Tijekom hrvatskog pristupanja i članstva u EU, samo je jedna osoba pravomoćno osuđena za masovne ratne zločine počinjene tijekom operacije Oluja – uz još jednu osobu nepravomoćno osuđenu. Iako će neki pravni stručnjaci isticati kako je bilo presuda za teška ubojstva, paljevinu, krađe i slično, ostaje činjenica da takve stvari nisu presuđene kao ratni zločin i imat će bitan utjecaj na percepciju sukoba u budućnosti kad netko bude dekontekstualizirano isčitavao te presude.
Slika prva. Na Forumu za tranzicijsku pravdu održanom u Zagrebu 16. decembra, Ivan Crnčec, pomoćnik hrvatskog ministra pravosuđa, pozvan je u da govori o regionalnoj suradnji po pitanju procesuiranja ratnih zločina počinjenih tijekom ratova na teritoriju SFRJ. U svjetlu nadolazećeg hrvatskog predsjedanja Europskom Unijom i lajt-motiva premijera Andreja Plenkovića, sav je fokus hrvatskih dužnosnika usmjeren na formu, pakiranje, ali nikako i nipošto na sadržaj javnih nastupa. Crnčec uzima mikrofon i kreće u revijalnom tonu, u dahu punih šest minuta besramno reklamirajući hrvatsko predsjedanje i trivijalne stvari poput e-dokaza (!?), dok na pet metara od njega sjede ljudi koji su izgubili sve i svakog u ratu. Kad je Crnčec napokon došao do teme panela, naglasio je kako je „Republika Hrvatska u više navrata dokazala da ozbiljno pristupa procesuiranju ratnih zločina“, na temeljima koji su nastali tijekom hrvatskih EU pregovora formulirani u vidu odjela za ratne zločine pri sudovima i državnom odvjetništvu. Napominjući edukacije, strategije i akcijske planove, Crnčec se pohvalio kako više nema suđenja u odsustvu kao 1990-ih godina, kako je državno odvjetništvo napravilo reviziju tih postupaka, kako sad postoje viši pravni standardi za ta suđenja. Međutim, najbolje je ostavio za kraj. On je svu kritiku za nedostatak regionalne suradnje za procesuiranje ratnih zločina svalio na hrvatske susjede, pokazujući kako Hrvatska daje sve od sebe – skrivajući se iz statistike nabijene tijekom 1990-ih godina, većinom i upravo kroz ta suđenja u odsustvu. Posebno je naglasio kako nema suđenja za ratne zločine protiv zapovjedno odgovornih. Crnčec je posebno žestoko ukorio Srbiju jer nije nikad dala previše imena osoba koje traže te kako nije htijela prihvatiti procesuiranje ratnih zločina po teritorijalnom načelu (mjestu počinjenja zločina). Za Bosnu i Hercegovinu, Crnčec je imao isto samo kritike koji su više logističke i tehničke prirode, a manje političke (kao u slučaju Srbije). Dodao je tako da se veliki broj optužnica vraća i odbija pri sudovima jer su loše kvalitete, I tako dalje, I tako dalje.
Slika druga. 12. januara 2015. dok se Hrvatska još nije ni probudila od iznenađujuće pobjede Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima, Ustavni sud je objavio presudu kojem se Branimiru Glavašu, nekadašnjem ratnom zapovjedniku Osijeka, poništava pravomoćna presuda za ratne zločine počinjene u tom gradu protiv srpskih civila 1991. Razlozi za poništenje bili su uglavnom pravno-tehničke prirode – primjena protokola za zaštitu žrtava međunarodnih, umjesto i međunarodnih i ne-međunarodnih sukoba – ali i navodno ozbiljnih povreda prava optuženika. Nakon nekoliko tjedana, Glavaš izlazi iz zatvora u Mostaru i dolazi kao pobjednik u svoj rodni grad, gdje mu pristalice njegove političke strane – Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje (HDSSB) – priređuju svečani doček. Glavaš, ganut govori kako je „napunio baterije“ što je mnoge podsjetilo na modus operandi njemu podređenih, koji su mučili ljude tako što su ih tjerali da piju kiselinu iz akumulatora. U julu 2016. Vrhovni sud poništava i nepravomoćnu preusudu i postupak kreće od početka, na Županijskom sudu u Zagrebu gdje je predmet i krenuo prvi put 2007. Taj predmet, dijelom preuzet od Haškog tribunala, pokrenuo je 2005. temeljitu istragu zločina počinjenih u Osijeku. Taj proces, osim što je služio kao sredstvo borbe Ive Sanadera protiv političkih neistomišljenika – što ne umanjuje Glavaševu krivicu za navedene zločine – želio je prezentirati Hrvatsku kao zemlju koja se suočava sa svojom teškom prošlošću i odgovornošću za zločine. Sada je 2020. a Glavaš još nema niti nepravomoćnu presudu, nakon čitavih 15 godina istraga i suđenja. Osoba koja je služila kao mjerna jedinica za strah u Osijeku i Slavoniji, i to ne samo kod Srba. I ne samo da Glavaš nije osuđen, nego je on član vladajuće većine u Hrvatskom saboru. Iste one, zbog kojeg Crnčec s početka priče ima posao.
