Jasmin Džemiđić, jedini „sit-down“ komičar u regionu
Premijerno je na sceni sarajevskog Pozorišta mladih izvedena fizičko-dokumentarna predstava „All Inclusive“ koja se preko problema s kojima se susreću osobe sa invalidietom, bavi tjelesnošću i njenom ulogom u današnjem idealiziranom svijetu. Jedan od protagonista ovoga intrigantnog teatarskog ostvarenja jeste i Jasmin Džemiđić koji je samo nekoliko dana nakon premijere, na festivalu AJB DOC predstavio i dokumentarni film „Sjedi da se ispričamo“, čiji je glavni protagonista i koautor. Negdje između, stigao je i da poruši svoju publiku sa nogu, na sada već poznatim „sit-down“ nastupima i šalama na vlastiti račun.
Ko je Jasmin Džemiđić? Dječak rođen sa dječijom paralizom? Ne! Mladić osuđen na invalidska kolica? Ne! Osoba sa invaliditetom? Ne! Jedini „sit-down“ komičar u regionu? Da! Koautor teatarske predstave i filma? Da! Zaljubljenik u kulturu i teatar? Da! „Rocketman“ koji nezaustavljivo juri Sarajevom u svojim improvizovanim kolicima sa motorom? Da! Najpozitivnija osoba u Sarajevu? Da!
Kakve su bile reakcije publike nakon ove predstave koja istražuje pojam tjelesnosti i ljudskoga tijela, da li si osjetio da je prepoznata vaša namjera o razbijanju tabua koji se vežu za osobe sa invaliditetom?
Džemiđić: Predivnih, preljepih, najdražih šest mjeseci moga života krunisano je nečim što će me zauvijek vezati za ove predivne tri djevojke, Amilu Terzimehić, Merimu Sorguč i Enu Kurtalić, koje su učinile moj život mnogo kvalitetnijim. Predstava je kao što si i sam rekao bila fizičko-dokumentarna, ili da budem precizniji plesno-dokumentarnog karaktera, što je na našim prostorima rijetkost, što zbog same forme, što zbog činjenice da u predstavi igraju i dvije osobe sa invaliditetom (OSI), tačnije dvoje korisnika invalidskih kolica. I dvije osobe koje imaju skoro pa savršeno dovedenu formu svoga tijela, s obzirom da su u predstavi igrale Amila Terzimehić i Ena Kurtalić, koje su se aktivno bavile gimnastikom preko 13 godina, a koje su danas glumice i aktivno se bave plesom. I mislim da je to nešto što je publika najmanje očekivala, a što se tiče samih tabua, koji su na bilo koji način bili vezani za osobe sa invaliditetom, mislim da će ih ova predstava sve ukloniti, ili bar većinu. Pustit ćemo da predstava govori sama za sebe.
Kako je na tebe utjecalo ovo iskustvo? Šta si ti, kao osoba sa invaliditetom spoznao novo o svomu tijelu, a šta o društvu u kojem živiš?
Džemiđić: Uhhh! Spoznao sam mnogo toga, na primjer koliko je moje tijelo moglo prije samo pet godina unazad, a sada ne može, i to sve zbog mog nemara prema vlastitom tijelu. Predstava me naučila da povučem malo ručnu i da više slušam svoje tijelo i pazim na njega, tu prije svega mislim na reguliranje vlastite težine pa onda i svega ostalog što loše utječe na moje tijelo. Dok sam sve ulagao u Jasmina kojeg poznajete, ispaštalo je moje tijelo, i zdravstveno i na svaki drugi način, ali eto predstava „All Inclusive“ me naučila da mogu biti i dobar umjetnik i mnogo obazriviji prema svom tijelu, ujedno.
Kako ti tumačiš pojam „savršeno tijelo“ kojem bjesomučno teži društvo savremenog doba, a koje je svakako nametnutno od strane medija, muzike i filmova koji dolaze iz Zapadnog svijeta? U kojoj mjeri je „savršeno tijelo“ postalo prioritet u odnosu na sve druge čovjekove odrednice, kao što su inteligencija, talenat, ljudskost?
