Deo epiloga najavljenog progona kosovskih Albanaca
Krčma možda jeste balkanska, ali, stolu prilazi neki narogušeni tip sa leptir mašnom i vrti mastiljavu olovku. Srbi misle da im izračunava ratne dnevnice
O Danu pobede nad fašizmom i Danu Evrope treba promovisati evropske vrednosti; ima ih u Srbiji, ljudi u nemogućim uslovima uspevaju da se bave svojim poslom i dostižu vrhunske rezultate, ali nisu oni za pokazivanje, ne izazivaju efekat jedinstva, istosti, pripadnosti odabranoj naciji, i nadasve blaženi osećaj saučesništva u zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Utoliko je sve u vezi sa penzionisanim komandantom Prištinskog korpusa generalom Vladimirom Lazarevićem, koji se našao na čelu šarolike karnevalsko-opitne skupine nazvane Besmrtni puk laž zvanične propagande koja je (laž) odavno poprimila svojstvo dijagnoze i epidemije. Budući da je ogroman broj pripadnika zaražene populacije koja joj veruje, sa istim simptomima varijacija na temu svesrpske sabornosti u zločinu koji nazivaju odbranom.
Suštinski, Srbija je sa ovakvom dijagnozom i opasnostima od njenog širenja neslućenih razmera, prostor u kojem gospodare teško oboleli Napoleoni iz psihijatrijskih klinika - svaki na svoj način ubeđeni u vlastitu nepobedivost i u potrazi za novim potvrdama svoje slave, ili makar žrtve kakvoj nema slične u istoriji. Pod komandom racionalnog ešelona odabranih lopova i mafijaša.
Laž i smrt su istina i patriotizam
”Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je postala vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”, ustvrdiće promoter etničkog čišćenja Dobrica Ćosić još u Deobama (1961).
Ipak, taj “vid srpskog patriotizma”, ma koliko puta ponavljan, neće pomoći lašcima da “sakriju svoju bedu”. Jad u svečanom defileu etničkih čistača, savesnih progonitelja, silovatelja, punilaca masovnih grobnica, na čelu sa zapovednikom Lazarevićem kome godinama pripisuju strategijsku genijalnost i komandne sposobnosti u asanaciji terena (“Ko ubije Šiptara - mora da ga zakopa!”). U istoj su se koloni - presek biračkog tela - našli i unesrećeni članovi porodica stradalih koji su nosili fotografije poginulih - višekratne žrtve aktuelne propagande, ali i patriotski raspoloženi kozaci Balkanske kozačke vojske, bajkeri koji samo čekaju na naređenje da se krene put vekovnih ognjišta i sela koja njihovi prethodnici nisu zapalili. Novi srpski nadrealizam.
Kolonu besprizornog licemerja pozdravili su balkanski gospodari rata iz Srbije i susednog većinski srpskog komada Bosne i Hercegovine; skupa su seirili nad albanskim žrtvama, uživajući u krahu pomenutih evropskih vrednosti, u vlastitoj nedodirljivosti koja je očigledna pretnja novim etničkim sukobom. U pobedi nad fašizmom koja je, jednostavno, njihova, uprkos masovnim grobnicama, logorima u Srbiji i RS devedesetih, uprkos monstruoznoj kreativnosti u mučenju civila i zarobljenika nesrba.
Zločinac kaže da nije ubica
Iživljavanje nad civilizacijskim tekovinama nikad nije potpuno, ako ga na svoj način ne zabeleži Politika (retko joj se dešavalo da propusti, pa i ne dosoli); a kako drugačije, nakon zapanjenosti diplomatskog kora i kakvog - takvog negodovanja dela javnosti, nego intervjuom sa Lazarevićem najavljenim na naslovnici. Kao kad je pušten iz Haga, pa avionom Vlade Srbije doleteo u Niš (beše to trenutak ponosa za povratiti, ali nije jedini).
