Nikakva pravda neće vratiti moga babu

Bojan TončićPolitika, Suočavanje, Tekst, Vesti

Politika

Muhamed Avdić traži smiraj za svog oca Azema Avdića

Zločinci treba da odgovaraju za svoj zločin, da prestanu učestvovati u društvenom životu, obavljati značajne funkcije u društvu, nanoseći mu i dalje nemjerljivu štetu svojim djelovanjem. Na taj način šalje se poruka da se zločin isplati i da je nekažnjiv, a to nam svakako ne donosi bolje sutra za generacije koje treba da žive u miru i blagostanju, a ne da ponovo ratuju.

Muhamed Avdić postao je poznat srbijanskoj javnosti kada je pre tri godine potresno govorio o potrazi za posmrtnim ostacima svog oca Azema, učitelja u Srebrenici, koji je spas od genocida potražio u Srbiji, preplivavši Drinu. Zahvaljući saznanjima Fonda za humanitarno pravo i njegovom svedočenju, srbijanska javnost saznala je nove detalje o tome kako su, protivno Konvenciji UN o izbeglicama, Bošnjaci koji su bili uhvaćeni na teritoriji Srbije, od strane njenih organa, koji su bili obavezni da ih zaštite, bili predavani njihovim dželatima.

“Iz mnoštva dokaza koji su izvedeni pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnim sudom pravde (objavljeni su i faksimili rešenja o primopredaji između srbijanske policije i VRS, prim. aut.), ova dva suda nesporno su utvrdila da je u vreme deportacija rukovodstvo Srbije znalo za masovna ubistva u Srebrenici. Predavši izbegle muškarce Vojsci Republike Srpske, uz znanje da će najverovatnije biti ubijeni, Srbija je prekršila niz međunarodnih obaveza koje povlače sa sobom odgovornost, između ostalog, za zločine protiv međunarodnog prava”, jedan je od zaključaka Fonda za humanitarno pravo.

Pronađeni su dokazi da je 30 muškaraca, u periodu od 15. jula do 1. avgusta 1995. predato VRS, a njih 15 je streljano. Azem Avdić je jedan od izbeglih čija je sudbina od 31. jula 1995, kada je predat VRS, nepoznata. U razgovoru za Remarker Muhamed Avdić ističe da i dalje traga za posmrtnim ostacima svoga oca.

Imate li neka nova saznanja?

Na žalost, od tada do danas, nemam novih informacija o mom babi, još nije identifikovan i samim tim još uvijek nije pronašao svoj smiraj. A mi još uvijek živimo u iščekivanju tog dana kada će biti identifikovan. Kao što sam rekao na prezentaciji Dosijea o deportaciji izbjeglica iz Srebrenice, državni, politički, policijski i sigurnosni vrh i institucije Srbije sigurno su znali šta će se desiti tim ljudima koje su deportovali, to se može vidjeti iz stenograma koji su strogo čuvani, pa bi bilo dobro da te stenograme učine dostupnim javnosti. Znali su veoma dobro zašto su ti ljudi prešli u Srbiju ilegalno i znali su odlično kome ih isporučuju. Da ih isporučuju dželatima od kojih bježe.

Naravno i ti ljudi koji su pokušali naći spas u Srbiji znali su da im policijsko-sigurnosni sistem Srbije neće pružiti utočište, i zato su ti ljudi nastojali u što strožoj ilegali proći kroz Srbiju i doći do Makedonije, ili Mađarske, gdje bi pronašli sigurnost. Zato prilikom prelaska granice nisu otišli da se jave u policijske stanice. Da su ti ljudi imali povjerenje u policiju Srbije, vjerujem da bi se svi odmah prijavili policiji. Dakle, duboko sam ubjeđen u odgovornost države Srbije za život moga oca i ostalih. Nijedna presuda bilo kojeg suda, ukoliko bude oslobađajuća za državu Srbiju, neće poljuljati to moje ubjeđenje koje zasnivam na faktima.

Šta se dešavalo sa ostalim zarobljenim Bošnjacima koji su spas od srebreničkog genocida potražili u Srbiji? Postoje svedočenja o tome da su bili zatočeni u logorima u kojima su zlostavljani?

