Dino Sarija, glumac i freelancer
O povratku na scenu, o adrenalinu koji škakilja iznutra, o freelanceu kao odgađanju nezaposlenosti… o pozorištu, radiju, glumi… o slobodi… političarima žoharima i umjetnicima dugoživcima… Šta?
Glumac Dino Sarija za Remarker objašnjava jednu od najboljih ikada definicija odnosa politika-umjetnost… I to je samo vrh ledenog brijega. Duhovito i britko. Bez straha. „Trud’te se, rad’te se i uživajte.“
Teatarskim omnibusom „Teatar u kvartu“ u Sarajevu je otvoren 4. Pop Art Festival. Ovaj projekat okupio je petnaest glumaca i glumica koji su sa pet reditelja i rediteljica radili na pet predstava po dramskim tekstovima nastalim u jednom danu. Kako je to sve izgledalo?
Moram prvo pohvaliti ekipu PAF-a na ideji za ovako nešto i na realizaciji. Jasno je bilo odmah koliko je teatar koji nije vezan institucijom, koji je slobodan i neposredan u svojoj srži, zapravo potreban, ne samo gledaocima nego i nama glumcima, rediteljima, dramaturzima. Izbilo nas je iz zone komfora pozorišne sale i pratećih konvencija, a to je uvijek najbolji recept za napraviti nešto vrijedno. Zanimljivo je bilo gledati kako se različite generacije nose sa konceptom uličnog teatra, koliko suštinskih različitosti u viđenju teme „post-apokalipse“, najrazličitijih stilova i žanrova, od psihološke drame do sci-fi trilera, i moram priznati da je bilo jako uzbudljivo učestvovati. Čini mi se da bi redovno održavanje ovakvih događaja razdrmalo pomalo uspavanu pozorišnu scenu. „Sartr“ je to prepoznao pa prave otvorenu scenu, „Narodno pozorište“ je najavilo isto. Dobro, možda su razlozi za takve odluke više praktične prirode zbog mjera zaštite, ali svejedno je pravi korak.
Ti si, dakle, igrao jednu od uloga i to ti je, ako se ne varam, prvi povratak pred publiku otkako je počela pandemija korone. Na kraju ste svi na sceni vrisnuli i skočili jedni drugima u zagrljaje. Kakav je to bio osjećaj? Kako se bilo vratiti na scenu?
Kratko, previše kratko… Nisam ni shvatio koliko mi fali pozorište. Često po automatizmu prihvatiš neke stvari ili težinu nedostatka istih i onda te lupi po mozgu. Srce ti počne brže kucati, osjetiš adrenalin kako te škakilja iznutra i skontaš. Kad vidiš kolege, publiku pa ako imaš sreće i sebe vidiš. I to je najveća vrijednost koju pozorište može postići. Da se vidimo.
Kako si ti kao glumac freelancer pregurao ovaj protekli period u kojem nisi mogao raditi?
Pregurao sam. Ne znam više ni šta da odgovorim na to pitanje s kojim se susrećem na dnevnoj bazi. To je kao onaj fol kako skontati papka? Kad ga u prolazu sretneš i pitaš „Kakav si?“ on počne pričati fakat. Svima je bilo zajebano, nekima manje, nekima više.
Šta si ti lično novo spoznao tokom perioda izolacije? Evo, kao čovjek, a ako hoćeš i kao glumac kojem je životni poziv preko noći stavljen na čekanje?
Definicija freelancea je konstantno odgađanje nezaposlenosti. Freelance umjetnici u BiH su majstori preživljavanja. Ako su političari, metaforički govoreći, da se neko ne naljuti, žohari, mi smo dugoživci (tardigrades) što mogu u svemiru i vakuumu preživjeti. Istini za volju, sami smo sebi najviše krivi. Prepustili smo našu kolektivnu sudbinu u ruke ljudi koje slabo ili nimalo zanima umjetnost ili opšte dobro. Dovoljno će ti reći odnos, ne samo vlasti generalno, nego i institucija kulture prema „honorarcima“. Dok Srbija daje jednokratnu pomoć, što je da se razumijemo minimum minimuma i nije nikakvo rješenje nakupljenih problema, hrvatski umjetnici se bore preko svojih granskih udruženja i sindikata da spase pozorište i samu industriju, mi ovdje šutimo. Možda će me neko pogrešno shvatit, možda se i uvrijediti što ću ovo reći, ali ja sam lično očekivao više od prvaka kulture u Sarajevu. Očekivao sam i od zvanične politike, pogotovo od opozicije koja nije ni riječi rekla. Ne znam koliko je to pametan potez pred izbore, obzirom da su velika većina freelancera njihovi glasači.
