I „Meso“ i „Kosti“ su Banja Luka

Mirza SkenderagićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Saša Hajduković, reditelj iz Banja Luke

U BiH se jako malo snima, a u Banja Luci gotovo nikako, s obzirom da se za kulturu i umjetnost po pravilu izdvaja najmanje novca. Koliko prostora za napredak i ostvarenje imaju mladi kulturni radnici, umjetnici poput Saše Hajdukovića, reditelja iz Banja Luke koji je, zajedno sa svojim saradnicima, iz jednog mraka filmske i televizijske produkcije, na svjetlo, pred željnu domaću publiku, uspio“izvući”dva filma i dvije TV serije. Kako? Zašto? Kome? Šta jednom Banjalučaninu znači premijera na SFF-u, na koncu? Saša Hajduković odgovara za Remarker.

Prve epizode tvoje nove serije „Kosti“, publika može pogledati na online platformi 26. Sarajevo Film Festivala. Za jednu TV seriju i nije loša ovakva premijera, s obzirom da je streaming servis njen prirodan prostor, ali u kojoj mjeri ovakva, nužna verzija festivala utiče na film, njegov život, na njegov odnos sa publikom? Koje je tvoje mišljenje o tzv. „Netflix filmovima“, da produžim pitanje?

Boris Isaković i Saša Hajduković

Boris Isaković i Saša Hajduković

Nemam problem sa Netflix filmovima. Naprotiv. Pogotovo u ovakvim okolnostima. Kućni uslovi gledanja se tehnički približavaju uslovima gledanja u kinu, ali ja se nadam da se bioskopi neće izgubiti prije svega zbog svečanosti samog čina odlaska u bioskop. Ipak je to jedan kolektivni doživljaj, zajedničko gledanje, ima nešto ritualno u tome i to je definitivno najbolji način da pogledate film (ako ostatak publike nije bučan). S druge strane, ne mislim da je ključno pitanje tehnike. Prosto su mnogo bolje priče, mnogo ozbiljniji scenariji mogli da se urade u pristojnim uslovima na televiziji. Tako se jedino i bioskopski film može vratiti – dobrim pričama. Oni očigledno više vjeruju da će to uraditi većim platnima, zvukom… Ako nestane bioskopa, nestaće jer su to sami sebi uradili. Ima jedan film Pola Šredera „Canyons“, koji nije tako dobar, ali je početak potresan sa slikama napuštenih bioskopa. Znači to se već dešava…

Što se tiče festivala, sve ima svoje dobre i loše strane. Ja recimo ne volim pompu, crvene tepihe, žurke i slično pa mi savršeno odgovara kada to sve izbjegnem, ali naravno krivo mi je jer je pandemija razlog za to.

Stiče se dojam da je Sarajevo Film Festival nekako udaljen od Banja Luke i Republike Srpske, ne zbog SFF-a, nego zbog društveno-političkih okolnosti? Šta za tebe znači premijera na SFF-u?

SFF je jedan od najvećih svijetskih festivala pa je samim tim čast kad ti se serija prikaže na njemu. Ali suštinski je važno da Sarajevo i Banja Luka komuniciraju. Tu ne mislim na ovu političku komunikaciju koja očigledno ne može da poveže ta dva grada, već naprotiv. Mislim na duhovnu komunikaciju koja se trenutno dešava samo kao eksces ili na privatnom nivou. Nema konstante u tome. Jedan od načina da se to popravi je umjetnost. Ona jeste neka vrsta duhovne komunikacije.

Vratimo se na „Kosti“. Da li možeš predstaviti ovu seriju? Šta je ostalo na kostima, nakon „Mesa“?

„Kosti“ su potpuno nova priča. Sa „Mesom“ ih veže to što se radnja dešava u Banja Luci i govori o vremenu u kojem živimo. Dva glavna lika nose isto ime – Kosta. Jedan je „uspješan“ i u vrhu je društvene ljestvice, a drugi je na samom dnu. Povezuje ih trauma s kojom se bore i napor da izdrže u svijetu u kojem se kreću.

U kojoj mjeri i na koji način, sam naziv serijala, metaforički ili simbolistički, oslikava stvarnost u Banja Luci?

I „Meso“ i „Kosti“ su Banja Luka. „Meso“ je bila priča o ćevapdžinici, mesu koje se peče i prodaje, a onda o ljudima koji samo, takođe postaju ti komadi mesa koji se prže, kupuju i prodaju. U „Kostima“ se dva glavna lika zovu Kosta, a sa sobom nose teške kofere pune kostiju koji ih vuku dole.

Nakon „Mesa“ i „Kostiju“, najavljuješ i snimanje serijala „Koža“. Ovom trilogijom, ti na neki način gradiš tijelo, ali onaj njegov najbanalniji dio, dio koji je zapravo i hrana. Šta za tebe kao autora u slučaju ove trilogije znači tijelo?

Danas se samo tijelu vjeruje. Mi služimo svom tijelu. U to smo se pretvorili. Mi smo sluge hedonizma. Tako se odnosimo prema sebi i tako gledamo i na druge.

Nakon filma „32. Decembar“ i naslova „Meso“, sve odlučnije se okrećeš TV produkciji, čini se? Šta ti forma TV serije pruža u odnosu na onu filma? Voliš li serije, na koncu, i koje su te posebno inspirisale i utjecale na tebe kao autora?

Serije mnogo brže i lakše dolaze do svoje publike, a bez neke velike pompe koju sam već spominjao, ali se ne gledaju na velikom bioskopskom platnu. Sve ima svoje prednosti i mane. Da li je serija od 10 epizoda po sat vremena ili film od 10 sati, meni je svejedno. To je ista vrsta izraza, ista vrsta jezika… Volim da gledam i serije i filmove. U zadnje vrijeme bih izdvojio serije „I know this much is true“ i „Perpetual grace“. To mi je najsvježije. Inače, serije sam počeo da shvatam ozbiljno kada sam prvi put vidio par epizoda serijala „Mad men“.

Diplomirao si TV i filmsku režiju na Akademiji umjetnosti u Banja Luci, a sada tu i predaješ. Da li možeš uporediti ta dva perioda, svoje i studiranje novih generacija? Šta nove generacije zanima u odnosu na tvoju generaciju?

Ne mislim ja da se tu nešto puno mijenja. Dve hiljade godina pričamo iste ili slične priče. Možda su klinci sada malo otuđeniji, letargičniji, manje koncentrisani na suštinu, ali sam siguran da smo i mi takvi bili u odnosu na generacije prije. Svijet je sve glasniji, bučniji i nerazumljiviji, a mladom čovjeku je sve teže da ga razumije…

U BiH se jako malo snima, a u Banja Luci gotovo nikako, s obzirom da se za kulturu i umjetnost po pravilu izdvaja najmanje novca. Koliko prostora za napredak i ostvarenje, imaju mladi kulturni radnici, umjetnici poput tebe, koji žive i rade u Banja Luci?

Mi sa Bosonogom produkcijom pokušavamo da napravimo platformu u kojoj mladi filmski profesionalci mogu da rade. Nedavno smo završili snimanje 60 epizoda serije „Hotel Balkan“ u kojoj je većina ekipe bila ispod 30 godina. Napravili smo i filmski studio za potrebe snimanja tako da sada imamo nekakvu bazu od koje možemo da počnemo. Za sada imamo sjajnu saradnju sa RTS-om i SUPERSTAR kanalom, ali bilo bi sjajno kada bi nam se i država priključila u tom projektu.

Foto: Bosonga produkcija

Podeli sa prijateljima