepoznavanje“. Dakle, riječ je o trenutku, ako je moguće reći da je samo jedan trenutak u pitanju, kada osoba prepoznaje da je gej. Ono što je mene privuklo ovoj fazi bile su mogućnosti koje mi je ona otvorila. Mislim da mi je omogućeno da kroz svoju dramu prije svega pokažem čistoću jednog zaljubljivanja. Glavni lik moje radiodrame se zaljubljuje i ono što je u fokusu je njegova zbunjenost u tom trenutku, isprva nesigurnost u ljubav, zatim u njegovu seksualnost. Naravno, nisam mogao zanemariti i pitanja koja je sebi morao postaviti u trenutku zaljubljivanja s obzirom da živi u društvu u kojem s vremena na vrijeme profesorica u školi kaže kako su „SIDU kreirali pederi koji su htjeli da im je penis veći“, što sam jednom prilikom čuo u školi, tako da sam i to moje sjećanje morao uključiti kao sjećanje junaka moje drame, kao i ostale neukusne i homofobične  komentare koje sam čuo u stvarnosti. Neki od tih doživljenih komentara dovodili su me u iskušenje da u svojoj drami provociram ili ismijavam njihovu apsurdnost, međutim, ono što sam iščistio odmah nakon prve verzije jesu bile frustracije tog tipa. Jedan veći tehnički problem na koji sam naišao je to što sam se možda ispočetka malo zanio u slobodi stila koji koristim, pa je prvih nekoliko verzija bilo potencijalno zbunjujuće za publiku, ali mislim da smo i to sredili.

Emina Š: Prije samog početka pisanja rada sam „istraživala“ što sam više mogla informacija o LGBT zajednici u BiH. Nažalost, naša zajednica još uvijek nije u toj mjeri razvijena, te ono materijala što sam našla se uglavnom svodi na statistiku. Odlučila sam svoje istraživanje fokusirati na meni bliske ljude, te na njihove ispovijesti meni, o tome kako je došlo do spoznaje da su biseksualne, transeksualne ili gej osobe i kako su se dalje u životu nosili s tim. Iz njihovih priča sam shvatila da su najtiši ipak oni pripadnici B populacije, kojima je seksualna orijentacija jednako problem koliko i protekcija. Htjela sam da ispričam iskrenu priču upravo o toj samospoznaji, ali i strahu koji ona nosi. Pisanje sam započela kao ispovijest jedne žene koja je samo htjela da voli i koja se kroz svoje prve ljubavi i prva iskustva prisjeća svoje mladosti u kojoj je uživala jednako onoliko koliko je propustila. Međutim u svim ispovijestima koje sam čula je bilo previše tuge, dok sam ja uporno tražila pozitivnu priču. Nažalost jedino mjesto i vrijeme kada će to biti moguće jeste nekada u (nadam se bliskoj) budućnosti, što je na kraju bio okvir moje „faze“ omnibusa,  kada će zaista ljudi moći da vole koga hoće, bez da se ikome pravdaju za svoje postupke.

Emina K. Faze sam shvatila kao dio zadatka i olakšavajuću okolnost prilikom odabira forme i strukture. Kada pišem, uvijek nastojim doseći što veći nivo empatije sa svojim likovima. Imenovanje faza mi je pomoglo u imenovanju osnovnog stanja u kom se nalaze moji likovi. Po meni je svako zaljubljivanje individualno iskustvo. Pri tom je opet i univerzalno i ljudsko. Međutim, činjenica je da su LGBTQIA+ osobe zbog društvenih normi i stigme izložene brojnim poteškoćama, naročito ako sazrijevaju i odrastaju u opresivnom okruženju. Nadam se da sam uspjela to prikazati na uvjerljiv način.

Kako na vas, kao mlade ljude koji žive u BiH i koji svojim talentom žele mijenjati i popravljati svoju zemlju, utječe ova negativna atmosfera stvorena oko prve parade ponosa u Sarajevu?

