Adem Mehmedović, profesor historije i novinar iz Srebrenice
Koračajući tri uzavrela ljetna dana hrabro i ponosno kroz guste šume i teško prohodne planinske krajeve na putu Nezuk – Srebrenica, dužem od stotinu kilometara, šest hiljada učesnika iz Bosne i Hercegovine i cijelog svijeta odavalo je počast žrtvama genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Dok su jedni ponosno koračali u ime ubijenih Srebreničana, drugi su hodali po vlastitim stopama koje su ostavili prije dvadeset dvije godine gazeći u suprotnom smjeru, zajedno štiteći žrtve od zaborava, pretvarajući “put smrti” u “put života”. Probijajući se kroz kolone nepoznatih i dalekih ljudi, i tragajući za sagovornicima između razapetih šatora, ja sam, zapravo, tražio nečija intimna sjećanja, za koja sam vjerovao da će, ako budu izgovorena naglas, postati moja i svačija, i mene barem na trenutak učiniti ravnopravnim njihovim vlasnicima. I postepeno, dok su kapljice znoja istovremeno nastajale i nestajale s mog lica, dok je sunce pržilo moj vrat, a usta bjesomučno dozivala vodu, počeo sam osjećati vlastite korake.
Mladić koji nas je dočekao u Srebrenici i čije sam sigurne korake pratio, zove se Adem Mehmedović. Sa osam godina je preživio genocid, a sada preživljava njegovo negiranje. Govori za Remarker.
Član Predsjedništva BiH, Milorad Dodik, ponovno najavljuje referendum o otcjepljenju Republike Srpske od BiH. Kako na ljude u Srebrenici djeluju ovako radikalne izjave? Da li misliš da je to moguće ikada da se desi?
U Bosni i Hercegovini smo suočeni sa konstantnim krizama. Bilo da su to ekonomske, društvene ili političke krize. Političke su najizraženije, i o njima se najviše govori. Iako, možda bi o ovim drugima više trebalo govoriti. Najava referenduma o otcjepljenju RS-a je priča koju slušamo godinama. Mislim da političari i vlasti (na svim nivoima u BiH) idu unazad, pa tako izjave koje čujemo nisu iznenađujuće, ali su svakako zabrinjavajuće. U Srebrenici se osjeti zabrinutost. Mada mnogi smatraju da je to “politička igra u izbornoj godini”, ali zbog cjelokupne situacije svi trebamo biti zabrinuti. Mnogi nisu vjerovali da može doći do rata u Jugoslaviji devedesetih godina, pa je došlo. Tako da je sve moguće, ali sigurno je da bi referendumi, promjene granica, izazvali velike probleme, a svi bi bili žrtve toga.
Ipak, iako se čine bezazlene, čini se da takve izjave imaju znatno veće i dugoročnije posljedice za život u Srebrenici i BiH. Najbolji primjer za to jesu dječaci koji su se nedavno u jednoj osnovnoj školi u Srebrenici slikali u četničkim obilježjima. Načelnik tu ne vidi ništa sporno, ali šta to znači za život u Srebrenici, ne samo bošnjačkog stanovništva, nego svih?
Fotografija učenika osnovne škole koji su objavili fotografiju sa natpisom “Braća četnici” je izazvala mnogo reakcija u Srebrenici. Probudila je duhove koji ruku na srce i ne spavaju u ovom gradu, možda samo malo drijemaju ponekad. Fotografija je izazvala reakcije, proteste roditelja bošnjačke djece, razne komentare (mnoge i ružne) na društvenim mrežama. Međutim, fotografija je bila povod za reakciju, a razlozi su mnogo dublji. Neki od razloga su izučavanje jezika, Dan škole koji je zapravo slava Sv. Save, nacionalna grupa predmeta, slušanje na časovima himne Sv. Save, ambijent škole koji podsjeća na vjersku ustanovu, problemi u Školskom odboru, Savjetu roditelja itd. Ono što roditelji bošnjačke djece pokušavaju reći jeste da ovu školu pohađaju i bošnjačka djeca, i većina su u školi. Međutim, rješenja još nema. Naravno, dešavanja oko škole, fotografija, su izazvale reakciju koja je doslovno narušila atmosferu u Srebrenici. Par dana je zaista bilo napeto. Sve to poremeti odnose, obični život. Nisu djeca kriva, i treba im omogućiti najbolje uslove. Pravdanje ideologija, u ovom slučaju četništva, koje smo mogli čuti nije pravi način. Naprotiv, u takvim situacijama, treba smiriti strasti, jer utiču na sve, odražavaju se na običan svakodnevni život.