Ove dvije slike ukratko sumiraju hrvatski EU put po pitanju tranzicijske pravde, procesuiranja ratnih zločina i suočavanja s prošlošću. Od početnog poboljšanja „krvne slike“ početkom 2000-ih, kada je izašla iz poluautoritarnog režima, Hrvatska je napravila jednostavno premalo. Iako je situacija bolja od 2000-ih, kao što Crnčec kaže, to jednostavno nije dovoljno. Kako su tada suđenja u odsustvu bila vrlo poželjan način za – između ostalog – izazivanja panike kod srpskog stanovništva i kao prepreka ubrzanog povratku nakon rata, tako se ta ista politika u drugom ruhu nastavila i dva desetljeća nakon toga. Zadnjih godina tako imamo ubrzani trend suđenja u odsutnosti i to za, uvjetno rečeno, manje ozbiljne slučajeve ratnih zločina, koji se tiču paljenja sela. Pokretanjem ovih postupaka državno odvjetništvo i sudovi nabijaju statistiku suđenja za ratne zločine, umjesto da se uhvate predmeta za koje su im osumnjičenici dostupni. Iako je u tim slučajevima suđenim u odsutnosti tijekom 1990-ih doista bilo ozbiljnih ratnih zločina, u ponovljenim postupcima je ipak znatan broj dobio manje kazne, ili su bili oslobođeni ili djelo prekvalificirano u kazneno djelo oružane pobune koje po Zakon o općem oprostu automatski amnestira počinitelja. Ovo sve upućuje na to da su ta suđenja doista služila kao sredstvo koje će odvratiti hrvatske Srbe od povratka, čak možebitno i one koji nisu činili zločine, ali koji ne žele riskirati da im se prikači neki krimen kako bi završili i do 20 godina u zatvoru. Također, ono što je Crnčec zaboravio spomenuti, sve revizije tih postupaka su rađene na temelju zahtjeva za reviziju koju su pokrenuli optuženici jednom kad su se našli u zatvoru po prelasku državne granice. I danas, kada je gotovo univerzalno prihvaćena postavka kako suđenja u odsutnosti ne predstavljaju zadovoljenje pravde, pomoćnik ministra pravosuđa se hvali kako je podignut standard suđenja u odsutnosti, jer osuđenik više ne mora preći državnu granicu i završiti u hrvatskom zatvoru kako bi zatražio reviziju postupka, nego to sad može napraviti i iz inozemstva – pod uvjetom da uopće ima informaciju da je presuda donešena. To su ti pravni standardi o kojima će se učiti na Harvardu i drugim cijenjenim sveučilištima.
Promjene u procesuiranja ratnih zločina i suočavanja s prošlošću pod kišobranom EU, su nekad bile revolucionarne, ali samo zato što je ljestvica bila toliko niska da nije bilo moguće više podbaciti a iole pripadati krugu civiliziranih država. Kada je država ranih 2000-ih krenula o obračune s Mirkom Norcem, Antom Gotovinom i bosanskim Hrvatima, a nešto kasnije i Tomislavom Merčepom i spomenutim Glavašem, stvorio se neki entuzijazam kako Hrvatska radi korake od sedam milja. Međutim, iako su sudovi donijeli neke važne presude, ukupni rezultat je i dalje nezadovoljavajući. Norac je na kraju dobio 13 godina zatvora, ali za ukupno dvije presude za zločine počinjene u Gospiću i Medačkom džepu. Gotovina je pred Haškim tribunalom oslobođen, Glavaš je slobodan, a Merčep je dobio kaznu od sedam godina zatvora, s tim da je državno odvjetništvo odustalo od dokazivanja njegove krivice po pitanju naređivanja, nego se ograničilo samo na njegov nedostatak sprječavanja i sankcioniranja činjenja ratnih zločina od strane njemu podređenih osoba. Osobe koje su osumnjičene u Bosni kao počinitelji ratnih zločina slobodno šetaju po Hrvatskoj i pojavljuju se u javnosti kao ugledni komentatori haških presuda i hrvatskog pitanja u toj susjednoj državi. Ukratko, dok je EU pritiskala Hrvatsku da se pokreću istrage i suđenja za ratne zločine do tada je Hrvatska nešto radila, ili barem glumila da radi. Čim je taj pritisak nestao, Hrvatska se vratila starim navadama, samo skrivenim i umotanim u novi celofan političke pristojnosti, birokratske ispraznosti, pravnih standarda. U ovoj banalizaciji zločina i zločinaca sudjeluju mnogobrojne državne institucije koje ne poduzimaju ništa ili gotovo ništa kako bi se sankcionirali zločini počinjeni tijekom rata, pa se senzacionalno pokreću predmeti za davno zaboravljene zločine, poput Martićevg raketiranja Jastrebarskog i Karlovca u kojim nije bilo žrtava.
