U Srbiji su zaboravljeni zločini, ali i otpor

Bojan TončićDruštvo, Tekst, Vesti

Društvo

Staša Zajović, koordinatorka Žena u crnom

Nismo ni bile svesne koju su visoku cenu zločina prisilne mobilizacije platili, jer smo se devedesetih bavili muškarcima koji su bili žrtve militarizma. A visoku cenu su platile njihove majke, najbliže srodnice * Postoji matrica koja podrazumeva demonizovanje, represiju nad intimom, izolovanje. Ima za cilj da zastraši ostatak stanovništva koje ne misli kao i režim. Ima kritičan stav, odgovorno se odnosi prema državi u kojoj živi, solidarno postupa. Takve treba osujetiti, sprečiti razvoj kritičkog mišljenja i prakse. Ugušiti svaku vrstu zajedničkog delovanja i prakse. Cilj je izolacija i vidljivo je jačanje militarističke prakse iz devedesetih. To su onda radili ovi koji su sada na vlasti, Vučić, Dačić...sada su se vratili, ista je praksa, samo su se malo ušminkali za međunarodnu zajednicu * Kao što se rehabilitacijom kvislinga briše antifašističko nasleđe, ovde se vrši brisanje antiratnog, građanskog otpora. Ljudi falsifikuju vlastite biografije, jer na čelu države imaju one koji brišu, farbaju, biografije.

Odnos SPC prema ženama definisan je već odavno, osvajačkim ratovima devedesetih godina, koje je Crkva, na čelu sa patrijarhom Pavlom, zdušno podržavala; paralelno se odvijala i mržnja prema ženama, odnosno patriotska mobilizacija za rađanje radi osvajanja novih teritorija, kako god oni to zvali, kaže u razgovoru za Remarker Staša Zajović, koordinatorka Žena u crnom.

Ona komentariše izjavu mitropolita Amfilohija koji je rekao: "Srpkinje su postale majke čedomorke, one u svojim utrobama pobiju za jednu godinu više dece nego što su pobili Musolini i Hitler i Broz i ovi koji su ovde na Kosovu i Metohiji. A hoćete da kao narod imamo blagoslov Božji".

Takav je odnos prema ženama bio prisutan i u drugoj polovini osamdesetih, ističe naša sagovornica. "To se vidi kroz dodelu medalje za majke koje na Kosovu rode troje ili više dece. Zapravo, reč je o medaljama za to što se rađa topovsko meso za ratove koje podržava SPC - 'materinska mobilizacija' za rat", konstatuje Staša Zajović.
"To je sadržano i u dokumentima SANU, u trenutku kada se problem preneo sa geografsko regionalnog na etnički. Tada je već počela ozbiljna zloupotreba reproduktivnih sposobnosti žena.

Tu je i dokument Achtung! Achtung!, Pažnja, pažnja, u kojem je rečeno da postoje u manjinskim narodima - kako oni kažu - kod Šiptara i Muslimana - težnje da se 'razmnožavaju' radi osvajanja teritorijama, te Srpkinje treba da se 'odgovorno ponašaju'. Za njih su žene svedene na ulogu majki, roditeljki, rađalica topovskog mesa. Za njihove ekspanzionističke nakane i ratove. U nekom periodu tu su zaostajali za Katoličkom crkvom, što, evo, nadoknađuju izjavama kakva je ova Amfilohijeva, pa izjava patrijarha Irineja.

*Nove su i drugačije okolnosti u regionu, ipak opasnost od nagomilanih tenzija je vidljiva. Može li se reći da je izjava poput Amfilohijeve samo propaganda?

Ta propaganda ima za cilj samo proizvodnju mržnje i degradaciju žena. Nije praćena nikakvim konkretnim merama za podizanje nataliteta. Prosto, ima za cilj da ponizi žene, izazove krivicu kod njih, skrene pažnju sa ozbiljnih razloga za smanjenje nataliteta. To znači da pomaže državnoj, režimskoj politici da optuži žene - žrtve pljačkaške privatizacije, žrtve ratova devedesetih, one koje su podnele najveći teret ratova. Žrtve na javnom i privatnom planu. Da svali svu krivicu na žene koje se ponašaju izuzetno racionalno. Rukovode se praktičnim moralom, a ne SPC.

*Državna i crkvena propaganda su na istom zadatku?

