Sonja Biserko, predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji
Na delu je revizija istorije čitavog XX veka, što dodatno stvara haos posebno u glavama mladih. Sagledavanje istorije samo iz pozicije žrtve, onemogućava ozbiljan dijalog o prošlosti. Osim toga potencira se trauma i neguje težnja za osvetom što u regionu trajno održava tenziju. Značajnu ulogu u toj manipulaciju igraju brojke koje se stalno povećavaju. Fokus je posebno na Drugom svetskom ratu.
Osim toga, sve novonastale države regiona prolaze kroz važne transformacione procese. Konsolidacija država nije dovedena do kraja. Sve ukazuje na to da će ti procesi samo produbljavati tenzije u regionu, jer se u identitete ugrađuju komponente i stereotipi koji produbljuju nerazumevanje.
Na početku razgovora sa Sonjom Biserko, predsednicom Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji osvrćemo se na televizijsku emisiju u kojoj je, kao i predsednik Srbije Aleksandar Vučić, bila gost. Jedan od utisaka iz javnog razgovora bio je - pitamo o tome sagovornicu - da Vučić i dalje insistira na tezi Slobodana Miloševića po kojoj "ko želi može da napusti Jugoslaviju, a ko želi da ostane, takođe može".
Ta emisija je izazvala brojne reakcije i pozitivne i negativne. Jedan deo javne scene je smatrao da našim učešćem u njoj, Boško Jakšić i ja legitimišemo dijalog s predsednikom Vučićem (inače, tome nesklonog), dok su drugi pak smatrali da je razgovor neophodan i da je ta emisija bila primer kako to treba da izgleda. Mislim da je važno da se razgovara, ako je to moguće, imajući u vidu jako polarizovanu političku i društvenu scenu u Srbiji. Bosko Jakšić i ja smo se skoncentrisali na spoljnopolitička pitanja koja su u ovom trenutku važna za budućnost Srbije. Tu pre svega, izdvajam pitanje Kosova, odnosno sve ono što je predviđeno Briselskim sporazumom. Pregovarački proces u briselskom formatu ne može trajati unedogled i u jednom trenutku Srbija će morati da odluči da li će ići napred ili će zatvoriti svoju evropsku budućnost. Nemam iluziju da smo nas dvoje kao sagovornici predsednika rekli nešto novo, ali smo sigurno pokazali da se može razgovarati, kao i da se na neka pitanja mogu dobiti bar neki odgovori. Nažalost, pokazalo da na neka pitanja još nema jasnih
odgovora.
Kakvi su zaključci projekta Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji o istorijskim dometima zajedničke države? Ima li zajedničke niti u ocenama velikog broja autora koje okupljate? Kako Vi danas vidite Jugoslaviju u kontekstu ostvarivanja temeljnih ljudskih prava - sa poređenjem, ili bez njega?
Autori koji su zastupljeni u knjizi, ali i oni čiji su tekstovi na portalu (YU-Historija), su pokazali da je Jugoslavija bila veoma složena država i da je tokom celog njenog trajanja tražen modus vivendi. Takođe su pokazani njeni emancipatorski i modernizacijski potencijali. Njen brutalan raspad takođe svedoči da nije bilo konsenzusa oko njene transformacije u demokratskuo društvo i posebno da Srbija nije prihvatila republičke granice oko čega se uostalom i vodio rat.
Iz današnje perspektive Jugoslavija je bila solidna i ozbiljna država koja je ispunila svoju istorijsku funkciju kao okvir za emancipaciju svih njenih naroda. Prolazila je kroz ozbiljne krize (a koje društvo ne prolazi), ali na kraju nije bila sposobna da predupredi rat. Kada je reč o ljudskim pravima, treba reći da je Jugoslavija bila socijalna država i da su socijalna, ekonomska, kulturna prava bila na zavidnom nivou. Kad je reč o političkim pravima, nije bilo prostora za partijski pluralizam i slobodu izražavanja. Nažalost, danas su u prvom planu socijalna i ekonomska prava kao ozbiljan problem za većinu građana i nema naznaka da će u dogledno vreme biti poboljšana.
