Hana Bajrović, koordinatorica programa Modul Memorije
Nedavno je okončan prvi dio programa ovogodišnjeg Modula Memorije, koji je zbog trenutne pandemije koronavirusa sproveden online. Dok čekamo na njegov nastavak, a istovremeno držimo fige da 1. oktobra uživo u Narodnom pozorištu, otvorimo 60. jubilarni MESS, razgovarali smo o ratu, teatru pod opsadom, životu, prisjetili se prvog odlaska u pozorište… Hana Bajrović govori za Remarker.
Kakve su reakcije „posjetitelja“ nakon završetka prvog dijela programa Modul Memorije i da li ste vi, dakle, tim, zadovoljni? Šta ste novo spoznali sa ovakvim oblikom komunikacije sa publikom?
Do samo nekoliko dana pred planirani početak Modula Memorije nismo bili sigurni kakva je situacija. Odluke Kriznog štaba su se mijenjale svaki dan, ali i atmosfera u gradu pa i odnos nas samih prema ovome što se događa. Jedno jutro smo sjedili u MESS-u i razmišljali da možda posljednji program Modula odgodimo za septembar, pokušavajući napraviti idealan koncept za obilježavanje jubileja 60 godina MESS-a, a već sljedeći dan smo razmijenili mailovima obaveze, svako iz svoje kuće. Tako je negdje usput odlučeno da Modul Memorije prepolovimo i učinimo virtuelnim one događaje koje smo smatrali adekvatnim za takvu vrstu komunikacije. Nakon što je završen ovaj online dio Modula Memorije, mogu reći da je prošlo puno bolje nego što smo se nadali, jer nam je svima ovo bilo sasvim novo iskustvo. Sada su oči bile uprte u svaku rečenicu koju smo objavili, svaki najavni video, svaki haštag. Naša publika je reagovala divno. Dobili smo mnogo poruka podrške i pohvale, a to nam je svakako najrelevantiji pokazatelj uspjeha ovakvog načina djelovanja. Ono što je meni posebno drago jeste i činjenica da je, čini mi se, mnogo više ljudi pogledalo sve te programe i bilo dijelom istih, nego kada se oni organizuju u prostorima. Prvo, jer su prostori uvijek ograničeni, ali i zbog toga što ljudi vide nešto, zvuči im zanimljivo, podijele na svom zidu, neko drugi to vidi, i odjednom, imate prošireni i novi krug publike što je užasno bitno za nas, jer to znači da su nas ti ljudi pratili samo zato što su smatrali da je ono što radimo vrijedno. Mi uspjehe Modulovih programa određujemo po broju posjetitelja i poruka koje na kraju dobijemo. Obzirom da su svi naši programi besplatni, za sve ljude, ne postoji ni jedna računica u važnosti broja prisutnih ljudi, osim što je taj broj nama potvrda da smo uspjeli u našem naumu. Osim toga, trudimo se uvijek biti u toku sa onim što se u svijetu događa i trudimo se uvijek imati zastupljene i druge teme, ne samo rat u BiH i opsadu. Baš zbog toga smo ove godine sa Velijom Hasanbegovićem uradili izložbu „Migrant Abas“. Modul želi skrenuti pažnju na ljude sa margina u svoj njihovoj ljepoti i dobroti.
Program je opet koliko-toliko sačuvao svoju raznovrsnost i tematsku posvećenost, s obzirom da je bio sačinjen od filmskih projekcija, izložbi fotografija i promocija knjiga te tema kao što su suočavanje sa ratnom prošlošću, migracija, umjetnost i teatar… Kako ste došli do baš ovih formi i tema i zašto misliš da su baš one bitne za trenutni društveno-historijski trenutak?