S druge strane, tijekom hrvatskog pristupanja i članstva u EU, samo je jedna osoba pravomoćno osuđena za masovne ratne zločine počinjene tijekom operacije Oluja – uz još jednu osobu nepravomoćno osuđenu. Iako će neki pravni stručnjaci isticati kako je bilo presuda za teška ubojstva, paljevinu, krađe i slično, ostaje činjenica da takve stvari nisu presuđene kao ratni zločin i imat će bitan utjecaj na percepciju sukoba u budućnosti kad netko bude dekontekstualizirano isčitavao te presude. Također, upitno je na kolike su kazne osuđene te osobe i koliko su od te kazne stvarno odslužili, s obzirom da je Tuđman krajem 1990-ih pomilovao znatan broj zatvorenika. Osim toga, čak i taj broj osoba koji je dobio zatvorske kazne za ubojstva Oluji pokriva svega desetak ubojstava, dok je takvih direktnih likvidacija civila, većinom starije dobi, bilo najmanje nekoliko stotina. Međutim, u duhu prave EU članice, bitno je zadržati privid regularnosti, političke korektnosti i funkcioniranja pravne države, pa će hrvatski političari povremeno usputno spomenuti i žrtve srpske i bošnjačke nacionalnosti koje se tretiraju kao kolateralne žrtve pojedinačnih ekcesa, s kojima službena državna politika nije imala veze.
Po pitanju službenih politika pamćenja napravljeno je još manje. Od kada je službena istina o ratu cementirana 2000. saborskom Deklaracijom o Domovinskom ratu – u kojem se tvrdi kako Hrvatska nije vodila osvajački rat u BiH – nikakvog službenog suočavanja s prošlošću nije bilo niti je moglo biti. Istina je da su neke žrtve srpske nacionalnosti dobile neku zadovoljštinu, kao i to da se te žrtve spomenu i na komemoraciji Oluje, ali temeljni mit o Domovinskom ratu ostaje netaknut. Udžbenici i službena politika pamćenja nisu se puno odmaknuli od tog mita, uzdizajući Tuđmana i ostale ratne vođe u toteme u obliku spomenika, trgova, ulica i zračnih luka. Čak i kad su stizale presude Haškog tribunala, hrvatska politika zadržala je isti taj okvir nominalnog priznavanja presuda, ali i oštrog retoričkog suprotstavljanja. Plenkovićeva Vlada ja imala upravo takvu reakciju, oštro kritizirajući nepravdu prema Slobodanu Praljku koji si je oduzeo život prilikom izricanja presude u Haškom tribunalu. Nakon samoubojstva, Sabor je – uz odsustvo nekih oporbenih stranaka – održao minutu šutnje za Praljka, upakirajući to kao minutu šutnje „svim žrtvama u ratnim sukobima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini“ uz nadu kako će njegova smrt ostati „zadnji čin tragičnih ratnih zbivanja“.
Ovaj institucionalizirani odnos prema ratu u BiH i općenito prema svemu što nije u skladu s mitom Domovinskog rata nastavilo se i na drugu godišnjicu samoubojstva, kada je tada još aktualna predsjednica Grabar Kitarović ponovno odala počast Praljku i njegovoj žrtvi na svojem profilu. To će se nastaviti s Vladinim populističkim potezima poput naručivanja studije za reviziju predmeta Prlić i ostali. Ista politika pamćenja zorno se ocrtava u svim državnim institucijama koje se znanstveno bave istraživanjem ovog razdoblja. Njihovi istraživači uglavnom idu linijom te politike, a svi arhivi su im otvoreni i na dispoziciji, dok se drugim istraživačima, medijima i udruga uskraćuje ili otežava pristup. Tako Vlada ne želi na primjer izložiti koliko je novaca potrošeno u lobiranju oko predmeta Prlić i ostali, jer bi to moglo „ugroziti međunarodne odnose Republike Hrvatske“. Na ovaj cenzorski način se sprječava bilo kakav kritički odmak ili analiza, znanstveno istraživanje ratova 1990-ih i njihovih posljedica.
