Kako izgleda odrastanje u jednoj zapadno-evropskoj zemlji, a kakvo je ono u bivšoj Jugoslaviji? Kakva su iskustva detinjstva u zemlji o kojoj se danas govori sa nostalgijom, i da li je detinjstvo bitno drugačije u zemljama u kojima, kako tvrde mnogi u Srbiji, ‘nema duše’. Kroz razgovore sa ljudima koji žive u Holandiji, pokušaću da odgovorim na ova pitanja, počevši od trudnoće do osamostaljivanja dece od roditelja.
Ćutanje protiv uroka
Jedna od retkih sličnosti je da se o trudnoći ne govori na sav glas u prva tri meseca. Ali tu se sličnost završava. U Holandiji je glavni razlog ćutanja medicinske prirode jer su prva tri meseca najkrhkija, kažu mi Nina koja uskoro očekuje drugu bebu i Elisabeth, trenutno u šestom mesecu trudnoće. Nina je Holanđanka, dok je Elisabeth rođena i odrasla u Holandiji. Mama joj je Francuskinja, a roditelji njenog partnera su iz Srbije.
Sa druge strane, ćutanje u Srbiji često dolazi od toga “da se ne urekne trudnica”, a i preventivno ako dođe do spontanog pobačaja, pa nije baš lepo da svet zna.
Prema Nini, razlog da se o spontanom pobačaju razgovara u krugu prijatelja i porodice je to što ne podnosi da je gledaju kao žrtvu, jer ne želi da je drugi sažaljevaju misleći “Oh, jadna ona, kako joj je teško”.
Nina je tipična Holanđanka, što podrazumeva da se ona ne žali ni na šta i nadasve nikada sebe ne smatra žrtvom, vec čini sve što je moguće da zadrži potpunu kontrolu nad svojim životom. Kalvinistički duh je duboko ukorenjen u društvo, tako da je uvek neizvesno da li ćete nekog zapravo uvrediti ako mu ponudite mesto u prevozu. Prema Nini, to što joj najčešće niko ne ponudi mesto u vozu kojim svakodnevno putuje na posao, ona ne smatra problemom. “Naprotiv, ja želim da budem u dobroj kondiciji i za mene je još bolje da stojim i budem jaka.”
Porođaj u hotelu sa 3 zvezdice
Holandija je inače zemlja u kojoj se doktoru ide baš kad se mora, a najčešće prepisivan lek je paracetamol. Odsustvo apoteka je uočljivo, a u ordinacijama nema reklama farmaceutskih proizvoda i doktori imaju blanko hemijske olovke i papire. Spartanski kalvinistički duh zdravstvenog sistema prenosi se i na trudnoću. Trudnicama se prepisuju dva vitamina – folna kiselina i vitamin D, i tu se završava sa suplementima. Ukoliko nemaš temperaturu, znači zdrava si.
Normalna praksa je da se tokom trudnoće redovno srećete sa nekoliko babica, od kojih će jedna biti sa vama na porođaju, bez obzira da li se porađate u bolnici ili kući. Ukoliko želite možete da platite dodatno da sa vama bude dula, koja predstavlja neku vrstu moralne podrške tokom čitavog procesa.
Na individualnim ili grupnim sesijama razgovara se o svim detaljima od toga kako disati za vreme porođaja, do toga kakvu odeću kupiti za prve bebine dane. Na vama je da birate da li ćete biti deo grupne ili individualne sesije. Po Nini, prednost grupnih sesija je to što možete da naučite nešto iz iskustva drugih žena, i imate bar sat vremena, dok individualne sesije traju po dvadesetak minuta.
Porođaj u kući je već generacijama jedna od opcija karakterističnih za Holandiju. Međutim, sve manje žena se odlučuje na to, a u poslednjih deset godina procenat žena koje se porađaju kući spao je sa 23 na 13 procenata. Zapravo, porođaj u bolnici je namenjen ženama sa komplikacijama u trudnoći. Ukoliko nemate komplikacije, ali ipak želite da se porodite u bolnici, potrebno je da platite par stotina evra za to. Ako nemate medicinskih komplikacija, a birate porođaj u bolnici, samo par sati nakon porođaja morate da napustite bolnicu i idete kući.
