Dr. Gabriela Abrasovič
Gabriela Abrasovič je doktorirala humanističke nauke iz područja nauke o književnosti. Završila je srpski i hrvatski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Vroclavu. Balkanci vjeruju da je „Srpkinja udata za Poljaka pa je naučila par rečenica na poljskom”, Poljaci znaju da je Poljakinja koja voli Balkan. Prevodi dramske tekstove sa srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika. Živi u Vroclavu. Putuje po Balkanu. Govori za Remarker.
Nedavno je objavljena zbirka hrvatske drame (Ne samo) fragmenti i to u poljskom prijevodu, a ti si kourednica i jedna od prevoditelja. Da li nam možeš reći nešto više o ovome projektu, ideji za njega, njegovom značaju?
Ovu publikaciju smatram velikim uspehom. Doduše, pre par godina isti izdavač (Izdavačka kuća Šleskog univerziteta) objavio je prvu zbirku hrvatskih drama na poljskom koja je ipak, po mom mišljenju zbog nedostatka promocije, prošla bez većeg odjeka. Ova najnovija je ogroman i dosta dobro promišljen projekat na kojem je radilo skoro 30 ljudi i koji obuhvata najnovija ostvarenja cenjenih dramatičara i dramatičarki. Kourednik je prof. Lešek Malčak. Ja sam napravila izbor 15 drama, prevela četiri teksta i napisala opširan uvod. Sve je počelo još 2017. godine kad sam pobedila na konkursu Državnog centra za nauku sa projektom o transkulturalizmu u drami i pozorištu u Srbiji i Hrvatskoj. To je podrazumevalo finansijsku podršku za istraživački rad i zaposlenje na Šleskom univerzitetu u Katovicama. Tako sam upoznala prof. Lešeka Malčaka, kroatistu i prevodioca. Sve je krenulo spletom okolnosti. Lešek Malčak je upoznao na jednom simpozijumu šeficu Hrvatskog centra ITI, Željku Turčinović i došao je do zaključka da nas dve moramo da stupimo u kontakt… Ostalo je istorija. Ranije sam se bavila prevodom drama, bila sam konsultantkinja na pozorišnim festivalima ali, iskreno, nije mi padalo na pamet da se posvetim priređivanju antologije drame i to iz jedne određene države. Više me je zanimalo prekoračivanje granica, potraga za dokazima razmene i saradnje, dakle, stalno sam pričala o transgraničnoj varijanti zbirke koja bi sadržala tekstove iz svih zemalja u regionu bivše Jugoslavije, ali bila sam svesna da će mi biti teško savladati poteškoće oko finansiranja i želela sam se potpuno posvetiti svom istraživačkom projektu. Obećala sam sebi da ovo neće biti samo još jedna zbirka koja će sabirati prašinu na policama biblioteke nego ozbiljni predlozi za scenska ostvarenja. Kasnije sam puno vremena i energije posvetila promociji ovih tekstova.
Da li možeš predstaviti drame koje su odabrane za zbirku? Zašto baš te drame i zašto baš ti pisci?
Kombinovani su različiti relevantni kriteriji izbora koji je napravljen na temelju moje vlastite lektire, praćenja recentnih kulturnih događaja i repertoara hrvatskih pozorišta, te konzultacija s direktorkom Hrvatskog centra ITI. Autori izabranih petnaest drama pripadaju različitim generacijama – tekstove potpisuju kako pisci i spisateljice koji su već godinama prisutni u svetu teatra, tako i mladi ali već afirmisani umetnici: Lada Kaštelan (1961.) – Dva i dvadeset, Tanja Radović (1964.) – Ledeno doba, Mate Matišić (1965.) – Žena bez tijela, Tomislav Zajec (1972.) – Trebalo bi prošetati psa, Ivana Sajko (1975.) – Prizori s jabukom, Dubravko Mihanović (1975.) – Prolazi sve, Tena Štivičić (1977.) – Nevidljivi, Goran Ferčec (1978.) – Pismo Heineru M., Nina Mitrović (1978.) – Ovaj krevet je prekratak ili Samo fragmenti, Jelena Kovačić (1979.) i Anica Tomić (1980.) – Ovo bi mogla biti moja ulica, Ivor Martinić (1984.) – Moj sin samo malo sporije hoda, Jasna Žmak (1984.) – Samice, Vedrana Klepica (1986.) – Bijeli bubrezi, Diana Meheik (1987.) – Jerihonska ruža, Dino Pešut (1990.) – Pritisci moje generacije ili o bijelom porculanu. Iako veoma različite, ove drame povezuje jasan angažman i pozicioniranje prema ne samo lokalnim društvenim pojavama, nego i globalnim dešavanjima. Ovi komadi na najrazličitije i vrlo maštovite načine problematizuju stvarnost, a okosnicu svakog od njih čini jedna ili više aktuelnih društvenih tema: sukobi, uticaj medija, nasilje, samoća, kontrola, ekonomske poteškoće, marginalizacija, migracija, ženska pitanja. Svaka od ovih drama poseduje takođe značajnu književnu vrednost i scenski potencijal koji bi mogao biti zanimljiv poljskim čitaocima, ali i pozorišnim stvaraocima koji traže nove sadržaje i načine umetničkog izražaja.