Benjamin: Na mene ta negativna atmosfera, kao i na većinu normalnog svijeta, utječe negativno. Do te mjere da se često zapitam koliko je moguće popraviti našu zemlju. Mislim, svi ovi bezvezni komentari, prijetnje i ostale gluposti koje su usmjerene na Paradu ponosa su stvari sa kojima se, nažalost, svakodnevno susrećemo, samo su ovih dana uočljivije nego inače. I to je jako poražavajuće. Naglasio si da smo mladi ljudi, ali mene iskreno najviše boli što mnogi mladi ljudi imaju zastrašujuće konzervativne i netrpeljive stavove prema LGBTQ populaciji i ne razumiju i ne žele da razumiju da je ljubav ljubav, nezavisno od spola zaljubljenih. Stariji su živjeli možda u nekom drugom vremenu, ali je ponižavajuće vidjeti mlade koji sa njima dijele konzervativne stavove, a u više navrata sam se imao priliku uvjeriti da mladi mogu čak biti i radikalniji od starijih. Zato mislim da je povorka ponosa u Sarajevu dobra stvar jer će, ako ništa, pokrenuti razgovor o temi koja je predugo bila tabu u našem društvu, pa će generacije koje dolaze imati podlogu za malo drugačije stavove. Idealna budućnost je ona u kojoj nećemo više imati potrebu da pišemo omnibuse o LGBT osobama nego ćemo pisati melodrame u kojima neće više biti važno pati li Enrique za Juanom ili Juanitom.

Emina Š: Moram priznati da mi je antiparada, dan prije Parade ponosa, bila poprilično duhovita i da sam se istinski nasmijala sloganima i transparentima koje su upotrijebili. Razlog zašto mi je to toliko smiješno jeste što mi je dosadilo da se nerviram zbog takvih javnih stavova ili čak da ih ignorišem. Smatram da se na taj način ništa neće postići niti će ljudi biti spriječeni da ponosno šetaju svojim gradom, naprotiv, zbog takvih ljudi i stavova sam još jače vjerovala da se Parada mora desiti. Iskreno smatram da je povorka ponosa jedan od najbitnijih događaja koji su ne samo stavili ovu malu državu u centar svjetskih zbivanja, nego je i dokazala da zaista idemo u pravom smjeru i da ima mladih ljudi koji žele promijeniti prvenstveno svoju državu, a onda i cijeli svijet na bolje. Kao neko ko smatra da svi ljudi zaslužuju pravo na ljubav, pravo na porodicu, pravo na brak, izašla sam na Paradu i bila dio povorke koja je prošetala Sarajevom. Oduševila me pozitivnost ljudi koji su sudjelovali, kao i onih par pojedinaca koji su sa prozora svojih stanova u Titovoj mahali prolaznicima sa zastavicama. Smatram da je ova Parada općenito zahtijevala od sudionika veliku hrabrost, jer sam se zbog svih zadatih mjera opreza od strane organizatora Parade jedino na samoj Paradi osjećala sigurno. Nažalost već par sati kasnije sam se vozila u taksiju kada je taksista krenuo nazivati pripadnike LGBT populacije svim negativnim pridjevima, te je i mene ispitivao da li podržavam i da li sam bila na Paradi. Rekla sam da podržavam i ušutila, za svoju sigurnost. Tada sam shvatila da se naš narod neće još zadugo promijeniti u potpunosti, ali ćemo barem pronaći način da kažemo ono što mislimo. Zbog toga je radio idealan medij, jer je on ovim omnibusom bio medij za sve one koji moraju da šute, a čiji glas mora da se čuje.

Emina K: Nekada mi se čini da naš narod, razjedinjen, podijeljen, demotivisan, i ugnjetavan koliko jeste, ima potrebu imenovati nekog zajedničkog neprijatelja u datim trenucima. Mislim da je negativna atmosfera povodom Parade bila prevalentno prouzrokovana tom potrebom. Naše društvo nije homogeno, daleko od toga. A pluralizam podrazumijeva jedinstvo različitosti. Razumijem različita religijska tumačenja i etička načela kojima se ljudi vode, razumijem zdrav dijalog i diskusiju, i razumijem međusobno poštivanje u neslaganju. Međutim, slagala bih kada bih rekla da su me prijetnje nasiljem, bijes, poređenje žena sa bravama i muškaraca sa ključevima, kao i panično prizivanje Sudnjeg dana iznenadili. Razumijem odakle i to dolazi. Iz straha. Iz frustriranosti. Iz mržnje. Iz nerazumijevanja. Kao odgovor na to, ja imam samo ljubav. Možda zvučim naivno, ali vjerujem da ona može nadjačati sve to. I treba naglasiti, da uz svu halabuku koja se nadigla prije Parade, ipak je protekla bez ijednog incidenta. Sarajevo je pretrpilo dovoljno mržnje, nasilja i krvoprolića za čitavo stoljeće, i mislim da su i najglasniji protivnici Parade toga barem donekle svjesni.

Ovdje možete poslušati radiodramski omnibus SVE FAZE LJUBAVI.

Podeli sa prijateljima

FB  TW