Modul Memorije je ustvari, što malo ljudi zna, najstariji program na našim prostorima koji se bavi sjećanjem i odnosom umjetnosti i memorije na ovaj način. Njegova početna ideja, još od 1995., dakle u trenutku kada je još uvijek trajala opsada Sarajeva, bila je važnost sjećanja, odnos čovjeka prema prošlosti, razumijevanje te iste prošlosti kako bi se društvo razvijalo i učilo na tim greškama, važnost empatije i činjenica da čovjek mora pamtiti, ali da ne smije ostati zarobljen u toj prošlosti. Do danas, ta ideja se održala i to je ono čime se svake godine vodimo. Rat, genocid, migracije, prošlost, su teme sa kojima smo svakodnevno okruženi i koje su tu, postoje, a naša etička obaveza je da reagujemo na njih, a ne da ih ignorišemo. Zbog pandemije, odjednom se čitav svijet našao u jednoj nepoznatoj i strašnoj situaciji i na trenutak su nestale druge podjele, što djeluje pomalo kao poetska pravda. Ipak, ne smijemo zaboraviti da, kada sve ovo prođe, ostaće ljudi, i gradovi, i domovi, i države koje su svi zaboravili, koji nikome nisu bitni, a naše je da ukazujemo upravo na to. Da bismo postali bolji ljudi, moramo se baviti i tuđim problemima, ne samo svojima. Nekada ljudi kažu kako je Modul Memorije „težak“, pošto se bavi upravo ovim nabrojanim temama, ali kada uđu u taj svijet, svima postaje jasno da se Modul uvijek, i prije svega, bavi estetikom, kroz njen odnos prema etici. Modul se uvijek bavi umjetnošću, a umjetnost je lijepa, iskrena, snažna i razvija emocije kod ljudi. Zbog toga, iz godine u godinu, Modul Memorije je sve posjećeniji i sve mu je širi krug prijatelja.
Ti si autorica knjige, „Teatar pod opsadom“ koja je također prezentovana u programu Modula Memorije. Da li možeš predstaviti ovu knjigu, od ideje, procesa nastanka do, evo, online promocije?
Knjiga je nastala po prošlogodišnjoj izložbi „Teatar pod opsadom“, koju sam radila u okviru Modula Memorije 2019, a koju je Festival MESS uradio u koprodukciji sa Narodnim pozorištem Sarajevo. Ta izložba je ustvari bila izložba dostupnih i postojećih dokumenata svih predstava koje su nastale u periodu opsade, zajedno sa teatrografijama teatarskih premijera iz tog perioda. To je prvi put da su se uspjele objediniti sve predstave nastale tokom opsade u Sarajevu, a koje su producirane unutar profesionalnih pozorišnih kuća i Festivala MESS. Meni se činilo strašno bitnim, da izradim neki jasan pregled na ono što se dogodilo u ratnom periodu, sa svim bitnim informacijama o tim događajima, a koje bi mi mogle približiti atmosferu tog vremena i odnos prema životu. I tako, odlučili smo da izložbu pretvorimo u knjigu u kojoj će na jednom mjestu biti svi osnovni podaci o ratnom teatru, dokumenti o tim predstavama, kao i lista dostupne arhive. I eto, taman kada smo trebali da napravimo promociju, dogodilo se sve ovo. Zbog toga, odlučili smo da knjiga bude dostupna svima, pa smo je postavili na profile Festivala MESS i Narodnog pozorišta. Moram reći da sam jako zahvalna MESS-u i Narodnom pozorištu zbog ovoga, jer je ogromna čast biti dio njihove historije. I, jedva čekam da uzmem knjigu u ruke i prelistam je.
Sjećam se da u filmu „Don’t cry for me Sarajevo – Susan Sontag u Sarajevu“ Nihada Kreševljakovića, vaš otac, glumac Izudin Bajrović, rekao da je za njega najsretni dio života, bio taj ratni, jer si se ti tada rodila. Šta za tebe znači taj period, kada slušaš o njemu i evo kroz njegovo upoznavanje tokom procesa nastanka ove knjige?
Mislim da me taj rani period djetinjstva zaista obilježio. Moj prvi izlazak u životu je bio u pozorište, a narednih godina sam u njemu odrastala. Mama je i brata i mene rodila u užasnim okolnostima, ali je odlučila da nas vodi u pozorište da gledamo oca, i tako nam oplemeni život u tom periodu. Provela sam sate i sate iza kulisa scene Narodnog pozorišta, a na probama nekih predstava sam bila toliko puta da i danas, poslije 20 godina, pamtim neke replike. Oduvijek sam znala da želim biti dio tog svijeta, i eto, imala sam sreću završiti u MESS-u, a onda i sarađivati i sa Narodnim pozorištem. Također, od malena me zanima rat, ono što se događalo, ne samo u Sarajevu već u cijeloj Bosni. Znala sam sate provesti čitajući o tome, gledati po internetu priče različitih ljudi. Otac bi tek ponekad spomenuo neki događaj iz rata, ili ispričao nešto vezano za njegovo umjetničko djelovanje u tom periodu. Tek od kada sam počela raditi u MESS-u, postepeno sam otkrivala da je ustvari to bio čitav jedan svijet, neovisan od bilo čega drugog, a što ga više upoznajem to mi je nevjerovatniji. Mislim da i moj otac, ali i drugi koji su bili dio tog svijeta, nisu svjesni onoga što su uradili i činjenice da su zauvijek upisani u historiju našega grada, a Sarajevo zaista ima bogatu historiju. A, ono što je najbitnije jeste to da će, kada se nekada, daleko od sada, bude čitalo i učilo o tome, biti na ispravnoj strani historije.