Raspričao se, dakle, srbijanski general, počevši ispovest (ovu posle parade) naravno, napadom na novinare, urednike, redakcije, zapravo lažima: “Nikada i ni za jedan zločin, ni za jedno ubistvo, ni za jednu smrt bilo koga i bilo gde nisam bio ni optužen, ni suđen, ni osuđen”.
Tačno je da nigde ne piše da je Vladimir Lazarević nekog ubio - pravosnažno je osuđen na 14 godina zatvora za “deportacije i prisilna premeštanja civilnog albanskog stanovništva kao zločine protiv čovečnosti”. Može i tako generale, ali da si ratni zločinac - jesi.
Znao je za ubistva i silovanja
“Lazarević je učestvovao u planiranju i sprovođenju zajedničkih operacija koje je izvodila VJ i time znatno doprineo činjenju krivičnih dela od strane VJ tako što je pružao logističku, materijalnu i pomoć u ljudstvu, iako je imao osnova da zna da će zločini biti počinjeni. Na primer, uprkos tome što je dobio informacije o zločinima kao što su ubistvo, silovanje, pljačka i razbojništvo (podvukao B.T.), koje je u maju 1999. navodno počinio MUP u zoni odgovornosti 37. motorizovane brigade VJ, Lazarević je nastavio da odobrava zajedničke operacije VJ i MUP-a, kao što su napad na selo Dubrava 25. maja 1999. koji je uključivao prisilno raseljavanje kosovskih Albanaca. Lazarević se pred MKSJ branio da je samo izvršavao naređenja i da to nije radio dobrovoljno, što je Apelaciono veće MKSJ ocenilo “neumesnim argumentom” (par. 1661 presude).”
U nastavku ćemo se suočiti sa dva citata koja nisu neophodna, ali u osnovi razotkrivaju nepatriotsku nakanu autora ovog napisa:
“Lazarević je imao de jure i de facto kontrolu nad jedinicama koje su mu bile podređene, uključujući i redovne jedinice VJ, a od početka aprila 1999. godine, i teritorijalne vojne odrede. Lazarević značajno učestvovao je u planiranju i izvođenju zajedničkih operacija VJ i MUP od marta do juna 1999. godine na Kosovu, koje su vodile sistematskom etničkom čišćenju albanskog stanovništva (Operacija Potkovica). On je podržavao takve aktivnosti, uprkos tome što je znao za činjenje ratnih zločina od strane njegovih trupa.”
Tako piše u presudi o četrnaestogodišnjoj nevinosti Vladimira Lazarevića koju je Haški tribunal pretvorio u desetogodišnje robijanje, bez ikakvog osnova u realnosti, bez nagoveštaja da je robijaš re-socijalizovan, te da je postignuta svrha njegovog kažnjavanja. Vratio se, proglašen je za heroja aktuelnog, zapravo svih nacionalističkih režima (nema drugačijih u Srbiji), obožavaju ga vaspitno zapušteni glasači, čak i srpski domaćini, vlasnici bele tehnike, televizora i satelitskih antena sa Kosova veruju da su, zajedno sa njim, istinski heroji.
A kad sam vas najurio...
Sve je laž, lažu protiv Srba - heroja, detektovao je to Lazarević, pa pripisuje diplomatama država NATO “drskost” da im smeta on na čelu “puka”, a ne “istina”, po njegovoj čizmaško vebeerovskoj (VBR, višecevni bacač raketa) meri. Reći će zapovednik Lazarević “da su baš njihove države izvršile najveći ratni zločin u 20. veku, zločin nad civilnim stanovništvom našeg naroda, pošto vojnički nikako nisu mogli da nas pobede i savladaju” (Politika, 12. maj 2019.). Otkrivajući, neoprezno, i planove svoje armade da krene u kontranapad (koliko li bi odande bilo veš mašina i frižidera...).