U pripremi je i prva zbirka savremene bosanskohercegovačke drame na poljskom jeziku. Znam da jako dugo pripremaš ovu zbirku. Dokle ste stigli, i da li ste već odabrarali drame?
Kad je sve bilo u toku što se hrvatskog projekta tiče počela sam ozbiljno da razmišljam o nekoj novoj opciji. Jedan od naših reditelja i istovremeno direktor pozorišne fondacije, Jacek Orlovski oduševio se tekstovima Tanje Šljivar o kojim mu je pričala moja drugarica, dramaturškinja i slavistkinja Martina Lehman. Drame Tanje Šljivar nisu bile objavljene, samo odlomci su bili korišćeni za scenska čitanja. U novembru prošle godine Tanja je bila gošća i učesnica našeg simpozijuma i u Šleskom pozorištu čitala je performativno svoj tekst Smrt trgovačke putnice. Jedan monolog za Evropu. Osim toga, poljska publika imala je dosad mogućnost da upozna samo dramu Mousefuckers Almira Imširevića u formi scenskih čitanja i komad Time Out Zlatka Topčića štampan u časopisu „Dialog”. Relativno poznate su rediteljke Selma Spahić i Tanja Miletić Oručević. Shvatila sam da drame iz BIH nikako ne funkcionišu u kulturnoj svesti Poljaka i da ja lično ne poznajem dovoljno stvaralaštvo drugih, pre svega mladih bosanskohercegovačkih autora i autorki pa sam počela da tražim neke zanimljive tekstove. Puno mi je pomogla oko toga Selma Spahić koja me je povezala s jako darovitim dramatičarima i dramatičarkama. Opet sam čitala kao luda, razmišljala o izboru i odlučila se u jednom trenutku za 8 drama: Kofer previše crven da bi bio kofer – Nejra Babić (rođ. 1989.), Probudi me kad završi – Mirza Skenderagić (rođ. 1986.), Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu – Lejla Kalamujić (rođ. 1980.), Mirna Bosna – Boris Lalić (rođ. 1988.), Majka ili sve lutke idu u raj – Nedžma Čizmo (rođ. 1996.), Ružičasti mjesec – Dario Bevanda (rođ. 1985.), Grebanje ili kako se ubila moja baka – Tanja Šljivar (rođ. 1988.), Neće biti smak svijeta – Adnan Lugonić (rođ. 1988.). Zahvaljujući ljubaznim ljudima (poput Tebe), našli smo partnere u BIH i u Poljskoj i izvore finansiranja. Na saradnju su pristali MESS Festival, Inicijativa mladih za ljudska prava Bosne i Hercegovine (YIHR BiH), Fondacija za izdavaštvo u Sarajevu i Mazovjecki institut u Varšavi. Suizdavači će biti poljska Fondacija Pozorišni institut Mječislav Herc u Lođu koju zastupa reditelj Jacek Orlovski i MESS Festival. Sve je na dobrom putu, sad ćemo precizirati uslove poslovanja. Kourednica će biti gore spomenuta Martina Lehman, imamo već prevodilački tim, ideje i konkretne dogovore za promociju na sličan fazon kao što je sad u slučaju hrvatske zbirke. Oduševljena sam time što smo uspeli da nađemo pare za ovaj poduhvat, mada neke stvari su se zakomplikovale zbog činjenice da BIH nije u Uniji. Još nekoliko stotina evra dobro bi nam došlo. Honorari za autore i prevodioce su minimalni, tiraž neće biti velik, ali knjiga će biti dostupna u elektronsku verziji, stoga nadamo se da ćemo naći još neke opcije. Planiramo da će knjiga biti gotova krajem jeseni 2020. g.
