Uprkos tome što spadaju među najsrećnije tinejdžere u Evropi, mladi Holanđani takođe prolaze kroz različite problematične faze, a raste i broj dece koja traže pomoć institucija specijalizovanih za zaštitu i pomoć mladima. Prema nedavno objavljenim podacima Centralnog biroa za statistiku, svaki deseti tinejdžer, odnosno njih 428.000 je prošle godine imalo kontakt sa institucijama za pomoć. U poređenju sa podacima od 2015. godine, ukupan broj je porastao za skoro 50.000.
Situacija je, međutim, značajno teža na jugu zemlje, u pograničnom delu prema Belgiji, kao i na severo-istoku, a kao jedan od potencijalnih razloga navodi se to da su ovi krajevi manje razvijeni od holandskog centralnog jezgra.
Tri nivoa pomoći i zaštite mladih
Holandski sistem za pružanje pomoći deci i mladima organizovan je u tri kategorije – osnovna pomoć, zaštita i rehabilitacija mladih. Iako je pomoć prvenstveno namenjena osobama do 18 godina, može da bude produžena i do 23. godine. Najveći broj onih koji dođu u kontakt sa institucijama spada u prvu kategoriju, dok manji broj, oko 40.000 dece potpada pod kategoriju zaštite. To su slučajevi u kojima sudija odlučuje da su ugroženi bezbednost ili razvoj deteta i deca se izmeštaju iz porodica u specijalne institucije koje su i dalje otvorenog tipa. Poslednju kategoriju čine institucije zatvorenog tipa. Iako je najmanji broj mladih u ovakvim institucijama oni dolaze iz većih gradskih centara – Roterdama, Amsterdama i Haga, i oko dve hiljade njih je završilo u institucijama zatvorenog tipa tokom 2018. godine.
Upitan uspeh danskog modela
Holandija je 2015. godine izvršila veliku reformu sistema zaštite mladih i sada pristižu prvi četvorogodišnji izveštaji u kojima se analiziraju promene kako bi se ustanovilo šta dalje. Suštinska promena je podrazumevala decentralizaciju sistema zaštite mladih koji je iz ruku države prešao u nadležnost lokalnih vlasti. Država prebacuje novac u budžet opština, a na njima je da organizuju i plaćaju lokalne organizacije koje će pružati pomoć. Povrh svega, budžet namenjen u ove svrhe je značajno umanjen. “U suštini bila je to dobra ideja, ali je pogrešno sprovedena.”, kaže Jacob koji je poslednjih desetak godina radio kao socijalni radnik u direktnom kontaktu sa decom.
On objašnjava da je promena delovala obećavajuće, jer je sprovođena po danskom modelu po kojem socijalni radnici osposobljavaju čitavu porodicu da nauče kako da prevaziđu probleme zajednički. To je značajna razlika od dotadašnjih metoda po kojima se deca izoluju od roditelja u specijalne sigurne kuće, sa roditeljima se ne radi direktno, a kad se deca vrate problemi počinju ponovo, jer ni jedna strana nije naučila kako da prevaziđe problem, već samo kako da ga ignoriše i zaboravi dok nisu zajedno.
“Nažalost, naša vlada je ignorisala zaključke danskog modela da je potrebno investirati više vremena, novca i zaposlenih da bi ovaj sistem proradio. Bili su neiskreni i nisu rekli da se iza svega kriju mere štednje, a očekivali su da će uštedeti smanjenjem broja sigurnih kuća.”
Tokom procesa tranzicije Margit je savetovala opštine kako da se adaptiraju na novi sistem. Ona se slaže da je sistem bio previše komplikovan i da je bila dobra ideja da se odgovornost prebaci na lokalni nivo koji je mnogo bliži direktno ugroženim mladim osobama. “Transformacije zahtevaju dosta novca i vremena, a mnoge opštine su zapale u finansijske probleme zbog smanjenja budžeta. Ipak, uprkos tome, mislim da su pod postojećim uslovima opštine uspele da urade najbolje što su mogle da organizuju brigu o mladima”, kaže Margit.