Videli ste da se Vučić susreo sa Irinejem, nakon skandala sa Amfilohijem, odnosno da nije bilo pomena brutalnog mešanja jedne verske zajednice u državna pitanja. Vučić je još i rekao da će država preduzeti ozbiljne mere za povećanje nataliteta. To je kao izjava ministarke Zorane Mihajlović, da "osuđuje". Kakve koristi od takvog osuđivanja, ako ne podrazumeva čitav niz konkretnih socijalnih, zdravstvenih obrazovnih, ekonomskih mera, na osnovu kojih će žena samostalno doneti odluku da li će rađati ili ne.
Ako se zna da žene u reproduktivnoj dobi ne mogu da budu u privatizovanim preduzećima, kome je ovo upućeno? Žrtvama ovako okrutne politike. Nije to stvar crkvenog vrha, nego države - prema ovako brutalnom nedopustivom mešanju u državne poslove, u obrazovni sistem. To je mešanje nedopustivo, u iole sekularnoj državi - a Srbije je, ispostavlja se, to samo nominalno i po Ustavu.

*Žene su, dakle, i dalje žrtve, istinske i potencijalne?

Naša ideja je borba protiv vojnih troškova, ali ne samo prigovaranje na njih, nego i za preusmeravanje tih sredstava u zdravstvene fondove. Država Srbija je za zdravstvo dobila ogromne, milionske donacije Evropske unije, a zdravstvo je u katastrofalnom stanju. U vrhu smo lestvice po malignim oboljenjima, kardiovaskularnim, moramo da se zapitamo na šta se novac namenjen zdravstvu troši. Sva krivica se svaljuje na žrtve, one bivaju odgovorne za nasilje, siromaštvo, sve nevolje u kojima žive.
Naša istraživanja, pak, pokazuju da žene takva propaganda žene ne zanima. Da 70 odsto pravoslavnih ispitanica smatra da je abortus osnovno pravo žena, bez obzira na njihovu pripadnost.
Zašto se, međutim, ne vrši statistička obrada podataka o muškarcima koji vrše nasilje nad ženama - a reč je o posledicama "vijetnamskog sindroma". A trećina zločina femicida povezana je sa ratištima, oni koji čine zločin zbog PTSP (posttraumatski stresni poremećaj) nemaju kojoj ustanovi da se obrate. To nije individualna patologija tih muškaraca, nego je ozbiljno društveno pitanje, posledica ratova koje je vodila država. Njihov patriotski front znači da su nastavili da vrše mirnodopsko nasilje.

*Žene su bile žrtve tokom mobilizacija, ratova, brinući o rezervistima, dezerterima, sada su žrtve u miru?

Da, žrtve svega sa čime se suočavaju muškarci koji su učestvovali u ratovima, njihovih zdravstvenih tegoba. Siromaštva, jer mnogi su izgubili radna mesta. Otkrili smo razmere oboljenja, direktno povezenih sa nasilnom mobilizacijom; iako se time bavimo, nismo ni bile svesne koju su visoku cenu zločina prisilne mobilizacije platili, jer smo se devedesetih bavili muškarcima koji su bili žrtve militarizma. A visoku cenu su platile njihove majke, najbliže srodnice.
I dolazimo dotle da cenu ratova plaćaju najsiromašniji i žene. I nijedan režim, vladalac, neće da odgovori koliko je muškaraca bilo mobilisano. Koliko je dezertiralo i na koji način će da se rešava pitanje nasilja nad ženama koje vrše povratnici iz ratova.
Srbija može da donese stotinu strategija, ali ne rešava se problem bez rešavanja tereta ratne prošlosti, nasilja, bede, ratnog profiterstva, političke elite...

*Bilo je priznanja da su Žene u crnom ispravno postupile organizujući protest povodom napada Amfilohija ? Nastavljaju se, ipak, napadi na aktivistkinje, na Žene u crnom, kao da je to neiskorenjivo?

