Opozicija piše Briselu
Nacionalistička, delegitimisana, nepouzdana opozicija u Srbiji može da funkcioniše kao demokratska, baš kao i vlast Aleksandra Vučića, jedino pod apsolutnim nadzorom staratelja, eksperta kojima nisu nepoznati najprizemniji ulično-kancelarijski marifetluci.
Hoće li Evropska unija efikasno – ucenom, usloviti svoju pomoć pristajanjem molilaca da promene odnos prema zločinima Srba, uključujući i genocid u Srebrenici, pitanje je koje se zasad ne postavlja. Iako se Izveštaj EK odnosi uglavnom na propuste i jasnu nameru vlasti (zataškavanje), opozicionari, pak, koji pišu u Brisel, svojim su javnim istupima učestvovali u stvaranju klime afirmisanja zlikovaca i nakaznog prekrajanja novije istorije.
Još nijedan narod nije dobrovoljno priznao učešće u genocidu, iako se u Evropi i šire beleže osude davno pobeđenih eksponenata države i društva; teško je, ne i nemoguće očekivati bilo kakav kapitalni obrt u Srbiji koja favorizuje laž i živi svoju negatorsku fazu krcatu neljudskim specifičnostima od kojih se ovde mirnije spava. Nije srebrenički genocid jedini zločin koji se za milione ovdašnjih saučesnika nije dogodio, iako su učestvovali u morbidnom kolektivnom radu državnih bandi, tokom vukovarske operacije, u sitnim i većim akcijama likvidacije “Turaka”, pogotovu pljačke svega što su stekli oni preko Drine a docnije Ibra. Ne zaboravimo ni prve logore u Evropi nakon Drugog svetskog rata, a saučesnici bi da zaborave kako su uglavnom plaćali, ne pitajući za cenu, disciplinovano zaokružujući zlo, dok je izbor još itekako postojao.
Hipokrizija razuzdane gomile
Nema kolektivne krivice, kazaće danas milioni saučesnika zločina, negirajući vlastito glasačko učešće u svetini koja realizuje linč žrtve nemoćne da se brani, koja nema prava na advokata, a ni na ljudski odnos prema njenim posmrtnim ostacima. Drhte milioni i afektivno reaguju na svaki pokušaj prizivanja civilizacijskih vrednosti i prava na život, negiraju lažući do bola, uzdižu poremećene čizmaše u nacionalne heroje.
O ratnim zločinima je ovde reč, u svetlu jednog već realizovanog, polumesečnog izveštaja Evropske komisije o trenutnom stanju u Poglavlju 23 (Pravosuđe i osnovna prava) i Poglavlju 24 (Pravda, sloboda i bezbednost), dokumentu koji ukazuje na – ovoga u njemu nema na ovaj način – jezivo stanje u odnosu prema zločinačkom nasleđu iz prošlosti. I dva izveštaja EK u najavi koja bi trebalo da, dokazivanjem autokratije i odsustva demokratskih institucija, dovedu opoziciju na vlast.
Sad, hoće li Evropska unija efikasno – ucenom, usloviti svoju pomoć pristajanjem molilaca da promene odnos prema zločinima Srba, uključujući i genocid u Srebrenici, pitanje je koje se zasad ne postavlja. Iako se Izveštaj EK odnosi uglavnom na propuste i jasnu nameru vlasti (zataškavanje), opozicionari, pak, koji pišu u Brisel svojim su javnim istupima učestvovali u stvaranju klime afirmisanja zlikovaca i nakaznog prekrajanja nove istorije.