Svi koji su pokušali pronaći utočište u Srbiji nakon Srebrenice, kao pojedinci, ili u manjim grupama, uhvaćeni su, ili bolje rečeno zarobljeni i deportovani nazad MUP-u i jedinicama VRS, a i policija i vojska su počinioci genocida, o čemu svedoče presude Haškog tribunala. Poznato je da su, posle pada zaštićene UN zone Žepa i Luka, oni koji su prešli u Srbiju, zarobljeni i sprovedeni u logore Mitrovo Polje i Šljivovica. Prema fotografijama i dokumentima iz tog vremena, očigledno je da su ti ljudi tretirani kao logoraši, vidi se da je to bio klasični logor. Poznajem neke ljude koji su prošli te logore i nimalo nisu prijatna njihova iskustva.

Zapisnik svedoči o sudbini Muhamedovog oca Azema Avdića

Prvi pisani trag o sudbini svog oca dobili ste 2016. od Haškog tribunala. To je dokument policije Bajine Bašte koji je dokaz da je vaš otac bio zarobljen u Srbiji 31. jula 1995. godine i istog dana predat Vojsci RS? Može li se, na osnovu tog dokumenta, pratiti njegova dalja sudbina?

Na osnovu tog dokumenta, Zapisnika o primopredaji, vidi se da je isporučen na Ljuboviskom mostu, i da je dalje proslijeđen vojnoj policiji Bratunačke brigade. Prema nezvaničnim informacijama vojna policija Bratunačke brigade je takve osobe sprovodila do Vlasenice, tačnije logora Sušica, i tu im se svaki trag gubi. Jedino je grupa u kojoj je bio Abdurahman Malkić sprovedena u logor Batkovići i, hvala Bogu, oni su preživjeli.

O svemu je, kažete, odlučivao državni vrh Srbije. Šta je sa individualnom odgovornošću policijskog načelnika iz Bajine Bašte Rista Šeovca koga ste prozvali kao saučesnika?

Naravno da je o svemu odlučivao državni vrh Srbije, jer, da je bila drugačija politika državnog vrha Srbije, sigurno da Risto Šeovac kao komandir staničnog mjesta za kontrolu i prelazak državne granice Bajina Bašta, ne bi hapsio, odnosno zarobljavao te ljude i isporučivao ih ubicama. Ili, da je bila drugačija politika državnog vrha Srbije ubijeđen sam da bi Risto Šeovac bio sankcionisan i krivično bi odgovarao za svoje nedjelo, a naprotiv, protiv njega nije pokrenut ni disciplinski postupak, a o krivičnom postupku i da ne pričamo. I na kraju, za sve to je nagrađen penzijom i ugodnim životom. U ovom slučaju ja ne mogu govoriti o individualnoj odgovornosti Riste Šeovca, da je on bio puki zemljoradnik i zatekao mog babu na svom posjedu, te ga tom prilikom kidnapovao i ilegalno preko Drine vratio ubicama, ja bi tada mogao reći da se radi o individualnoj odgovornosti. U ovom slučaju, on je predstavljao državu Srbiju i radio u ime Srbije, u ime institucije koju predstavlja, a ne u svoje lično ime. I zato ne mogu to podvući pod individualnu odgovornost.

Da li i dalje tragate za pravdom i kako bi ona trebalo da bude zadovoljena?

Naravno da tragam za djelimičnom pravdom, jer bilo koja pravda na ovom svijetu ne može vratiti mog babu u život i zato kažem djelimična pravda. Protiv osoba koje su učestvovale u primopredaji mog babe, podnio sam krivične prijave pred Državnim sudom BiH i preko Fonda za humanitarno pravo podnio sam tužbe u Srbiji. U BiH je obustavljen postupak, navedeni dokumenti i zapisnici nisu dovoljni za pokretanje krivičnog postupka. Također, u Srbiji je odbačena tužba, sad smo u fazi žalbe pred Ustavnim sudom Srbije.

Kad pričamo o pravdi, smatram da pravda ne može biti zadovoljena taman kad bi posrednici, pomagači i izvršioci ubistva mog babe bili osuđeni i na smrtnu kaznu, jer ni tad to ne bi vratilo mog babu u život i nadoknadilo sve izgubljene trenutke u našim životima. Smatram da je pravda zadovoljena samo onog trenutka kad se nešto što je uništeno vrati u prvobitno stanje, a s obzirom na to da osobu lišenu života ne možemo vratiti u život, onda osuđeni ubica odgovara samo za svoj zločin i time je pravda samo djelimično zadovoljena. I takva, djelimična pravda, trebalo bi da bude zadovoljena, da zločinci odgovaraju za svoj zločin i prestanu učestvovati u društevnom životu, obavljati značajne funkcije u društvu, nanoseći mu i dalje nemjerljivu štetu svojim djelovanjem. Na taj način šalje se poruka da se zločin isplati i da je nekažnjiv, a to nam svakako ne donosi bolje sutra za generacije koje treba da žive u miru i blagostanju, a ne da ponovo ratuju.