Izazovi nehumanih kupusara
Ritam zločina nalaže da sad usledi i Lazarevićeva knjiga sećanja o razbijanju NATO (nismo hteli da idemo dalje od svojih granica), zašto ne i udžbenik, budući da je Lazarević profesor Vojne akademije, zapravo, najverovatnije postdiplomskih studija na Komandno-štabnoj školi taktike (tu je Ratko Mladić učio veštine ratovanja). Dosad su njegove reminiscencije otisnute u zbirci bajki „Prištinski korpus 1998-1999 – svedočenja ratnih komandanata“ , ali, narod hoće više.
Tako je Pavkoviću, koji je 2009. proglašen krivim po svim tačkama optužnice i osuđen na 22 godine zatvora za deportacije, prisilna premeštanja, ubistva, progone i druga nehumana dela, država (Ministarstvo odbrane) štampala četvorotomnu nehumanu kupusaru "Ratni dnevnik komandanta Treće Armije VJ - Treća Armija u zagrljaju Milosrdnog anđela". Još i promovisala, sa obaveznim kadetima i neobaveznim saučesnicima.
Ništa ne priznaje Srbija, ona ima svoju istinu koja nema nikakve dodirne tačke s realnošću. Umešao se u čitavu priču i oficir-sociolog Vinko Pandurević (“Osnovi doktrine odbrane Republike Srpske“, „Rat u Bosni i Hercegovini i paravojne formacije“, „Sociologija vojske“, „Novi hladni rat i Srbija: geopolitička stvarnost Srba“, „Život se brani istinom“), sagovornik Aleksandra Vučića na temu budućnost Kosova (sekretar IO Kluba generala i admirala, adresa Dom Vojske Srbije). Pod strogom zaštitom institucija je i zločinac Veselin Šljivančanin, aktivista koji je u januaru 2017. govorio na tribini SNS-a u Beškoj, čemu su se usprotivili aktiviste i aktivistkinje Inicijative mladih za ljudska prava. Tom prilikom su razvili transparent sa porukom “Kada ratni zločinci zaćute žrtve će moći da govore”. Najpre su fizički napadnuti, a potom i prekršajno kažnjeni.
Ništa nisi doneo iz rata, deda?
Zašto bi Srbija, ovako nevina i oljagana, priznala presudu Milanu Lukiću, doživotnu robiju za spaljivanje najmanje 119 muslimanskih civila, većinom žena, dece i staraca, u dve kuće u Višegradu u junu 1992. i za ubistva 12 muškaraca na obali Drine, jedne žene u Višegradu i mučenje nesrpskih pritvorenika u logoru Uzamnica. I Lukić ima knjigu “Ispovest haškog sužnja”, promovisali su je radikali i sveštenici SPC, u popovskom klubu pored crkve Svetog Save. (“Ti strašni zločini izdvajaju se po bezobzirnosti, okrutnosti, brutalnosti i umišljaju u dugoj istoriji nehumanog postupanja čoveka prema čoveku”, predsedavajući Veća Patrik Robinson).
Lažemo iz samilosti, ne priznaju Srbi ni ono što je suđeno, ni ono za šta još nije suđeno, od progona na Kosovu, deset hiljada albanskih civila koje su ubile srbijanska vojska i policija, 862.979 prognanih civila Albanaca koji su utočište od progona koji su realizovale srbijanske bezbednosne snage našli u Makedoniji, Crnoj Gori i Albaniji.
Pa, zar baš sad to da uradimo, kad Albanci traže da im se nešto plati. Naravno da s njima nema dogovora, da ništa nećemo da platimo, ni pobijene iz navodnih masovnih grobnica, ni televizore koji još rade, ni veš mašine, zamrzivače, kamione, zlato, novac. Naravno da ćemo da se sećamo slavnog vojevanja protiv razuma. Iako, put ka pomirenju vodi preko priznanja, a ne preko apsolutne negacije i promovisanja zlikovaca u heroje. Vodi i preko odgovora deci na pitanja o tome šta je ko radio u ratovima devedesetih.
Krčma možda jeste balkanska, ali, stolu prilazi neki narogušeni tip sa leptir mašnom i vrti mastiljavu olovku. Srbi misle da im izračunava ratne dnevnice.