Krajem aprila Ministarstvo za nacionalno zdravlje je prosledilo izveštaj parlamentu u kojem navode da je svaka peta opština iskusila bar 40% deficita u budžetu iako je značajno porastao broj dece u čiju su pomoć bile uključene cele porodice, a smanjio se broj onih koji su izmeštani iz porodica u sigurne kuće.
Pored mera štednje i decentralizacije, sistem pomoći mladima je pre nekoliko godina prošao kroz još jednu vrstu reforme nakon objavljivanja velikog izveštaja o nasilju nad decom u ovim institucijama. Najviše nasilja se dešavalo među samom decom, ali su za određeni procenat bili krivi i zaposleni koji su zlostavljali decu. Iako je taj procenat bio jednak procentu nasilja u porodicama, sam podatak da su deca u institucijama za pomoć i dalje bila izložena nasilju je bio šokantan. Istragom je utvrđeno da određeni broj zaposlenih nije imao adekvatno obrazovanje da se bavi zaštitom dece, već da su mnogi učili kroz rad, što znači da nikada prošli testove iz etičkog ponašanja. Tada su bez posla ostali svi koji nisu imali adekvatno obrazovanje što je desetkovalo sektor, nakon čega su usledile mere štednje i decentralizacija.
Da li je uspeh moguć?
Jedan od problema ovog sektora je pitanje kako izmeriti uspeh. “Ako troje od petoro dece završi dobro u životu, da li se računa da smo uspeli ili ne?”, pita se Jacob kad navodi primer šesnaestogodišnjakinje koja je boravila u nekoj vrsti sigurne kuće u kojoj su živela ugrožena deca i deca problematičnog ponašanja. Kako je to institucija otvorenog tipa, mogla je da ide u školu i izlazi tokom dana.
Jacob objašnjava da je njihov najvažniji posao u tom slučaju bio da uspostave vezu između devojčice i roditelja, odnos koju je njen drug konstantno pokušavao da naruši, jer se ponašao kao makro i zloupotrebljavao je. “Bilo nam je jasno da devojčica ide u pravcu prostitucije i pitali smo se šta bismo smatrali uspehom u njenom slučaju – da postane prostitutka, ali da to radi nezavisno i da ne bude eksploatisana. Da li bi to značilo da smo joj uspešno pomogli?” Njegov tim je konačno uspeo da kroz saradnju sa majkom ponovo uspostavi vezu sa devojčicom i na neko vreme prekine lanac zloupotrebe. Nažalost, kada je postala punoletna prešla je pod drugu vrstu nadzora, imala je svoj stan, ali su socijalni radnici dolazili svakodnevno da provere kako živi. Bez stalnog nadzora i fokusa na osnaživanje roditelja, devojčica je završila u stanu u kojem se mnogo pilo i nastavila je da ima seksualne odnose sa brojnim starijim muškarcima.
“U očajanju, njena majka nas je kontaktirala iako mi više nismo imali nadzor na njom, a nadležni socijalni radnici nisu smatrali da je majka kompetentna i isključili su je iz procesa pomoći”, kaže Jacob naglašavajući važnost uključivanja porodice na kojoj se sve više insistira po novom modelu.
No, uprkos razvijenom sistemu zaštite mladih i konstantnom radu na analiziranju i unapređivanju, Jacob smatra da ono što Holandiji nedostaje, a predstavlja balkansku realnost, je spontano uključivanje šire porodice u zaštitu dece. Kad u Holandiji dete ima problem u kući, ono ne može privremeno da ode kod tetke ili babe i dede, već direktno ide u neku od institucija.
“Naš mentalitet je takav da svako gleda svoja posla i da je svako odgovoran samo za svoje dete. Ljudi kažu: “Imam svoje slobodno vreme i svoju decu i ne mogu da se brinem i o tvojoj”, smatra Jacob. “U tom pogledu Srbija je u boljoj poziciji jer su šire porodice spremne da pomognu i brinu se o deci. Vaspitanje dece je izuzetno teška stvar, a mi naivno mislimo da svako može da bude dobar roditelj.”
Podeli sa prijateljima