Jovana se porodila pre nekoliko meseci i kaže da je nakon višečasovnog porođaja, imala sat vremena da dokaže dve stvari – da može da stoji, kao i da je sposobna da piški. Iako je bila samo delimično uspešna, ugradili su joj kateter i sa detetom u ruci spakovali u kolica i poslali kući kako ne bi zauzimala mesto drugoj ženi.
Pored tradicije, kratak boravak u bolnici je jedan od razloga što neke žene još uvek odlučuju da se porađaju kući. “Moja prijateljica je nedavno kupila ogroman bazen za dnevnu sobu u kojem će se poroditi, uz sveće i kućnu atmosferu”, objašnjava Nina kako izgleda tipičan porođaj kući.
Uprkos tome da se u bolnici ostaje samo par sati nakon porođaja i Nina i Elisabeth su se odlučile za tu opciju. “Mnogi uživaju u porođaju pod svećama u toplini dnevne sobe, ali mene sve to plaši. Ja želim bolnicu, medicinsko osoblje i epiduralnu anesteziju”, kaže Elisabeth.
Ona ima francuski pristup epiduralu, s obzirom na to da se u Francuskoj oko 90 procenata žena porađa na taj način. U Holandiji se procenat porođaja sa epiduralnom anestezijom povećava, s porastom broja porođaja u bolnici. Pre desetak godina oko osam procenata žena se porađalo uz epidural, dok je sada to negde oko 25 procenata. Precizni podaci za Srbiju ne postoje i zavise od različitih faktora, od dostupnosti anesteziologa u bolnicama, do opremljenosti bolnice, pa su stoga podaci za Beograd i druge delove Srbije znatno različiti.
Elisabeth je oduševljena izgledom bolnica. “Sve izgleda kao hotel sa tri zvezdice, samo iz kreveta vire medicinski dodaci.”, kaze ona o bolnicama koje je posetila tokom regularnih dana otvorenih vrata, koje svaka bolnica organizuje. Tada osoblje vodi trudnice i njihove partnere iz sobe u sobu i pokazuje im bolnicu kako bi mogli da izaberu gde žele da se porode. Na moje pitanje da li je to za privilegovane osobe ili je reč o specijalno plaćenim bolnicama, i Nina i Elisabeth objašnjavaju da se radi o regularnoj zdravstvenoj ustanovi dostupnoj svakoj ženi u Holandiji.
Ukoliko se porađate carskim rezom situacija je malo drugačija, jer onda ostajete u bolnici nekoliko dana nakon porođaja. Bojana je oba deteta rodila carskim rezom, prvo u Beogradu, a drugo u Hagu.
“Razlike su neopisive”, kaže Bojana. “Iz Beograda još uvek nosim traume sa porođaja, dok mi je ovde bilo skoro neprijatno koliko su svi bili ljubazni i predusretljivi.”
Jedna od uočljivih razlika je bio odnos prema privatnosti. U Beogradu se više žena istovremeno porađa, jedna drugu gledaju i ometaju, dok je u Holandiji to čin rezervisan za partnera i vas.
“Ja ležim na stolu, doktori i babice ulaze i izlaze, niko mi se ne obraća, druge žene vrište da anestezija ne deluje i da osećaju rez”, opisuje Bojana trenutak porođaja u Beogradu. “Anesteziolog mi sugeriše da je bolje da mi daju parcijalnu anesteziju, jer mora da se čuva za hitne slučajeve, a ja pojma nemam gde sam ni šta se zbiva. Totalni haos.”
Sa druge strane situacija u Holandiji je bila potpuno drugačija. Pre samog porođaja svako iz medicinske ekipe joj se predstavio imenom i titulom i objasnio šta će biti njihova uloga tokom porođaja. “Objasnili su mi detaljno kako će moje telo i aparati da reaguju nakon što dobijem anesteziju, te šta možemo da pratimo na ekranima oko nas.”