Molioce pod kontrolu
Potrebu da se za Srbiju formira ozbiljan konzilijum analitičara podržalo je 311 poslanika Evropskog parlamenta, usvojivši konstataciju srbijanske opozicije o tome da “kroz sistematsku akciju, Vučićeva vlada sprečava Srbiju da primeni demokratske standarde tražene za članstvo u EU“ (ko bi to sporio). Iskazana je potreba da Evropska komisija “oformi grupu eksperata koji će objaviti izveštaje o zarobljenoj državi i medijima u Srbiji”. Na spisku opozicionih želja su, dakle, izveštaji koji bi trebalo da utvrde stanje demokratije u Srbiji, odnosno, slobode govora i zatvorenosti medija. Rođena je sintagma zarobljena država, kao krajnji literarni domet iz ovde omiljenog žanra kafanskih dosetki i luzersko šićardžijske komunikacijske ritmike – što nikako ne znači da su ocene opozicionih prvaka i analitičara netačne. Srbija pod vlašću Aleksandra Vučića autokratska je i nedemokratska, opasna po život, te ima logike u obraćanju komšiluku za pomoć. Neko možda veruje i u to da su opozicionari „duboko zabrinuti zbog erozije demokratije u Srbiji“, te da smatraju kako „bez demokratije, vladavine prava i slobode medija, Srbija nema budućnost u EU“. Zvuči uverljivo, možda opozicionari misle i to.
Kakva crna ideologija
U zahtevima Evropi izneta je tragična realnost, ali nedostaje činjenica da nacionalistička, delegitimisana, nepouzdana opozicija u Srbiji može da funkcioniše kao demokratska i evropska, baš kao i vlast Aleksandra Vučića, pod apsolutnim nadzorom staratelja, eksperta kojima nisu nepoznati najprizemniji ulično-kancelarijski marifetluci.
Posao Evropi, ne i građanima Srbije, mogla bi da olakša činjenica da opozicioni poslanici nemaju nikakvu ideologiju, ne poznaju crvene linije kao granice u kojima bi mogli da čine političke ustupke. Njihovo je vlastohleplje lišeno suvišnog balasta ideologije, držanja reči i proklamovanih načela, ne postoji ideološka zapreka koja bi ih sprečila u izvršavanju svih zahteva Evropske unije, samo, kad bi im se obećalo kako će biti – o predivne li reči iz samoupravnog doba – kooptirani u vlast, nekakvu mutant-vladu, kabinet koji ujedinjuje zajednička strast ka portfelju. Obećanje, dakle, da će biti nešto, ministar, doministar, sekretar, podsekretar, zašto ne i nešto novo, autentično srpsko, sa vozačem i kabinetom, te podrazumevajućom dubokom zabrinutošću za sudbinu Srbije.
Ritam zločina
Državu, dakle, treba osloboditi, pa će opozicija lakše postati vlast (legitiman zahtev opozicije). Budući da je EU sačinila sličan dokument, Pribeov izveštaj iz 2015, što je “dovelo do rešavanja političke krize u Severnoj Makedoniji”.
Polugodišnji izveštaj Evropske komisije smešta u ovaj napis poznate nam likove kakvi su Vjerica Radeta i Petar Jojić, a iz prikrajka se promalja anksiozni i depresivni (dijagnoza predočena Sudu) ubica dece na tuzlanskoj Kapiji Novak Đukić (presuđeno). Ima mesta i za najpoznatijeg u toj feli Vojislava Šešelja. Odnos srbijanskih vlasti prema njima, kao, uostalom, i prema drugim nacionalnim veličinama, podseća na parole izvikivane ispred vile Mir, u noći hapšenja Slobodana Miloševića, u navijačkom ritmu: “Ne damo nikoga”.
Možda se i tako može u Evropu, misli opozicija; nešto da nekako izmuvamo, da bude “kao u presudi”, a ne “nije učinila sve da spreči genocid (Srbija)”, da kažemo kako patimo pod nedemokratskim režimom, da želimo u Evropu, al’ ne da nam Vučićev režim, da deca nisu ništa kriva…
Izveštaj donosi i zaključak da vlast i dalje pruža podršku, kao i javni prostor, osuđenim ratnim zločincima, te da dozvoljava govor mržnje. Naravno, Srbija negira genocid u Srebrenici bez posledica po poslanika koji to čini, sada bismo mogli da dodamo i premijerku koja smatra da je reč o nesporazumu. Parlament nije doneo odluku u vezi sa prestankom mandata Vojislava Šešelja, koji je osuđen u Hagu, piše u Izveštaju, ali sad je Šešelj ostao bez mandata.
