Sutra ćemo obeležiti dvadeset i četvrtu godišnjicu genocida u Srebrenici, mi, koji se tog zločina sramimo u ime svih besramnih koji žive oko nas. Sutra će mreže biti zagađene govorom mržnje, negacijom genocida, nepodnošljivim vulgarnostima i prostotama čak i narodnih poslanika, i još gorim ćutanjem vodećih ličnosti opozicije, kao i uvek dosad.
"Najpristojniji" će sažaliti „zločin" (jer genocid ne priznaju) i posebno se nakloniti „svim žrtvama svih nacionalnosti", što je gore nego da pljunu u otvoren grob u Potočarima, što čeka da se u njemu pokopa šaka Adila Suiljića, samo jedna jedina šaka, što je ostala od celog čoveka, ubijenog u danima masakra.
I pre nego što počnete pseudosholastičku raspravu koja se mahom svodi na brucoško poznavanje međunarodnog prava, učeno na beogradskom Pravnom fakultetu, tom rasadniku haških advokata, branitelja, ali i suđenih i osuđenih zločinaca, iii krenete da baratate infantilnim argumentima „a oni su nas", pokušajte da ne citirate uobičajene fraze, ne aplaudirate ili odmahujete glavom na ogavne provokacije one mrcine i klovna Šešelja, pokušajte, ovoga puta, nešto drugo.
Probajte da pročitate, pa da se zamislite nad rečima koje su sami učesnici genocida, visoki oficiri Karadžićeve vojske, sa platom koja je stizala iz Beograda izgovorili i samoinicijativno zabeležili, tokom tih nekoliko dana jula.
Ne morate da verujete Bošnjacima i njihovim svedočenjima, ne verujte žrtvama i njihovim majkama, samo probajte da saslušate "vaše". Probajte, a da vam se stomak ne okrene. Jer, pobiti toliki svet, nije lako. Ogroman je posao, fizički zahtevan, organizaciono, logistički: kako ljude prevesti, gde ih zaključati, kako ih sprovoditi (i po koliko odjednom), kako u njih pucati, i kako pokopati, kad zemlja, krvlju natopljena, tela više ne može da prima? Potrebna su bila, dakle, naređenja, dogovaranja, trebovanje autobusa, metaka i ljudstva, krvav je to posao, i sve su to srpski "oficiri" beležili i vikali u slušalice poljskih telefona, u danima kada su svesno i sistematski, po naređenju, a za platu, sprovodili genocid u Srebrenici. Dokumenata ima baš mnogo, dostupni su svuda, ali, da ne lutate, ja ću da vam pomognem.
Odabrala sam vam nekoliko presretnutih rečenica srpskih „oficira" dok sprovode zločin.
(I da, jezik je izvorni i prepun psovki, ako vas, u svemu ovome, samo to vređa, onda nam zaista nema spasa.)
"Halo... šta se ne javljate, koj kurac? Nemojte me zajebavati, ima hitno da mi se javi... To je, ovaj, gore, viša kuća naredila, pa ćete, znate, da ne govorim ovako. Ej. Ovde ima ogroman problem. Ima ogromnih problema. Pa sa ljudima, ovaj, sa paketima."
(Paketi su Bošnjaci, zarobljenici koji tog trenutka zatvoreni u učionicu osnovne škole, čekaju da budu streljani, samo da major reši svoj "ogroman problem", tačnije, da mu pošalju ljude da pobiju zarobljenike. Major je rešio problem i petsto ljudi je, samo tom prilikom, streljano, niko nije ostao živ. Ali, muke sa sprovođenjem genocida nisu tu prestale. I sledećeg dana, dok 3500 drugih ljudi čeka da bude ubijeno, oficiri vode žučne razgovore.)
- Treba mi 30 ljudi, kao što je naređeno.
- Ne mogu ti odavde ja ništa izvući
- Ali nemam ovdje, trebaju mi danas, vraćam ti ih noćas. Krle, shvati, ne mogu da objašnjavam ovako. Ne mogu da rešim ništa bez 15 do 30 ljudi.
- Ljubo, ovo nije zaštićeno.
- Znam. znam.
- Ljubo, ti mene razumi, vi ste meni uradili svašta, u pičku materinu.
- Razumem, ali razumi i ti mene.
- Jebiga, sad ću ja za to biti kriv.
- Ja ne znam šta da radim, Krle, najozbiljnije ti kažem. Imam još 3500 paketa koje moram da razdelim, a nemam rešenja.
- Jebiga, videću šta mogu.
I tu "Krle" popusti "Ljubi" (Beara i Krstić su u pitanju, neka satrunu na robiji) i Ljuba reši svoj problem sa tri i po hiljade duša, izvede ih iz škole u Ročeviću, na šljunkaru Kozluk. Pobije i pobaca sa leve obale u Drinu. A to nije čak ni pola ukupnog broja mrtvih. Pa, kad sutra krenete u filozofsku raspravu o tome šta je a šta nije zločin, kažite sebi - kako li je bilo samo jednom od ovih „paketa.", dok je tri noći čekao u strahu, po stotinu njih na 20 kvadrata, u sopstvenom znoju i mokraći, smrt koja mu se bliži i protiv koje ništa ne može, jer ništa nije ni uradio da ga zadesi. Pomislite na „paket", paket kostiju belih, koje će sutra neke porodice ukopati, ako već ništa drugo ne možete, onda barem oćutite dan.
Tekst je prvobitno objavljen 10. jula 2019. u štampanom izdanju dnevnog lista Blic a Remarker ga prenosi uz dozvolu autorke.