O Srebrenici često slušamo priče kao o gradu u kojem za mlade nema života. Da više nema pekara, prodavnica, da se nema gdje izaći, da se nema kod koga liječiti. Međutim, ti sve to negiraš na svojim društvenim mrežama. Kakav je zaista život u Srebrenici?
Neću reći da baš negiram sve to, jer je činjenica da Srebrenici fali puno toga. Međutim, život je onakav kakav ga mi sebi napravimo. Voljeli bi mi svi ovdje da prvo ima više ljudi, da ima više ponude za društveni život. Kada hoću da vidim nešto više, da nađem bolju ponudu ja odem do Tuzle, Sarajeva. Mali je ovo grad, i nije ni očekivati da imamo neke stvari koje imaju veliki gradovi. Mada, moglo bi da bude bolje, ali ja govorim u svoje ime, imam svoje društvo, imamo termine za fudbal, druženja, porodične kafe. Opet kažem, voljeli bi da imamo više ponude, više kafića, više trgovina. Voljeli bi da imamo i uređen bar manji trg gdje bi mogli izaći, pogotovo u ljetnim danima. Recimo, imamo šetalište Guber koje bi sigurno voljeli da imaju daleko veći gradovi. Ali ono što najviše fali Srebrenici su ljudi. Recimo, grad bez sela ima kapacitet da u njemu živi minimum šest hiljada ljudi. Mi danas imamo možda hiljadu u gradu, i naravno da se to odražava na samo viđenje grada, izgled.
Ti živiš i radiš u Srebrenici, nedavno si se i oženio i dakle, imaš planove da nastaviš svoj život u ovome gradu. Znači može se, ako se želi?
Ja mogu nabrojati veliki broj osoba koje li ovdje, ili su došli iz drugih mjesta, formirali svoje porodice, kupili kuće/stanove i planiraju svoje živote ovdje. Ja radim, supruga radi, i odmah smo se odlučili da kupimo stan, jer smo živjeli kao podstanari. Lakše je kad ima posla. Prošli smo taj težak period bez posla, problema na poslu. Međutim, kada imate posao, onda je daleko lakše organizovati svoj život, planirati, i uraditi zamišljeno. Ključ svega je posao i normalni uslovi.
Tvoj životni put je zaista nevjerovatan, ali i inspirativan. Rat te je kao dječaka zadesio na selu, zatim si sa porodicom morao pobjeći u šumu? Sjećaš li se tog perioda?
Kada je počeo rat ja sam imao pet godina. Živjeli smo u jednom malom selu udaljenom od Srebrenice oko 15 kilometara i koje nažalost više faktički ne postoji, uništeno je jer je bilo linija razgraničenja tokom rata i stalnih stanovnika više nema. Kao dijete sam osjetio sav taj teret rata, pucnjave, granatiranja, bježanja od kuće, života u improviziranim kolibama u šumi, povratka u razrušenu i granatiranu kuću. Djetetu se te slike urežu i ostanu zauvijek. Možda je čudno da se dijete svega toga sjeća, ali valjda su te ružne slike dugotrajnije i duže se pamte od onih lijepih.
U jeku rata, 1994. godine si krenuo u školu, a dobio si i sestru Ademiru. To svakako nalikuje na sreću, samo da na putu do škole nije pucano na vas učenike?