Kakve su bile pripreme za rat, da li je Jugoslavija mogla opstati, ili se razdružiti bez krvavih sukoba? Često pominjete rešenja iz 1991. u kojima je međunarodna zajednica dala okvir za očuvanje države, uz garantovanje manjinskih prava?
Hašku konferenciju kojom je rukovodio lord Karington pominjem, jer je ona bila šansa za eventualni opstanak u jugoslovenskom državnom okviru sa visokim standardima za manjinska prava; takođe, svakako je bila garancija za miran raspad zemlje. Nažalost, Srbija nije prihvatila taj sporazum, jer je smatrala da je u prednosti u odnosu na druge republike. Već je imala JNA na svojoj strani, što je bila značajna prednost u odnosu na ostale koji nisu imali adekvatno naoružanje za sukob koji je prethodio ili već bio u toku. JNA je prethodno razoružala teritorijalnu odbranu u svim republikama, sem u Sloveniji, i taklo stekla još dodatnu prednost. U brojnim suđenjima pred Haškim tribunalom pokazalo se da su pripreme za rat počele mnogo ranije. Kada je reč o JNA, unutrašnja reorganizacija JNA je započeta pod generalom Mamulom još osamdesetih.
Koliko je i kada bilo izvesno da je velikosrpska ideja u uzletu i da se neće zadržati u granicama koje su činile republike SFRJ? Kada i kakav je bio odgovor na takvu politiku, kamufliranu ideologijom i navodnom bojazni za sudbinu Srba na Kosovu?
Srpske elite su odmah nakon usvajanja Ustava iz 1974, počele pripreme za vreme nakon Tita, s idejom da se Jugoslavija ponovo recentralizuje po modelu koji je bio na delu odmah nakon rata. Osporavanja su počela kroz kulturu kao priprema javnog mnjenja za ono što će uslediti, pre svega kroz stalno insistiranje da je srpski narod bio žrtva tokom celog XX veka, da je ugrožen na Kosovu i u Hrvatskoj, kasnije i u Bosni. Nije sporno da su svi imali nekakve primedbe na Jugoslaviju, ali one su mogle biti rešavane političkim i društvenim dijalogom. Beograd je u rat krenuo sa tezom o očuvanju Jugoslavije, zatim srpskog naroda i srpskih etničkih teritorija. Taj rat je trauma za sve narode u regionu i niko se ozbiljno ne bavi njegovim posledicama na obične ljude.
Haški tribunal je institucija koja je dala veliki doprinos u razumevanju tog rata, u kažnjavanju pojedinaca za zločine koji će se još dugo pamtiti i biti velika prepreka za normalizaciji odnosa u regionu. Ali još uvek nisu ispričane sve ljudske priče koje govore o tome da jugoslovenski narodi nisu želeli taj rat i da su neodgovorne elite, pre svega srpska, ušle u avanturu koja je obeležila kraj XX veka i čije su posledice trajno obeležile region.
I danas je, kao i pre četvrt veka, ključ mira na Balkanu u odnosu Srbije i Hrvatske. Gde vidite potencijalna ili istinska žarišta koja bi mogla da dovedu do kriznih situacija, zapravo, ima li ih? Gde je mesto Bosne i Hercegovine, mogu li se ponoviti aspiracije?
Kada je reč o Bosni, aspiracije nisu ni prestajale. Reakcije na presudu Slobodanu Praljku i Ratku Mladiću pokazale su stanje svesti vladajućih elita i u Srbiji i Hrvatskoj.
Pored Bosne, potencijalna žarišta su i Kosovo i Makedonija. Te države se nisu konsolidovale i imaju ne samo vanjski, već i unutrašnji potencijal za sukobe. Mnogo zavisi i od međunarodnih aktera kako će stvari dalje razvijati.
Većina naslednica Jugoslavije su u svojevrsnoj regresiji i pokazuju da nemaju kapacitet za stvarnu transformaciju društva i ekonomski oporavak što je ozbiljan okidač za destabilizaciju.