To je bio jedan od najpozitivnijih protesta koji je imao regionalni karakter, a održan je u centru Beograda. Bilo je aktivistkinja iz Crne Gore, Hrvatske...
Država se lažno prikazuje kao neko ko se zalaže za vladavinu prava, a reč je o užasnom jazu između normativnog i faktičkog. Kako neko može da misli da strategije imaju veze sa stvarnošću, ako se napadaju aktivistkinje koje su za mir i progres. Država u kojoj predsednik izgovori nečuvenu brutalnost, da "toliko se ratuje po svetu da sve što proizvedemo i prodamo". To je šokantna izjava, vezana i na društvenom planu, sa proizvodnjom neprijatelja. Neophodno je da se nahrane eskadroni smrti, slični onima koji su postojali u južnoameričkim diktaturama. Eto, imamo neprijatelje, braniteljke ljudskih prava.
Nijedan od procesa koji smo vodili nismo dobili pred domaćim pravosuđem, moraćemo da se obraćamo drugim instancama, međunarodnim sudovima.

*Nameće se poređenje sa obrascima iz vremena u kojim a je nastala Vaša mirovna grupa?

Jedan od obrazaca je patrijarhalna ceremonija javnog sramoćenja i blaćenja koja se stalno ponavlja. To je malo šira kvalifikacija, jer ima žena i na čelu drugih nevladinih organizacija. Ta matrica podrazumeva demonizovanje, represiju nad intimom, izolovanje. Ima za cilj da zastraši ostatak stanovništva koje ne misli kao i režim. Ima kritičan stav, odgovorno se odnosi prema državi u kojoj živi, solidarno postupa. Takve treba osujetiti, sprečiti razvoj kritičkog mišljenja i prakse. Ugušiti svaku vrstu zajedničkog delovanja i prakse. Cilj je izolacija i vidljivo je jačanje militarističke prakse iz devedesetih. To su onda radili ovi koji su sada na vlasti, Vučić, Dačić...sada su se vratili, ista je praksa, samo su se malo ušminkali za međunarodnu zajednicu.
Pogubnija je to situacija, jer farbaju svoje biografije, moraju da ih očiste od ozbiljnih zločinalnih, kriminogenih postupaka. Tako da se ljudi plaše da govore onoga što su radili devedesetih. U Srbiji, paralelno sa zaboravom zločina, postoji zaborav otpora. To je nešto najozbiljnije, ljudima se briše sećanje na otpor. Kao što se rehabilitacijom kvislinga briše antifašističko nasleđe, ovde se vrši brisanje antiratnog, građanskog otpora. Ljudi falsifikuju vlastite biografije, jer na čelu države imaju one koji brišu, farbaju, biografije. Jer, moraju da se otresu tog krvavog nasleđa. To je jasno, ali je stravično po etički poredak, moralno zdravlje. Teško ljudi pričaju i o svom građanskom otporu devedesetih, nije samo apatija, ravnodušnost, negde je i strah da će to dovesti do gubljenja posla, sankcija. Bauk straha od nepoznatog kruži ovom zemljom i on se ogleda i u militarizovanoj svesti, istine, nepoštovanja vlastitog otpora. To je užasno veliki problem, ne može da se briše, malo ima tragova otpora da bi se brisali.

* Režim tako pravi saučesnike. Da li je tako u regionu?

Postoji ofanziva katoličkog i muslimanskog fundamentalizma - govorili smo o tome s početka devedesetih da su svi očevi nacija isti i da nas svi lažu. Negde su samo organizovaniji, ofanziva katoličkog fundamentalizma je jako ozbiljna. Tamo se traži zabrana abortusa. Nadam se da ovde neće doći do toga; žene su ovde toliko samosvesne da znaju da ne rađaju ni za crkvu, državu, naciju, da im neće uzeti decu ni crkva, ni džamija, nego će im uzeti novac za rituale.

*Kakva su iskustva u formiranju mreže Žena u crnom, da li su slična iskustva u unutrašnjosti Srbije, manjim sredinama u kojima je teže artikulisati i pokazati nerežimske stavove?

To je horizontalna, antimilitaristička, feministička mreža koja okuplja žene iz dvadesetak gradova u Srbiji, ali i iz gradova u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori. Organizujemo akcije kakve su "Stop mržnji prema ženama", antiklerikalna, feministička akcija, potom solidarnost sa migrantima, pod nazivom "Zaustavite ratove, a ne izbeglice" u desetak gradova u regionu, "Stop izvozu oružja u zaraćena područja", "Zaustavite krijumčare, a ne ljude", akcija koje su organizovane u Sloveniji, Bosni, Hrvatskoj. Reč je o grupama koje okuplja nekoliko zajedničkih imenitelja, "preskakačice zidova", neke su prekršiteljke svih konsenzusa, neke se tek tome uče, neka su žrtve najstrašnijih ratnih zločina imaju akcije sa lezbejkama, feministkinjama, visokog ili skromnog obrazovnog nivoa.