Jedan od najsretnijih događaja u ratnom periodu (12. januar 1994. godine) je bio kada se rodila moja sestra kojoj sam ja dao i ime Ademira. To je ona neraskidiva veza, iako ona danas živi u Americi, a ja u Srebrenici. Te 1994. godine, ja sam krenuo u školu, reći ću improvizovanu, jer nije to bila škola kako treba, ali eto išli smo, učili čitati, pisati. Škola je od sela bila udaljena par kilometara, i dešavalo se da su pucali na nas. Traumatično iskustvo, ali eto ja sam uspio završiti prvi razred u ratu. Nakon rata je opet bio „rat“ jer se moja porodica selila iz jednog mjesta u drugo, promjenili smo veliki broj adresa, da bi se na kraju skrasili u izbjegličkom mjestu Vozuća (Zavidovići) gdje sam i odrastao.
Onda je došao juli. 1995. godine. Na sreću, uspio si ostati sa majkom i sestrom, a i tvoj otac je uspio preći preko šume?

Adem sa majkom Azeminom u njihovoj kući u selu Sastavci, dva mjeseca pred početak rata
Ja ću reći “crni juli”. Kada je došla vijest da je Srebrenica pala u ruke srpske vojske, ja sam s majkom i sestrom otišao u Potočare, pred bazu UN-a, a otac je otišao preko šuma. Iz Potočara su transportovani žene i djeca autobusima prema Kladnju. Kada smo došli do autobusa, mene je srpski vojnik odvojio od majke i sestre. Drugi vojnik ga je zaustavio u namjeri da me odvede negdje, i zatim me pustio, tako da sam ponovo bio s majkom i sestrom. Nakon dolaska u Kladanj, prebačeni smo u mjesto Dubrave, gdje je nakon par dana stigao i otac.
Nakon što si završio fakultet u Tuzli, za profesora historije, vratio si se u Srebrenicu. Kako je taj povratak i novi početak izgledao za tebe?
Ja sam odrastao u Zavidovićima, osnovna, srednja škola, onda fakultet u Tuzli. Nakon toga sam devet mjeseci radio u školi kao pripravnik. Neko vrijeme sam bio bez posla, a 2014. je bila godina odluke. Nije bilo nekog plana da se ja vratim u Srebrenicu, jednostavno se desilo. To je bio bukvalno novi početak. Sve ono što sam ja mislio da će biti, nije bilo, bilo je dosta teških trenutaka, dosta odricanja, dosta poraza, ali na kraju i uspjeha. Počeo sam i da radim, novinarski posao je zanimljiv, lijep, ali i naporan. Kroz ove godine od povratka, posložile su se mnoge stvari. I ja sam na sve gledao optimistično. Uvijek kažem da sam više godina života proveo van Srebrenice, u odrastanju i izbjegličkom životu. Nakon 19 godina života po drugim mjestima, vratio sam se u svoje mjesto. Ono što želim jeste da ipak više godina provedem ovdje, nego što je to bilo po drugim mjestima. Idem dobro u tom smjeru (smijeh).
Ne predaješ historiju? Koliko je neophodno podučavati nove generacije o historiji Srebrenice?
Ja bih najviše volio da radim u školi, da predajem historiju, ali nažalost to nije slučaj. Historija Srebrenice je jedna ogromna sehara (stara škrinja). Grad koji ima kontinuitet života, dokazanog, više od dvije hiljade godina. Najviše se govori o bliskoj prošlosti. Historija bi trebalo biti učiteljica života. Međutim, kod nas to još uvijek nije slučaj. Nažalost, ideologije koje su loše i fašističke su postale “antifašističke”. Ipak, iz prošlosti treba izvući pouke, pa tako i genocid je nešto sa čim svi trebaju biti upoznati i suočiti se sa činjenicama. Mislim, obrazovni sistem bi trebalo da u svojim planovima i programima ima nastavne jedinice koje se odnose na genocid, holokaust, Srebrenicu, Aušvic, Jasenovac. Nažalost, mi imamo fazu negiranja genocida kao posljednju fazu samog genocida. Za društvo i život među ljudima to nije dobro. Nije dobro da generacije koje dolaze nose stigmu zločina na svojim leđima, ili s druge strane stigmu žrtve. Zbog toga je važno da se govori o genocidu i prošlosti.
