Below you'll find a list of all posts that have been tagged as “Srebrenica”
Najviše su propatili Srbi, Hrvati su najveći zlikovci, Srbi su i ubijali, možda i pljačkali, al’ ne treba ništa da plate. Logora nije bilo ni u primisli, četvrtina ispitanika smatra da se u Srebrenici dogodilo masovno ubistvo Muslimana (25 odsto), 15 odsto ubeđeno je u to da su se dogodila ubistva, ali bez etničke identifikacije ubijenih, 12 odsto je reklo da se dogodio genocid.
Nacionalistička, delegitimisana, nepouzdana opozicija u Srbiji može da funkcioniše kao demokratska, baš kao i vlast Aleksandra Vučića, jedino pod apsolutnim nadzorom staratelja, eksperta kojima nisu nepoznati najprizemniji ulično-kancelarijski marifetluci.
Hoće li Evropska unija efikasno – ucenom, usloviti svoju pomoć pristajanjem molilaca da promene odnos prema zločinima Srba, uključujući i genocid u Srebrenici, pitanje je koje se zasad ne postavlja. Iako se Izveštaj EK odnosi uglavnom na propuste i jasnu nameru vlasti (zataškavanje), opozicionari, pak, koji pišu u Brisel, svojim su javnim istupima učestvovali u stvaranju klime afirmisanja zlikovaca i nakaznog prekrajanja novije istorije.
Nura je živjela lijepim i mirnim životom prije rata. Rat ju je dočekao u opkoljenoj Srebrenici. Bilo je gladi krajem ’92, sve do marta ’93. Kasnije, kada su došli plavi šljemovi, bilo je malo lakše za hranu, ali Nurin stariji sin je ranjen, u jednom selu iznad Srebrenice. Prebačen je helikopterom u Tuzlu na liječenje. Kada se malo oporavio, dobio je zaduženje u Tuzli, u policiji. Tužnu vijest Nura je dobila 25. maja 1995., kada se Tuzla suočila sa stradanjem civila na Kapiji. Tada je ubijen Nurin sin Admir.
Rođen je u Vlasenici 1968. Pred rat, bio je student mašinstva u Sarajevu. U jesen, devedest druge, našao se sa roditeljima u ratnoj Srebrenici. Podnosili su, kao i svi drugi, nevolje gladi i opsade. U općoj oskudici, Hasan je uspio dane prekratiti uz udžbenik engleskog jezika, koji je pronašao u Domu kulture. Kasnije, to krhko poznavanje jezika će mu pomoći da se zaposli kao prevodilac u Kandaskom bataljonu, koji je prvi stigao u opkoljen grad. Poslije su se smjenjivali Plavi šljemovi i iz drugih zemalja. U to vrijeme Hasan je imao 24 godine. Kada je krenuo žestok napad na enklavu, Hasan je rekao mlađem bratu da dođe kod njega u Potočare, u bazu UN-a. Potom su došli i roditelji.
Zločinci treba da odgovaraju za svoj zločin, da prestanu učestvovati u društvenom životu, obavljati značajne funkcije u društvu, nanoseći mu i dalje nemjerljivu štetu svojim djelovanjem. Na taj način šalje se poruka da se zločin isplati i da je nekažnjiv, a to nam svakako ne donosi bolje sutra za generacije koje treba da žive u miru i blagostanju, a ne da ponovo ratuju.
Rođen je u mjestu Gladovići kod Srebrenice. Medicinski fakultet završio je u Sarajevu. Nikad nije mogao pretpostaviti da će se baviti hirurgijom, a kada ga je profesor na ispitu iz Hirurgije pitao da po završetku studija ostane u Sarajevu, na Kliničkom centru, da specijalizira hirurgiju, Ilijaz mu je rekao da mu hirurgija neće nikada trebati tamo gdje se vraća.
Doktoricu Fatimu Dautbašić Klempić, 11. juli je zatekao u Srebrenici, gdje je nakon bijega iz Bratunca, postala dijelom tima Ratne bolnice. Fatima je jedna od žena koje će preživjeti Marš smrti. Sa nama dijeli sjećanja na pad Srebrenice.
Rođena je sedmog juna 1995. godine u Srebrenici. Kao jednomjesečna beba, sa svojom porodicom, morala je napustiti dom. Sa majkom i sestrama deportovana je u Kladanj, a otac joj je spas potražio u proboju preko šume. Prema njenim saznanjima, ubijen je u Kravici. Godinama nije znala šta se dešava, čula je priče da se nešto desilo, ali nije mogla da shvatiti šta. Znala je da nema oca, ali nije znala zbog čega. Kao dijete, očekivala je da će se on odnekud pojaviti, da se negdje krije, da će se pojaviti na vratima jednog dana, međutim, dobili su vijest da mu je tijelo pronađeno. Dženanin otac ukopan je u Memorijalnom centru u Potočarima 2006. godine.
Emir je imao sretno djetinjstvo, sretnu porodicu. Živio je sa majkom, ocem i sestrom u školskom stanu. Otac mu je bio prosvjetni radnik. Imao je sve što jedno dijete može poželjeti. Imao je svu pažnju, svu ljubav. Išao je u školu. Bio je šesti razred. Bilo mu je veoma teško prihvatiti činjenicu da samim početkom rata neće moći nastaviti dalje školovanje.
Halo… šta se ne javljate, koj kurac? Nemojte me zajebavati, ima hitno da mi se javi… To je, ovaj, gore, viša kuća naredila, pa ćete, znate, da ne govorim ovako. Ej. Ovde ima ogroman problem. Ima ogromnih problema. Pa sa ljudima, ovaj, sa paketima.
Sa presudom o krivici ili bez nje, Srbija se, ne mareći za ishod i cenu, a pogotovu za elementarnu ljudskost i obzirnost, odlučila da bude nevina, pa makar i jedino sebi samoj i prekodrinskom proračunatom i opasnom satelitu. Odlučili su to njeni žitelji, dugogodišnji podržavatelji i zaokruživači Slobodana Miloševića, optuženog za genocid, koji nije dočekao presudu. U međuvremenu, Srbija je slavila podmuklu i licemernu majčicu Rusiju koja je u Savetu bezbednosti uložila veto na predlog nesporne deklaracije Velike Britanije, po principu mene ne košta ništa, a tebi mnogo znači. Ko je ovde pokvareniji retoričko je pitanje.
Niz je konstatacija koje srebrenički genocid – u kojem je aktivno učestvovala Srbija, naoružavajući, kadrovski opremajući (30. i 40. kadrovski centar) genocidnu RS armadu, pružajući logistiku – smeštaj u velikosrpsku ideologiju i politiku, u pravu, pravcatu mitologiju poput izmišljene izdaje Vuka Brankovića na Kosovu, ili spekulacija o istinskom pobedniku Kosovske bitke, u kojoj je Srbija, ajoj, branila Evropu od najezde varvara. O tome kako su Francuzi, greškom, čuvši da su na Kosovu pobedili Srbi, zvonili sa katedrale Notr Dam k’o sumanuti, nije Pariz mogao da zaspi.