Koliko intimnog i ličnog ima u ovoj knjizi, ne samo iz tvoje perspektive, već i ostalih građana i građanki Sarajeva koji su živjeli teatar tokom opsade? Šta misliš koliko Sarajlijama znači ova knjiga, a koliko je njen društveni, kulturno-umjetnički značaj za BiH?
Kada odbacim sve to što duboko osjećam, ono što se događalo sa teatrom u periodu rata je jedan fenomen koji će sigurno biti upisan kao neizostavan dio evropskog kulturnog nasljeđa. Sve i da je napravljeno 57 amaterskih predstava, to znači da je život u svakom trenutku u Sarajevu postojao. Ipak, repertoar koji je postavljan tada je bio ozbiljan repertoar, koji se u tom trenutku mogao igrati u bilo kojem evropskom ili regionalnom pozorištu. A, činjenica da su umjetnici postavljali upravo takav repertoar, uključujući i komedije u kojima su se bavili različitim ljudskim slabostima, drame u kojima su se bavili ljubavlju, tragedije kroz koje su se bavili temama koje su i sada aktuelne, a koje nisu imale uvijek veze sa onim što se u Sarajevu događalo u tom momentu, dokaz je da su ti ljudi uspjeli da prevaziđu rat u kojem su bili i da se izdignu iznad njega, ponosno i dostojanstveno. Kako umjetnici, tako i ljudi koji su „bježali“ tada u pozorište da bi ostvarili vezu sa normalnim životom.
Modul Memorije još uvijek nije završen, ako se ne varam? Šta možemo još očekivati tokom godine, da li nešto od toga možeš najaviti sada?
Tako je. Tri programa smo odložili za drugi dio godine. Nadamo se da će se sva tri realizovati u periodu septembar-oktobar. U pitanju je izložba fotografija „Ožiljci“, fotografa Paula Lowea koji je ujedno i ovogodišnji dobitnik Modulove Nagrade za doprinos očuvanju kulture sjećanja. Lowe je kao reporter 1993. godine došao u opkoljeno Sarajevo i tu je i ostao. On je jedan od najznačajnijih fotografa, ne samo koje mi imamo, već i u Evropi. Dobitnik je nekih od najznačajnijih fotografskih nagrada na svijetu, a mi u Sarajevu smo imali sreću da on bude jedan od ljudi koji je svjedočio životu i ratu koji se događao u Sarajevu početkom devedesetih. Upravo time se bavi njegova izložba koju čine fotografije Sarajeva iz perioda opsade. Tačnije, on se kroz te fotografije bavi uništenom arhitekturom grada koja u svoj toj destrukciji izgleda prelijepo, živo i prkosno. Ovu izložbu planiramo otvoriti u Vijećnici, kako je i prvobitno trebalo. Sljedeći program je premijera igranog filma „Sympathy for the Devil“, francuskog reditelja Guillaumea de Fontenaya, koji prati život francuskog novinara koji 1993. dolazi u opkoljeno Sarajevo, a koji je, kako reditelj kaže, jedan od najzaslužnijih ljudi za činjenicu da je Evropa znala šta se Bosni i Sarajevu događa. Taj novinar, kao i Paul, su svojevrsni heroji ovoga grada i njegovi vječni prijatelji, a Modul Memorije se zasniva upravo na toj ljudskoj vezi i emociji i zbog toga nam je uvijek bitno imati programe čiji najvažniji dio su ljudi. Ljudi koje građani i građanke Sarajeva, ili znaju, ili prepoznaju po dobru. Posljednji program je dokumentarna izložba „60. godina MESS-a“, koju planiramo otvoriti početkom septembra, kao uvod u jubilarni, 60. Festival. Izložba je posveta MESS-u i svemu onome što je MESS učinio za kulturnu scenu, ali i za izgradnju međuljudskih odnosa u ovome gradu. Na koncu, MESS je u svom 60-godišnjem životu prošao kroz nekoliko faza, djelovao u nekoliko sistema, ali sve ono čime se bavio i svi ljudi koje je ugostio su neizbrisiv dio teatarskog života i BiH, i Evrope i svijeta, i to je ono što mi želimo podijeliti sa svima koji budu vidjeli našu izložbu – vrijednost Festivala koji oduvijek pokušava da Sarajevu pruži ono najbolje, ono najrecentnije, ono najintrigrantnije, a sigurna sam, uvijek za svakoga po nešto.