Koje su to priče ili priča jedne životne sudbine iz Srebrenice, koje su tebi kao novinaru ostale urezane u pamćenje, koje ne možeš da zaboraviš ili koje čuvaš duboko u sebi?
Na području Srebrenice svaki čovjek je priča za sebe. O životima ljudi bi se mogle knjige napisati. Pomenut ću samo tri imena Kada, Nezira i Emina. To su tri žene, majke, žive u istom selu. Kada je ostala bez četiri, Nezira i Emina su izgubile po tri sina. Deset sinova, tri majke. Mnogo je takvih priča, teških, koje poremete čovjeka. Naravno, ima i pozitivnih koje uvijek rado ističem. Djeca iz karate kluba: Kristina, Merjema, Kristina, Pavle, Ajdin, i druga koja zajedno treniraju i osvajaju medalje. U Srebrenici postoji i Kuća dobrih tonova gdje se djeca druže, uče svirati i pjevati. Zaista je lijepo vidjeti kada moje male komšinice sestre Lamija i Zerina idu jedan dan u mekteb, a drugi dan uče svirati gitaru u muzičkoj školi.
Često pišeš o izvorima mineralne vode Crnog Gubera u Srebrenici, koja je stotinama godina unazad prodavana širom svijeta. Šta je danas sa tim izvorima? Kako ih spasiti, kako ih iskoristiti na najbolji način?
Još 2011. godine projekat obnove objekata banje Guber je trebalo da bude završen. Neki objekti su urađeni, grubi radovi, i tako stoje, a ljekovite vode Gubera odlaze u kanalizaciju. Ako su Rimljani bili pametni da koriste ljekovite vode u drugom, trećem stoljeću nove ere, zašto mi nismo danas u 21. stoljeću. Austrougari su pakovali i izvozili vodu širom svijeta. U Srebrenici je 80-ih godina prošlog stoljeća bilježeno i po sto hiljada noćenja godišnje. Kapaciteti su nevjerovatni, ali propadaju. Jednostavno, izgleda da nije nekom u interesu da banja počne s radom, da se uradi nešto. Ima nekih priča, planirana su i neka sredstva da se nešto radi, ali da su ljudi koji žive ovdje optimistični, nisu. Vlada RS-a daje koncesije na korištenje vode, a ono što je poznato javnosti jeste da vlasnik objekata nije dobio tu koncesiju. Sada je spor oko imovinsko-pravnih odnosa. U suštini, jedna zapetljana situacija od koje niko nema koristi. Naprotiv, svi imamo štetu. Objekti propadaju, voda se ne koristi. Jedino što je urađeno u proteklom periodu je šetalište, koje je dovedeno u red, i koje se koristi. Bilo koga da pitate u Srebrenici, bio to Bošnjak ili Srbin, svi bi bili sretni da banja radi. Međutim, niko ne pita ljude koji žive ovdje. Ja bih to sve nazvao strahom političkih elita, jer postoji dojam da jednostavno neki ne žele da Srebrenica (o)živi.
Šta bi preživjelim i poginulim i ubijenim Srebreničanima značio zakon o zabrani negiranja genocida? Kad bi ovaj odgovor čitao visoki predstavnik Međunarodne zajednice, Valentin Inzko, šta bi mu poručio?
Takav jedan zakon bi bio satisfakcija žrtvama. Ne mora tu biti samo genocid u Srebrenici obuhvaćen, nego i drugi genocidi i zločini. Mrtve i ubijene ne možemo vratiti, ali generacijama koje dolaze moramo omogućiti bolju budućnost, i zdraviju. Zakon bi bio korak na tom putu. Vrijeme je da svi iz faze zabrinutosti, pogotovo gospodin Inzko, pređemo u fazu djelovanja. Svako iz svog domena posla.
Šta bi poručio onima koji i dalje negiraju genocid u Srebrenici?
Da dođu u Srebrenicu, obiđu Memorijalni centar Srebrenica – Potočari. To će im biti sasvim dovoljno.
Podeli sa prijateljima