Koliki je značaj ovih zbirki za teatarsku scenu zemalja bivše Jugoslavije, a šta one znače u Poljskoj? Kakve rezultate njihove objave možemo očekivati? Da li se mogu očekivati i zbirke ostalih zemalja bivše Jugoslavije?
Nekoliko hrvatskih drama iz naše zbirke je već zaživelo na poljskim scenama. U septembru održala se prapremijera Jerihonske ruže Diane Meheik (Teatar Stefan Jarač u Lođu). Sad sam se vratila sa festivala Demoludy u Olštinu gde smo predstavljali knjigu uz scenska čitanja drama Tomislava Zajeca, Mate Matišića, Jelene Solarić i Anice Tomić, koje su došle i režirale čitanje, uz sastanke sa autorima i predstavnicom hrvatskog centra ITI – Ninom Križan, i predstavu 6 mm sa Dariom Lorenci Flatz u glavnoj ulozi. Nastavićemo u drugim gradovima: Vroclavu, Legnici, Poznanju, Katovicama, Gdanjsku. Organizujemo scenska čitanja, radionice, gostovanja, projekciju filma Trebalo bi prošetati psa koji je nastao na osnovu drame Tomislava Zajeca, u režiji Filipa Peruzovića, itd. Radimo punom parom i nadam se da ćemo u budućnosti uspešno promovisati bosanskohercegovačku dramu. Što se zbirki iz ostalih zemalja bivše Jugoslavije tiče – imam sigurno tu želju, problem su uvek, nažalost, pare. Razmišljala sam ozbiljno o crnogorskoj i srpskoj varijanti, ali još uvek ne odustajem od planova da se napravi postjugoslovenska zbirka drama.
Upućena si u regionalnu dramsku književnost? U kakvom je stanju savremeni dramski tekst u zemljama bivše Jugoslavije? U poređenju recimo sa poljskom dramskom književnošću?
Da, dramsku književnost u regionu, pre svega u Srbiji i Hrvatskoj pratim već nekoliko godina. Moju pažnju na to stvaralaštvo skrenula je profesorka Magdalena Koh sa kojom sad često surađujem. Ona me je podržavala kad sam se odlučila za temu moje doktorske rasprave: Drama tela, telo u drami. Stvaralaštvo srpskih i hrvatskih dramskih spisateljica u periodu 1990-2010. Pre 3 godine iz štampe je i izašla knjiga na osnovu tog rada u kojoj opisujem fenomen ženskog dramskog pisma, a u žiži mog interesovanja je srpska i hrvatska hiperprodukcija, tačnije rečeno mikroanalize izabranih tekstova dramskih spisateljica iz perspektive rodnih studija i antropologije tela. Nisam odvajala srpske autorke od hrvatskih nego sam materijal predstavila po temama. Istakla sam onda takođe činjenicu da je ovo deo šire pojave i spomenula autorke iz BIH, Crne Gore, Makedonije, Slovenije i Kosova. Stanje dramskog teksta zavisi po mom mišljenju naravno od kreativnosti i talenta autora i autorki, ali takođe od sistema obrazovanja (npr. ADU u Zagrebu, FDU u Beogradu), infrastrukture i organizacije promocije. U Hrvatskoj je sve to na zavidnom nivou (puno truda ulaže u to centar ITI), u Srbiji uslovi nisu loši, ne znam još uvek kako to tačno izgleda u BIH. Pratim dešavanja kao što su MESS festival i Festival BH drame u Zenici, ali moram da sakupim više informacija. Pre nekoliko meseci pokušavala sam da napravim izbor poljskih drama koje bih predložila za prevod. Uspela sam na kraju krajeva, ali moram iskreno da kažem da je ovo bio jako težak zadatak. Poljska je drama jako zanimljiva, ali ponekad hermetična, sa previše referenci na našu istoriju što mi je problematično ako je želim predstaviti stranoj publici.