Radio si na filmu, televiziji, radiju, u pozorištu? Kolike su realno šanse za zaposlenje u recimo jednom od bh. pozorišta i da li je to neophodno za jednog glumca? Ili je bolje biti slobodan?
Ne znam šta je bolje. Nisu stvari tako crno-bijele: niti je stalno zaposlenje garant neke sigurnosti, niti je „honorarenje“ uslov da se osjećaš slobodno i umjetnički nesputano. Čini mi se da je cijeli socijalistički koncept ustaljenog ansambla i nevizionarski pristup repertoarskoj politici glavni kamen spoticanja napretku pozorišta. Institucije žive od sadake (milostinje, prim.ur.) koju dobiju od vlasti pa se nakon nekog vremena počneš ponašati i sam kao fukara, štipa se svaki dinar od ionako nevjerovatno skromnog budžeta. Novac uglavnom završava u istim džepovima, prilika mladima se daje da se ispuni forma i pohvali u novinama. Previše stvari je postalo isključivo pomodno.
Imaš li prilike sarađivati sa umjetnicima iz regiona, evo npr. iz Srbije? Kakva je generalno sada ta konekcija ustanova ili umjetnika u regionu? Kakva će biti nakon pandemije?
Imao sam tu sreću da sarađujem. I to je fakat tužno, što nešto tako prirodno, nešto što bi se trebalo smatrati uobičajenom praksom uzimaš kao privilegiju, smatraš se sretnikom. Upoznao sam toliko nevjerovatnih umjetnika i divnih ljudi iz regiona, s nekima radio sa nekima razgovarao i svi razmišljaju isto, svima je dosta ovog statusa quo i ove post-ratne tranzicije. Neće korona staviti ključ u katanac saradnje, ako išta, vjerujem da će se ona produbiti još više, pogotovo sa mlađim generacijama.
Počeo si u pozorištu, ali si aktivan i na filmu i televiziji. Neću te pitati gdje se bolje osjećaš, ali ću te pitati o tim različitim iskustvima koja su utjecala na razvoj tebe kao glumca?
Možeš me pitati gdje se bolje osjećam, ako je Sofija mogla izabrat’ jedno dijete šta se ja imam prenemagat. Iskreno, mislim da su mnogo važnija iskustva ona mimo scene i iza kamere, za unutrašnji razvoj i napredak glumca. Gluma je zanat, naučiš rukovati alatom, a na tebi je hoćeš li znati nešto napraviti s tim. Majstorstvo u zanatu dolazi iz duše, a svi znamo kako se duša hrani, da ne pametujem previše. Moj profesor Miralem Zupčević, možda naš najveći živući glumac, kaže: „Ja vas ne mogu naučiti da postanete glumci, moj je posao da vas naučim da mislite kao glumci.“ Ako ne misliš, nema glume. To je upravo toliko jednostavno da čak zvuči bezobrazno trivijalno. Moraš imati nešto reći, to je početak.
Sve češće radiš i na radiju, učestvuješ u snimanju radio drama, zbirki, priča itd. Koliko ti je to iskustvo rada ispred mikrofona značilo? Šta rad na radiju generalno može značiti jednom savremenom glumcu?
Vraćam se na temu tržišta u kojem da bi preživio moraš plivati u svakoj vodi, svakim stilom. Nemamo komfor ne znati nešto i ne snalaziti se u određenim poslovima i medijima. Radio je medij duboke intime, introspekcije i duše. Čak bih rekao da je neposredniji i intimniji od pozorišta jer pričaš nekome na uho, bukvalno. Šapćeš, postaješ nečiji unutrašnji glas, a to je velika odgovornost. Šećerim možda i previše, ali sam se zaljubio u radio, pa onda ja to tako…
Tokom pandemije su BiH potresale mnoge političke afere, društveni skandali, kriminalne akcije. Kako je to sve utjecalo na tebe? Da li imaš potrebu da progovoriš o tome, da reaguješ na sceni? Koliko vjeruješ u društveno angažovanu umjetnost?
Ma nemam ništa reći. Svi su sve rekli, i sada vrte u krug. To i jeste problem, konstantno lamentiranje. Svaka umjetnost je angažovana, i tu nema priče. Svako djelo govori o kontekstu, pa makar i samo estetski lijepa stvar borba je protiv mraka. Muti kašu, ili što bi Englezi rekli „Stir the pot.“
Evo, prvi Festival je uspješno započeo, slijedi SFF, MESS itd. Šta misliš kako će to sve izgledati? Bojiš li se ili jednostavno jedva čekaš da to sve započne?
Ne bojim se. Trud’te se, rad’te se i uživajte.
Podeli sa prijateljima