Druga impresivna razlika je to što je po porođaju dobila sobu samo za sebe u kojoj je bio i pomoćni krevet za partnera da spava sve vreme dok je ona u bolnici. Sestre su joj već nakon porođaja donele malo tople hrane i redovno donosile hranu za partnera. “Jednom su došle da pitaju zašto ih ne zovem već nekoliko sati, a meni je bilo prosto neprijatno koliko su mi već izlazile u susret.”
Perioda neposredno nakon porođaja u Beogradu seća se s najvećom mukom. Tada su je dovezli u sobu sa nekoliko žena i satima ostavili bez hrane i vode.
“Ja sam žedna, znojim se u nekim zavojima u koje te umotaju zbog carskog reza i pokušavam da dozovem sestru koja sedi preko puta moje sobe. Još ošamućena od anestezije ja vičem “doktorka”, “pomoć”, “trebam nekog”, ali niko se ne odaziva. Na kraju dolazi sestra koja mi besno saopštava da moram da joj se obraćam sa “sestro” ukoliko želim da se odazove.”
Konačno, kada je sestra donela čaj i parče hleba, bezobzirno ih je ostavila na sto, van Bojaninog domašaja i izašla.
Ispomoć u kući nakon porođaja
Ukoliko porođaj prođe bez komplikacija, svaka žena ima pravo na oko pedeset sati pomoći patronažne sestre. To u praksi znači da prvih nedelju dana po povratku iz porodilišta patronažna sestra dolazi kući i pomaže oko previjanja bebe, uči vas da dojite, očisti kuhinju, kupatilo, ako treba skuva hranu ili ode u kupovinu za vas. O detaljima odlučujete zajedno.
Nakon prve nedelje, većina Holanđanki ostaje sama ili sa partnerom da brine o detetu u naredna tri meseca koliko traje porodiljsko odsustvo. Zanimljivo je i da žene u Holandiji rade do četiri nedelje pred porođaj, dok je u Srbiji sve češća praksa da se odlazi na trudničko bolovanje ubrzo po saznanju o trudnoći, te neke žene ne rade i po dve godine. Nakon rođenja deteta, parovi u Holandiji uglavnom počnu da rade tri ili četiri dana nedeljno, a dete kreće u jaslice sa oko četiri meseca, kada se mame polako vraćaju na posao.
Bake i deke su tu da pomognu ukoliko im roditelji to eksplicitno traže i uglavnom pod striktno dogovorenim uslovima. Ninini roditelji, na primer, jednom nedeljno spavaju kod njih i brinu o deci.
Nina namerava da se vrati na posao neposredno po isteku porodiljskog bolovanja. Elisabeth, koja je odrasla u Holandiji, ali uz majku Francuskinju, smatra da će joj biti previše teško da tako malo dete pošalje u jaslice. Ona razmatra mogućnost da ostane više meseci na neplaćenom odsustvu. “Moje prijateljice odavde ne razumeju moj pristup, dok porodica iz Francuske i Srbije potpuno podržava moju ideju”, objašnjava Elisabeth.
Sa druge strane porodice u kojima je bar jedan član sa Balkana uglavnom dovode majke da provedu nekoliko nedelja ili meseci sa njima i pomognu. Osim praktičnog razloga da nije baš zgodno putovati jednom nedeljno avionom između bivše Jugoslavije i Holandije, drugačije gledanje na potrebu za sopstvenim prostorom je još jedan razlog što je ovo moguće. Holanđani, naime, izrazito cene svoju privatnost i deca nakon punoletstva retko žive sa roditeljima, jer i deca i roditelji žele da vode svoj život kako im najviše odgovara. Ali o privatnosti i osamostaljivanju od roditelja, drugom prilikom.
Za sada, nakon razgovora sa trudnicama, najsnažniji utisak ostavlja činjenica da su holandske bolnice znatno bolje opremljene, ali za ljubaznost i ljudskost zapravo nisu potrebni dobri ekonomski uslovi. Radi se o čistoj dobroj volji, koja na duže staze doprinosi zadovoljnom društvu.
Odrastanje – Rađaj, ne odgađaj![1]
Lead foto: Rawpixel.com from Pexels
Podeli sa prijateljima