Šta je zajedničko za sve zemlje regiona kada je u pitanju dramski tekst, a šta je to što određuje svaku zemlju posebno? Koje teme i forme preovladavaju?
Odrednice kao nacionalnost autora nisu za mene preterano bitne. Naravno poštujem granice i specifičnosti, ali drame u regionu čitam više po temama. Na taj način najčešće obrađujem ovaj materijal u člancima – u formi transgraničnih analiza. Fokusirana sam na srpsku, hrvatsku, bosanskohercegovačku i crnogorsku dramu, ali dosta često čitam tekstove iz Slovenije, Makedonije i Kosova. Dakle, uzimajući u obzir regionalno dramsko pismo primećujem da je u hrvatskoj drami mnogo primera porodičnih priča i poigravanja sa formom, u srpskoj mnogo političkog angažmana i post/poet dramskih tekstova, u bh. drami – slike posleratne svakodnevnice i problema sa kojim su suočeni predstavnici i predstavnice mlađe generacije, često moji vršnjaci. Neki modeli se menjaju, npr. u Crnoj Gori i na Kosovu sve češće se u dramama pojavljuje ženska perspektiva.
Kako balkanske zemlje pojedničano tumače prethodni jugoslavenski rat? Koje su tu sličnosti, a koje razlike?
Nisam sigurna da li sam dosad podsvesno birala ili slučajno naletela na drame u kojim rat nije direktno predstavljen ili funkcioniše samo kao jedan od elemenata. Analizirala sam pogled dramskih spisateljica u regionu na rat i njegove posledice i, u drugom slučaju, sliku detinjstva i dečje figure u regionalnoj drami. Verovali ili ne, našla sam puno sličnosti. Šta je zanimljivo, neki poljski dramski pisci još uvek obrađuju temu rata koji je buknuo kod nas tačno pre 80 godina, pojavu Holokausta, traume i moram da priznam da njihova umetnička ostvarenja jako liče na ova balkanska koja sam imala priliku da analiziram.
Koja je tvoja lična i intimna veza sa Balkanom i ovdašnjim narodima? Da li možeš reći nešto više o svome imenu i porijeklu? Poljakinja si, ali i Balkanka?
Dok sam još jako davno studirala novinarstvo počela sam da pratim dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije, ne samo društveno-politička. Književnost i filmovi, muzika, strip, kuhinja i neke destinacije, sve mi je bilo toliko zanimljivo da sam odlučila da upišem slavistiku – srpski i hrvatski jezik i književnost. Posle tri godine studija počela sam da dolazim na usavršavanje jezika u Srbiju, kasnije u Hrvatsku, u međuvremenu putovala sam s prijateljima po drugim zemljama – bukvalno od Vardara pa do Triglava od Ðerdapa pa do Jadrana. Danas neki ljudi koje upoznajem na ovom podneblju nisu u stanju da provale da nisam Balkanka, što mi je jako simpatično ili pretpostavljaju da sam, recimo, Srpkinja koja se udala za Poljaka, živi „gore“ pa je naučila par rečenica na poljskom. Jesam poreklom Poljakinja, živim u Vroclavu koji se smatra multikulturnim gradom, volim da učim strane jezike i da upoznajem nove ljude, običaje i mesta.
Šta u budućnosti možemo očekivati od tebe?
Uključena sam u nekoliko projekata, ali tek smo aplicirali i čekamo rezultate tako da ne bih da baksuziram. Balkan sam iskreno zavolela i nadam se da kad završim svoja istraživanja nastaviću sa promocijom kultura ovih zemalja, organizacijom razmene i saradnje. Uskoro se pakujem i krećem na Bijenale crnogorskog teatra, posle toga na Kosovski pozorišni Showcase, sledeće godine idem na stažiranje u Zagreb kod moje hrvatske mentorke, izvanredne teatrološkinje i meni jako drage osobe profesorke Lade Čale Feldman. Vreme će sve pokazati…
Podeli sa prijateljima