Džemiđić: Po meni savršeno tijelo ne postoji, ali se kroz historiju ono konstantno forsira, a svako ko ne zadovoljava standarde tog savršenstva, bude dehumaniziran i ponižavan na svaki mogući način. Naravno dosta se toga promijenilo, i drago mi je da postoji predstava poput ove koja govori baš o tome da je pojam savršenog tijela relativan i da je u oku posmatrača, što je za mene savršeno ne mora biti za drugoga itd.
Kako je biti osoba sa invaliditetom u Sarajevu? Šta je dobro uređeno u BiH kada su u pitanju osobe sa invaliditetom, a šta se podhitno mora promijeniti?
Džemiđić: Što se tiče generalno pristupačnosti u Sarajevu situacija je jako loša, ima tu i tamo poneki svijetli primjer, poput Pozorišta mladih koje je u potpunosti prilagođeno osobama sa invaliditetom u kojem smo i igrali ovu predstavu. I još par nekih situacija, ali sve je to premalo i presporo. Ali da se pomiče, pomiče se, tu ne mogu biti nefer. Ali onog momenta kada se uklone barijere u glavama ljudi, pogotovo onih koji se pitaju za nešto u ovoj zemlji, stvari će teći mnogo brže.

Od nedavno si dobio nešto savremenija kolica i kad te vidim kako prelaziš sarajevske ulice u njima, djeluješ nezaustavljivo. Odakle crpiš tu energiju zbog koje izgledaš tako nezaustavljivo? Kada se desio prelomni trenutak kada si odlučio da nećeš dopustiti životu da te zaustavi?
Džemiđić: Ne govori ljudima da sam dobio savremena kolica, tačnije motor koji se nakači na moja kolica, sačekat će me neko u mraku (smijeh). Ja to radim odavno još od vremena manuelnog pogona… Pa nema tu nekog recepta samo ne daš nikome ispred sebe, figurativno i doslovno. I samo pičiš naprijed. Ja na svom motoru imam opciju rikverc, ali je gotovo nikada ne koristim. Idem samo naprijed i uzdignute glave, naravno.
Ti si prvi tzv. „sit down“ komičar u regionu, a sigurno i šire. Veliki komičar Bill Murray je u svome humoru uvijek tražio značenje svoga humora? Koje je značenje tvojih šala, često na vlastiti račun? Koje one imaju značenje za tebe lično, a koje na publiku, koja svakako pozitivno reaguje na njih? Šta je tu publika prepoznala u tvome humoru?
Džemiđić: Da, još uvijek sam jedini „sit-down“ komičar u regionu, a u tom slučaju biti najbolji i nije baš neki uspjeh. (smijeh). Pa manje više, svako moje javno pojavljivanje ima za cilj promoviranje prava osoba sa invaliditetom. Eh sada, u komediji je primarno zabaviti i nasmijati ljude, a ako pritom neko skonta da nije OK parkirati na trotoar, to je onda jedna pobjeda više.
Šta je to čime se kao komičar trenutno baviš? Da li možeš ekskluzivno prezentovati nešto novo iz svoga repertoara, koji bi te najavili srbijanskoj publici?
Džemiđić: Kao komičar trenutno mirujem, uvijek se tu nešto piše, ali, iskreno, nemam ništa novo. Publici u Srbiji i nisam toliko poznat, pa ako bude prilike za gostovanje uvijek mogu ići sa svojim one-man show-om „Sjedi da se ispričamo“, jer je to nešto što publika u Beogradu, pa i šire, nije imala prije priliku čuti, a iskreno se nadam da hoće. Jer, osobe sa invaliditetom su po prirodi dobre osobe. Eto ti još jedne predrasude o osobama sa invaliditetom, i zablude samo takve.
Ko je Jasmin Džemiđić?
Džemiđić: Jasmin Džemiđić je zaljubljenik u kulturu, općenito, a pogotovo u teatar i „daske koje život znače“.
Podeli sa prijateljima