Ko je krivac u redovima Vojske Republike Srpske? Ko bi trebalo da zna gde su pokopani posmrtni ostaci žrtava?

Već postoje presude koje su donesene pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, kao i pred Državnim sudom BiH, koje nedvojbeno ukazuju na one koji znaju, odnosno na one koji su direktno učestvovali u masovnim egzokucijama, pripremama grobnica. Kao i oni koji su sve vreme znali za zločine, a šute i prikrivaju. Naravno da nisu svi koji su u zločinima učestvovali i procesuirani, te da mnogi koji nisu umrli još uvijek uživaju blagodati slobode.

Da li se u Bosni i Hercegovini iskazuje pijetet prema žrtvama, ili su u velikoj meri zaboravljene?

Nažalost, u Bosni i Hercegovini nevine žrtve, a naročito žrtve genocida, zbog političko-pravnog uređenja države, nisu samo zaboravljene, već im se i svakodnevno negira to da su žrtve, omalovažavaju se, pa i proganjaju. Postoji nonsens da u Srebrenici, gradu u kojem je počinjen zločin genocida, više prava imaju pripadnici MUP i VRS koji su počinili zločin, nego sama žrtva genocida. Nedžad Avdić koji je preživio strijeljanje u julu 1995. godine, kod brane u Zvorniku, tužio je Republiku Srpsku. I umjesto da dobije odštetu, morao je na kraju da plati pet hiljada KM sudskih troškova – kriv je što je preživio.

Živite u Srebrenici, u kojoj je Vaš otac bio učitelj. Susrećete li neke od učesnika u genocidu?

Naravno, živim u Srebrenici i susrećem osobe koji su bili pripadnici Bratunačke brigade koja je presuđena za zločin genocida, kao takvi nemoguće je da ne znaju one koji su direktno učestvovali u zločinu. U Dosijeu desetog diverzantskog odreda koji je vršio egzekucije u Pilici pominje se dolazak pripadnika Bratunačke brigade i spominje se ime Gargije koji šeta Srebrenicom. Sa mnom radi čovjek koji je bio u Bratunačkoj brigadi kao kapetan I klase i pomoćnik komandanta za bezbjednost brigade. Kad sam ga pitao za mog babu, tvrdi da ne zna ništa, a po dužnosti koju je obavljao, nadohvat ruke bile su mu sve informacije u brigadi i na kraju morao je da zna sve informacije koje se podnesu pismeno.

Prije četiri mjeseca sam imao susret sa čovjekom koji je direktno preuzeo mog babu na Ljuboviskom mostu od Riste Šeovca. Živi u penziji i ne negira da je preuzeo mog babu, samo kaže da je imao iznad sebe nadređene koji su mu naredili da to uradi. Za mene je veći problem to što institucije entiteta Republike Srpske, ali i Republike Srbije, s jedne strane poriču zločin genocida, a, sa druge strane, dočekuju presuđene zločince kao najveće heroje. U Srebrenici ne samo da susrećemo izvršioce zločina genocida, već institucije entiteta i države Srbije organizuju u Srebrenici promociju knjiga i naučne skupove koje imaju za cilj da presuđene zločince predstave kao humaniste a ulogu žrtve zločina genocida da minimiziraju.

Kako danas živite u Srebrenici ?

Ako je moguće reći, živim normalnim životom u Srebrenici; kad kažem normalnim želim da kažem da nastojim da živim kao civilizovan građanin ovog grada i da crpim sva svoja ljudska prava koja mi pripadaju kao čovjeku, ne ugrožavajući pri tome pravo drugom i drugačijem. Samo tako, kada budemo imali osjećaj da poštujemo čovjeka kao individuu i svu njegovu posebnost, i ono što je preživio, možemo postići najveći stepen ljudskog dostojanstva. Imam porodicu, nastojim da učim svoju djecu da ne razvijaju osjećaj manje vrijednosti kod sebe, i da nikad drugog i drugačijeg ne omalovažavaju.

Lead foto: Lična arhiva

Podeli sa prijateljima