Hrvatska politika pamćenja nije samo problematična što se tiče ratova 1990-ih, nego se to proteže i na razdoblje SFRJ i, najviše, Drugi svjetski rat i ostavštinu Nezavisne Države Hrvatske i ustaša. U tom smislu, državna politika ili potiče ili tolerira, uz financiranje, rad svakojakih udruga, grupa i individualaca koji neznanstvenim i nestručnim metodama nastoje dokazati kako Ustaški pokret nije bio fašistički ili kako u Jasenovcu ustaše nisu počinile masovne zločine u razmjeru genocida nad Srbima, Romima i Židovima. U svemu tome, imaju podršku jednog dijele Katoličke crkve u Hrvatskoj, također obilato financirane iz državnog proračuna. Nastavljajući neznanstvene teze svojeg povjesničarskog gurua Tuđmana, te grupe nastoje uvjeriti sebe i druge kako je na prostoru jasenovačkog logora postojao komunistički/partizanski logor koji je zapravo imao karakter logora smrti dok je onaj ustaški bio običan kažnjenički i radni logor za „političke protivnike hrvatske države“. Ovaj otvoreni povijesni revizionizam, koji negira genocid nad Srbima i Romima, dok Holokaust izmješta isključivo u nacističke logore smrti, je na tragu poznatih povijesnih primjera na neonacističkoj desnici koji tvrde kako plinske komore nisu nikad postojale. Holokaust se zbog međunarodnog ugleda, a posebno izrazito važnih odnosa s SAD-om i Izraelom, ne negira nego distorzira, tako što će sva krivnja biti stavljena u njemačke ruke. Kako njemačkim političarima ne pada na pamet odgovornost dijeliti s drugim narodima i arbitrirati kako tko svoju odgovornost treba preuzeti, nema žestokih reakcija na međunarodnom planu – osim u Srbiji, ali to će se ionako poslužiti za novo poželjno pogoršanje odnosa. Vlada se tako, opet u maniri europskih standarda, pojavila u na obilježavanju žrtava Holokausta u Auschwitzu i naricala nad žrtvama Holokausta. Ignorirajući činjenicu da je s njima doputovao ministar branitelja Tomo Medved. Isti taj Medved je organizirao državni pokop za ustaše i odobrio financiranje za udruge koje negiraju zločine počinjene u Jasenovcu. Vlada je isplakala more krokodilskih suza u Auschwitzu, a u Jasenovac, kao drugo nekadašnje prebivalište Holokausta, će doći po službenoj dužnosti bez srcedrapateljnih statusa na društvenim mrežama, ignorirajući činjenicu da potomci žrtava zbog njihovog revizionizma petu godinu za redom bojkotiraju državnu komemoraciju. Ovakvo isprazno obilježavanje Holokausta služi isključivo kao „screen memory“, odnosno zavjesa ili kišobran iza ili ispod koje se sakrivaju povijesni revizionisti i antisemiti svih boja – od Viktora Orbana, Donalda Trumpa i nadalje.
Nije realno očekivati da će EU igrati ulogu policajca i baviti se hrvatskim internim pitanjima poput procesuiranja ratnih zločina, suočavanja s prošlošću ili promjene obrazovnih politika koje pridonose normalizaciji odnosa. Nakon što su EU pregovori završeni, Hrvatska je mogla u miru nastaviti po starom receptu, dakako u pristojnijem i sjajnijem pakiranju. To se vidi u načinu na koji se odbijaju dokazi na sudovima, kako se selektivno pristupa progonu ratnih zločinaca, kako se odbija medijima i udrugama da dobiju uvid u dokumente od važnosti za javnost – kao npr. koliko je Hrvatska plaćala pravne usluge i usluge lobiranja kod američkih tvrtki; koliko je Vlada platila izradu studije za mogućnost revizije predmeta Prlić i ostali, itd. Hrvatska će tako u potpunosti posegnuti za tim birokratiziranim načinom sprječavanja suočavanja s prošlošću. Bez strasti i emocija, putem ispraznog dopisa i institucionalnog ignoriranja, mnogo efikasnije nego pukom represijom – jer to nije „europski“. Jednostavno banalno. A ako smo nekad pričali o banalnosti zla, sad može pričati o banaliziraju rat(ov)a i ratnih zločinaca.
Sven Milekić, doktorant studija povijesti na Sveučilištu Maynooth u Irskoj gdje istražuje hrvatske veteranske organizacije pomoću stipendije Irske zaklade za znanost, Vlade Republike Irske