Od stranih faktora, važno je pomenuti Rusiju koja remeti njihovu orijentaciju ka EU, što nije teško s obzirom na njihovu fragilnost. Penetracija Rusije na Balkanu vratila je EU, NATO i donekle, SAD u region sa većom ozbiljnošću pre svega zbog bezbednosnih rizika koje destabilizacija Balkana nosi.
Nikakvog pomirenja nema, podsećate na agresiju, odnosno činjenicu da je Hrvatska napadnuta, što Vam u domaćoj javnosti gotovo oduzima pravo da uopšte bilo šta izgovorite. Kako bi trebalo da se odvija proces normalizacije odnosa, jer se u Srbiji već falsifikuje priča o mobilizaciji za rat u Hrvatskoj, rušenje Vukovara je manje "opasno" nego ćirilicom ispisana tabla? Pritom nema presuda za veliki broj zlikovaca iz agresije, štaviše, mnogi su heroji, a mnogi uživaju u slobodi i povlasticama?
Haški tribunal prestaje da postoji naredne nedelje, ali za sobom ostavlja nasleđe koje zemlje u regionu, uprkos poricanju, ne mogu zapostaviti. Bez obzira na razne interpretacije ostaje činjenica da su počinjeni strašni zločini. Možda će neke nove generacije biti sposobne da se time nose na pravi način. To je veoma složen i ozbiljan proces koji zahteva posvećenost i verovanje da je to moguće. Osim toga, to je i transgeneracijski proces. Nadam se da je takva budućnost moguća. Narodi na Balkanu bili su zajedno pre, za vreme i posle Jugoslavije. Haški tribunal je stvorio pretpostavke da se jednom ozbiljno svi zagledamo u sebe.
Kakve su šanse mlađih generacija da žive bez ratovanja, šta bi u Srbiji i Hrvatskoj moglo da bude pretnja, brana takvom životu?
Mladi ljudi u obe zemlje gledaju kako da nađu svoju budućnost “preko granice”, u nekoj EU zemlji ili još mnogo dalje. Za sada nisu spremni da se time bave, a ne postoje ni pretpostavke, jer su nacionalni narativi isključivi i stvaraju nove tenzije. Uz ekonomski oporavak (čemu se treba nadati), za očekivati je da će buduće generacije naći načina da prevaziđu nedavnu prošlost. U međuvremenu treba raditi na pripremama za to buduće vreme.
Kako gledate na proces revizionizma u domaćoj istoriografiji koji dobija puno pravo građanstva u veličanju kvislinga?
Na delu je revizija istorije čitavog XX veka, što dodatno stvara haos posebno u glavama mladih. Sagledavanje istorije samo iz pozicije žrtve, onemogućava ozbiljan dijalog o prošlosti. Osim toga potencira se trauma i neguje težnja za osvetom što u regionu trajno održava tenziju. Značajnu ulogu u toj manipulaciju igraju brojke koje se stalno povećavaju. Fokus je posebno na Drugom svetskom ratu.
Osim toga, sve novonastale države regiona prolaze kroz važne transformacione procese. Konsolidacija država nije dovedena do kraja. Tranzicija je manje-više bila neuspešna, a transformacija društva prema usvajanju novih vrednosti, takoreći, nije ni počela. Pri tome, u toku je i stvaranje novih nacionalnih identiteta koji imaju unutrašnju i spoljnu komponentu. Nažalost, sve ukazuje na to da će ti procesi samo produbljavati tenzije u regionu, jer se u identitete ugrađuju komponente i stereotipi koji produbljuju nerazumevanje.
Ne postoji ni minimum spremnosti da se činjenice objektivizuju i da se dođe do zajedničkog razumevanja nedavne prošlosti, posebno brutalnog raspada Jugoslavije. Regionalne elite su se fokusirale isključivo na kreiranje narativa o vlastitoj žrtvi što oduzima prostor bilo kakvoj odgovornosti. Rat je nastavljen "kulturom sećanja" i kreiranjem narativa koji još više produbljuju antagonizme.