Nedavno je također objavljen i dio programa 60. Festivala MESS. Kako si dio tima ovoga Festivala, u kakvom ozračju dočekujete ovo jubilano izdanje, s obzirom na trenutno stanje u državi, ali i prošlogodišnje otkazivanje dodjele nagrada?
Mi se već pred kraj Festivala počnemo bojati sljedećeg Festivala, ali mu se uvijek radujemo. Taman kada mislite da ste uspjeli dogovoriti gostovanje neke trupe, sjetite se da se tek treba početi baviti novcem; onda potpišete ugovor i shvatite šta sve slijedi i koliko ljudi treba da bi se samo jedna predstava realizovala; i tako sve dok se ne ugase reflektori i dok se i posljednji glumac ne pokloni. Mi prošle godine Festival nismo zatvorili, ali smo obećali da će se to dogoditi ove godine, i mi činimo sve što je u našoj moći da to obećanje ispunimo. Situacija u kulturi nikada nije najsretnija kada je novac u pitanju, a obzirom na ovu pandemiju jasno nam je koliko je sve neizvjesno. Neki veliki evropski Festivali već su otkazali festivalske aktivnosti za ovu godinu. Ipak, mi se za sada trudimo djelovati normalno, barem onoliko koliko nam okolnosti dozvoljavaju. Program je sastavljen, pregovori sa trupama su već odavno započeti. Sada čekamo da vidimo šta će se dogoditi, i to ne samo kod nas, jer MESS zavisi, manje više, od situacije u cijelom svijetu. Svakako, držimo fige da 1. oktobra svi budemo zajedno, jedni pored drugih, u sali Narodnog pozorišta, na obećanoj, a zaista nejverovatnoj, irskoj predstavi „Čehovljeva prva predstava“.
Kada razgovaraš sa ocem, šta je to što je njega guralo da preživi, da opstane kao duhovno-intelektualno biće tokom rata u BiH? Koje su sličnosti i razlike između onoga, ratnog perioda, i ovoga sada, i ne mislim samo na pandemiju?
Ono što svi koji su preživjeli opsadu, a pogotovo svi koji su bili dio pozorišne ratne priče, uvijek ponavljaju da im je teatar pomogao da prežive. Slušajući ih, onako usput dok govore, jer je to uvijek usput, i bez suvišnih riječi, i bez teških filozofskih misli, čini mi se da je ono što je njih guralo spoj više stvari. Tu je, prirodno, strah koji uvijek najbolje tjeramo tako što se okupiramo nečim. Osim toga, čovjek ima potrebu da djeluje, da bude koristan, a kada se nađete u situaciji gdje ste okruženi sa svakodnevnim uništenjem i smrti, onda je valjda želja da stvarate još jača. Pa i ljudi koji nikada nisu pisali ili čitali knjige, u ratu su počeli. Svu tu generaciju je rat definisao, kako privatno tako i u odnosu prema poslu. Radna etika koju razvijete u tim okolnostima brani vam da nalazite jeftine isprike i izbjegavate da djelujete. Brani vam da očekujete puno, a tjera vas da uvijek dajete maksimum, kao da je to jedina prilika koju imate. Upravo ova situacija sa pandemijom je to potvrdila. Kulturnjaci su među prvima reagovali i pokrenuli se. Gledajući svoga oca kako radi, na koji način se bavi svojim poslom, sa kojom ozbiljnošču mu pristupa, koliko je spreman da uči nove stvari i nakon 35 godina karijere i života u teatru, ali i druge ljude koji su proveli rat u Sarajevu, svoje kolege i kolegice iz MESS-a koji odjednom i u jedan ujutro imaju ideje šta i kako bi mogli, jasno mi je koliko je na njih utjecalo sve što su preživjeli. Ipak, za razliku od rata, u kojem nisu imali ništa osim volje, sada imamo gotovo sve, pa je pogrešno poistovjećivati te dvije situacije. Ali, čini mi se da je sada trenutak da moja generacija osvijesti važnost ovoga čime se bavimo i suštinu našeg posla. Obzirom da smo generacija koja je naučena na sve i odmah, na to da ne uzimamo za relevantno bilo šta osim samih sebe, bez svijesti koliko su drugi, stariji od nas, veliki u onome što su uradili i što tek ima još da urade, koliko su zaslužni za put kojim mi sada hodamo, bojim se da nam je sada posljednja prilika prije nego nas život potpuno uzme pod svoje, da osvijestimo svijet oko sebe. Ako sada ne postavimo sebi kao prioritet bavljenje suštinom života, svijeta, a shodno tome i teatra, kada se vratimo svakodnevnom životnom komforu, ostaćemo bez šanse da narastemo kao ljudi.
Podeli sa prijateljima