A kome da sudi Srbija
“U izveštaju su pobrojani svi problemi na koje već duže vreme ukazuje Fond za humanitarno pravo: da je implementacija Nacionalne strategije spora, te da iako se primenjuje duže od četiri godine, nije ostvarila svoj cilj – efikasnije procesuiranje ratnih zločina; da je Tužilaštvo za ratne zločine nastavilo dugogodišnju praksu podizanja malog broja optužnica koje su rezultat sopstvene istrage; da se optužnice podižu isključivo protiv niže rangiranih, direktnih počinilaca; da regionalna saradnja nije na zavidnom nivou; da vlasti u Srbiji reinterpretiraju sudski utvrđene činjenice pred MKSJ-om (Haški tribunal, op.aut,) i podržavaju osuđene ratne zločince. Zaključci izveštaja u potpunosti odgovaraju stanju u oblasti koja se odnosi na procesuiranje ratnih zločina u Srbiji – dugogodišnji skromni rezultati rada institucija nadležnih za procesuiranje ovih zločina, bez aktivnosti usmerenih na efikasnije procesuiranje, ne mogu dovesti do uspostavljanja vladavine prava u Srbiji, pomirenja u regionu i pravde za žrtve”, piše u saopštenju Fonda za humanitarno pravo koji godinama ukazuje na sve ove nalaze.
Dolazimo do naizgled zatvorenog kruga zločina i priznanja, može Evropa privoleti opozicionare da priznaju genocid i zločine, da potpišu kako će suditi uhvaćenima, loviti slobodne zlikovce kad dođu na vlast (Srbija ima više od 2.500 predmeta u fazi predistrage), da će ozakoniti zabranu negiranja genocida u Srebrenici, ali, postavlja se pitanje kako će sa novom agendom osvojiti vlast na, eto, zamislimo, poštenim izborima. Ponovo dolazimo do miliona saučesnika.
Ostaci samozaklane opozicije
Teško je, ali ne i nemoguće, sa važnim uspehom raditi na oživljavanju zakržljale empatije i suočavanju građana sa istinom – nije li sama odluka društva, a još je u Srbiji nema, da uđe u takav poduhvat već prva pobeda.
Sada je, dozvolimo si na trenutak luksuz, nezamislivo da će tako nešto sebi uknjižiti Dragan Đilas, Vuk Jeremić, Boško Obradović i ostatak opozicije. Ali, vratimo se realnosti, samo dok ne dobiju ponudu koja se ne može odbiti. A nisu baš u poziciji za izvoljevanje.
Na početku beše – kao u Nemačkoj posle Drugog svetskog rata – prinuda. I, konačno, Evropa će, kao što je i red, trošiti svoje novce i energiju kako hoće. A Srbija će i dalje negirati kolektivnu krivicu dvotrećinskog raspoloženja nedeljom popodne. Neće se u Srbiji osetiti vibracije odgovornosti, a ni negiranje neće biti kreativnije, naprotiv biće agresivno i primitivno. A postoji, govorio je Srđa Popović, kao što se jedan čovek ponosi kad njegova fudbalska reprezentacija pobedi a on nije ništa doprineo. “Sedeo pored televizora i gledao i viče: ‘Mi smo pobedili!’ E, ako je tako, isto toliko koliko ste zaslužni za uspeh, a imate pravo da se ponosite, toliko ste za ovo krivi i treba da se stidite. Jer, ne možete vi da birate kada ste deo kolektiviteta, a kada niste. Kad smo prvaci sveta u košarci, onda smo ‘mi’, a kad se vrše zločini, onda nismo ‘mi’.“
Možda ukapiraju srbijanski opozicioni prvaci (neće).
Naučite više o genocidu u Srebrenici.
Podeli sa prijateljima