*Pomagale ste i pomažete migrante, vlast tvrdi da je njihov položaj ovde najbolji u Evropi?

Reč je o najstrašnijim posledicama militarizma na planeti. Razlozi bekstva ovih ljudi se ne kontekstualizuju, oni dolaze bežeći od tragedije i siromaštva. U Avganistanu ima čitavih generacija koje ni dan nisu živele u miru, od sovjetske invazije 1979.
Način na koji se profitira na račun izbeglica sa Bliskog istoka u ovoj državi je katastrofalan; to trošenje ogromnog novca koji država dobija za zbrinjavanje izbeglica je jasno. Recimo, to smo videli čitavo vreme trajanja hangara u kojem smo pomagali ljudima. Izdvajanje za njih je ravno nuli, deportuju se tajno, neljudski se s njima postupa na svim granicama. A za sve to se troše ogromna sredstva. Jedino je gore u Bugarskoj, gde je na delu fašizam, progon na svakom koraku.

To pokazuje da je reč o sprezi političke elite i postratne elite kriminalaca, mafije, to je nastavak ratnog kriminala. Reč je o tragediji.

*Žene u crnom već su izgradile paralelni sistem pripadnica nevladinih organizacija, kako to utiče na pomirenje u ne tako davno zaraćenim državama?

Ne zovemo to više pomirenjem, ta je reč banalizovana, isprofanisana, koristimo "poverenje", "solidarnost", "zajedništvo". Mi smo prelazile granice i dok su ovde besneli ratovi. Organizovali smo deset međunarodnih skupova Žena u crnom, prve smo koordinisale rad ženskog suda na prostoru bivše Jugoslavije. To pokazuje obavezu pripadnica ženskog civilnog pokreta da kreiraju alternativni mehanizmi pravde. U regiji u kojoj postoji kolaps pravnog sistema, u državama u kojima treba da se postigne pravda za žrtve. Čak i da idealno rade, sudovi ne mogu da zadovolje pravdu. Proces je nastavljen, sada ćemo da organizujemo tematske sudove, u Srbiji, recimo, sud za prava zaposlenih žena, u Sloveniji radimo sa ženama iz zajednice "Izbrisani". Radimo zajedno, sa ženama žrtvama provele smo 700 dana u Specijalnom sudu, dajući podršku i ženama i muškarcima koji su došli u Beograd da svedoče. Neophodno je da vršimo pritisak na institucionalni pravni sistem, ali i da stvaramo alternativni sud pravde.

Brojni su učinci na nivou reparacija, povraćaja imovine, ali najznačajnije je to što se stvorila soldarna zajednica žrtava svih nacionalnosti. One su pomogle da se promeni slika, narativ o ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Recimo, žene Srebrenice nisu znale ništa o tome koliko se žena u Srbiji bunilo protiv mobilizacije, koliki je otpor bio.
I žene traže pravdu - ne krivičnu, nego isceliteljsku, restorativnu pravdu. I zato je neophodno da tražimo to da se 11. jul proglasi danom pamćenja žrtava stradalih u genocidu. To je bitno za zemlju u kojoj živimo.
Ono što radimo uglavnom nije vidljivo, prijateljstvo, solidarnost, oblici saradnje, povezanost. I jedan od učinaka je to što, za mene to ima izuzetnu važnost, žrtve izlaze iz pozicije žrtava. Jer, postoji ozbiljna patrijarhalna pozicija, politika viktimizacije, projektizacije, patnji žrtava. Način na koji one pomažu izbeglicama sa Bliskog istoka je fantastičan. Žene iz Istočne Bosne pletu šalove za izbeglice, to je fascinantno. To je van ikakvog projekta, pletemo mreže mira i solidarnosti. One izlaze iz okvira koji ih tera da budu jedine žrtve, jer postoji neko ko je sada, ovoga trenutka ugrožen. Žrtve velike nepravde. One to razumeju preko svog iskustva.

Podeli sa prijateljima

FB  TW