Izložba Selene Vicković

RemarkerKultura, Vesti, Video


Nakon decenije rada i izlaganja van Srbije, Selena Vicković se beogradskoj publici predstavlja svojom samostalnom izložbom u Galeriji Novembar. Izložene su odabrane slike i crteži iz poslednje faze njenog stvaralaštva kada se u delima prepoznaje, dugim slikarskim iskustvom stečena zrelost likovnog izraza i neobična fascinacija motivom igračaka i igre. Pažljivim skupljanjem igračaka iz svog detinjstva, detinjstva članova svoje porodice, kupovinom na raznim buvljim pijacama umetnica stvara svoj mali kabinet retkosti. U starim, korišćenim, polomljenim, nefunkcionalnim, pohabanim igračkama ona pronalazi fragmente tuđih sećanja, koje onda „domaštava” u svojim delima učitavajući u njih svakim radom novo značenje. Njen svet dečijih igračaka je daleko od idealizacije detinjstva i romantične nostalgije za nepovratno prošlim dobrim vremenima, upravo suprotno – umetnica podseća na ambivalentna osećanja prisutna u svakom sećanju i svakom vremenu, ukazujući začudnošću prizora na fragilnost memorije i percepcije.

Višedecenijski razvoj slikarstva Selene Vicković kretao se od ranih istraživačkih radova osamdesetih, gde su u fokusu interesovanja umetnice oblikovanje figure, ekspresivnost boja i njihovih kontrasta i izražajnost poteza četkice, preko faze (1990.) u kojoj sadržaj slike preuzima glavnu ulogu a forma onda postaje zadužena za atmosferu prizora, do zrele faze posle 2000., kada umetnica dostiže zrelost likovnog izraza i tematsku celovitost.

Postoji, ipak, neko vezivo zbog kojeg je njena umetnost ne samo prepoznatljiva kroz sve ove faze već odaje uvek sličan sentiment uprkos promenama. Ovu atmosferu Seleninog slikarstva prepoznajemo u oštrom, ali ipak, na neki način i dalje nežnom crtežu, u upotrebi jarkih crvenih, plavih, zelenih tonova, potrebi za stalnim valerskim nijansiranjem (čak i monohromnih površina), u isprekidanom odsečnom potezu četkice i ekspresivnosti – bilo da se radi o jarkim kontrastima ili uznemirujućim prizorima. Takođe, u pogledu sadržaja njeno slikarstvo menjalo se u skladu sa promenom konteksta: devedesetih godina vidljivo se oslikava u njenim radovima nelagodnost, strah, anksioznost, briga, nostalgija koju izaziva vreme rata (poput motiva mete u seriji radova gde slika glave kao mete ili metu preko kuće), ili rođenje njenog deteta koje je isto propraćeno tematskom promenom – fokusom na igru, igračke, porodične portrete i prizore koje posvećuje sinu. Ali, čak i kada slika za svog sina i kada su tema njenih radova igračke, ona ne čini prizore lagodnim, lepršavim, naivnim ili „detinjim”. Umetnica slikajući osakaćene delove tela, bilo ljudi ili igračaka, prikazom očiju bez zenica ili nekad samim izborom boja i crtežom, ističe krhkost emotivnog stanja, ne samo dece već uopšte krhkost konstrukata i pojmova koje imamo o svetu (i sebi), kao i forme kojom naglašava osećaj prolaznosti, potrošnosti, starenja.

Ambivalentnost je, dakle, jedna od suštinskih odlika njenog stvaralaštva. Crteži i slike izazivaju empatiju, ali i oprečna osećanja – u isto vreme nežnost i tugu, ali i strah. Ne samo da forma proizvodi ovaj utisak fizičke, emotivne i mentalne krhkosti već to čini i začudan spoj nespojivih motiva u jednom prizoru. Genijalan naziv serije radova koji je dala sama umetnica Igračka-plačka sumira osećanja koja njeni radovi izazivaju, kao i poruku koju šalju. Umetnica je jednom prilikom rezimirala ovaj osećaj kao „trenutak kada je dete na ivici između ushićenja i očaja, …osećaj koji izaziva nešto što je istovremeno nežno i okrutno, smešno i strašno, utešno i uznemirujuće... trenutak ravnoteže između te dve krajnosti... kao hod po žici.” Kao da pokušava svojim radovima da objasni surovost sveta detetu, a odraslima ukaže na dečiju krhkost, neuravnoteženost i nepredvidivost koju svi nosimo.

Publika će imati priliku da poseti izložbu u Galeriji Novembar (Kursulina 22) do 25. maja.

Selena Vicković je rođena 1958. u Beogradu. Diplomirala je na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu 1982. Kao stipendista francuske vlade bila je na specijalizaciji na Ecole Nationale Supérieure des Beaux-Arts u Parizu 1984-86. Magistrirala je na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu 1988. godine, gde predaje na predmetima Crtanje i Slikanje 1989-99., i ponovo od 2013. Boravi u Cité Internationale des Arts u Parizu 1992., zatim od 1999. u ateljeu Ville de Paris.

Samostalno je izlagala u Beogradu, Parizu, Rimu, Kopenhagenu, Azerbejdžanu kao i na mnogobrojnim kolektivnim izložbama u bivšoj Jugoslaviji, Francuskoj, Belgiji i Nemačkoj. Dobitnica je nagrade Salona savremene umetnosti Montrouge 1999. Trenutno živi i radi na relaciji Beograd-Pariz.

Podeli sa prijateljima

FB  TW