Prvi čas na predmetu Pisanje za teatar na odsjeku za dramaturgiju pri Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, profesor Almir Imširević pomaže budućim dramaturzima da spoznaju svoju ulogu u ovome izgubljenom svijetu. To čini pokazujući im čuvenu scenu „na balkonu“ u kojoj Cyrano de Bergerac iz mraka došaptava replike svome prijatelju Christianu de Neuvilletteu i tako mu pomaže da osvoji predivnu Roxane. Taj mali čin „pomaganja“ u stvaranju jedne ljubavi je samo okvir uloge dramatičara na „sceni na kojoj svako igra svoju ulogu“, a koju svojim došaptavanjem trebaju učiniti boljom i ljepšom. Ipak, kako se odlučiti na Dramaturgiju u društvu i vremenu koje ne želi da bude ljepše niti bolje, ali u kojem je prostor za stvaranje ljubavi, mračni, nevidljivi dio ispod stabla, gdje ste osuđeni na jedva čujni šapat? Ovo pitanje sam postavio kolegicama, Ajli Medanhodžić i Nedžmi Čizmo, posljednjim „šaptačicama“ na svojoj klasi na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Zašto si se odlučila da upišeš Dramaturgiju na ASU u Sarajevu, osim što si pretpostavljam voljela da pišeš i čitaš? Na koji način si se uspjela izboriti sa svim pričama kako treba studirati nešto što je „stabilno“ i donosi sigurnu zaradu? Kako su tvoji roditelji reagovali na to kada si im saopštila šta želiš da studiraš?
Ajla: Sa pričama i roditeljskom reakcijom se inicijalno i nisam izborila. Studij Prava u Beču koji sam upisala nakon gimnazije je ono što je učvrstilo moju odluku o upisu Akademije. Od dubokog nezadovoljstva odabirom životnog puta sam se branila jedinim čime sam znala – pisanjem, knjigama, filmom i kulturom. U momentu u kojem sam osvijestila da se istim mehanizmom koristim cijeli svoj život, kao načinom preživljavanja, formalizacija tog odnosa mi se učinila kao prijeko potreban korak.
Nedžma: Za dramaturgiju sam se odlučila veoma jednostavno, kada sam pročitala opis studija na web stranici Akademije znala sam sigurno da to želim studirati. Bilo mi je nešto u isto vrijeme nepoznato, ali i nevjerovatno blisko. Naravno da roditelji nisu bili oduševljeni, ali postigli smo kompromis da ako ne budem primljena na prvom roku, na drugom roku upišem neki drugi fakultet. Srećom bila sam primljena. Ali ja mislim da danas više nijedan fakultet i nijedno zanimanje ne garantuju stabilnu budućnost i egzistenciju u našoj zemlji. Tako da ohrabrujem sve mlade ljude da studiraju ono što žele i u čemu su dobri.
Šta te najviše najviše ispunjava tokom studija? Koji predmet, koji način rada, u čemu se bolje snalaziš, u praksi ili teoriji?

Ajla: Koncept rada koji najviše odgovara mom senzibilitetu je onaj koji nudi slobodu igre i samostalnog traganja unutar zadatog okvira. Tako smo na kreativnim teatarskim predmetima pored obaveznih zadataka, pisali i bajke, proučavali astrologiju na primjerima mitskih junaka, posuđivali razgovore slučajnih prolaznika kao predloške za dramski tekst, osmišljavali idealnu publiku i repertoar, istraživali hodnike lokalnih teatara, bavili se karikaturama, stripom, šahom, filozofijom... Element igre, učenja i otkrivanja živog u neživom, te profesorski putokazi i smjernice su ono iz čega sam, u kreativnom smislu, izvlačila najviše nadahnuća za kreiranje vlastitih narativa.
Koji su tvoji savjeti za buduće generacije koje odluče upisati Dramaturgiju na ASU u Sarajevu?
Nedžma: Da ostave sujetu ispred vrata, da hrabro biraju svoje priče, da poštuju rokove i tuđe mišljenje.
Koje su to teme koje te trenutno najviše zaokupljuju? Na koji način razmišljaš i da li uopšte razmišljaš o ratu kao temi?
Ajla: U prvim godinama studija su moji studentski radovi obilovali paletom različitih tematiskih odabira u kojima sam tražila odgovore – od prosjačkog dostojanstva, sumanutog idealizma koji sam sebe zatire, majčinskih figura bez djece, gluhih i slijepih, ovisnih o onome drugom, koji se bezočno lažu o onome što vide i čuju, očevima koji iz ljubavi prepuštaju djecu u ralje neprijatelja, o oprostu i osveti. Ratne godine sam, kao beba provela u izbjeglištvu u Sloveniji, a slovenački jezik kojim sam govorila kao drugim maternjim je, zajedno sa slovenačkom kulturom, po povratku u rodno Sarajevo postepeno iščeznuo iz mog vokabulara i identiteta, što je ostavilo traga na odabir tema kojima se uporno vraćam – pitanja pripadnosti, doma i gubitka identiteta. Kada je riječ o ratnoj tematici, uvijek tinja u pozadini onoga o čemu pišem; neposredno bavljenje ratnim pričama mi je, s druge strane, nešto o čemu sam bez nelagode mogla govoriti tek na predmetu Lutkarstvo, u formi poetskog simboličkog teksta za djecu, kroz dječiju perspektivu.
Tvoja drama „Majka ili sve lutke idu u raj“ je izvedena na sceni Sarajevskog ratnog teatra, te je kao predstava učestvovala na Festivalu bh. drame u Zenici. Na koji način je ovaj tekst nastao kao posljedica društva u kojem živiš, kao reakcija na našto što tebe zaokuplja i muči, a tiče se i stvarnosti 21. stoljeća?
Nedžma: Nastao je kao moja reakcija na tri stvarnosti koje svako od nas živi svakodnevno: stvarnost koju nam serviraju vlast i mediji, stvarnost onakvu kakva jest i koje smo svjesni, ali ne reagujemo na nju i stvarnost koju svako kreira za sebe kako bi se lakše nosio s prethodne dvije. Nastao je kao moj pokušaj da kroz jednu porodičnu priču prikažem na koji se sve način može manipulisati čovjekom i kako osvijestiti te manipulacije.
Kakvu komunikaciju imaš sa kolegama i kolegicama iz ostalih gradova BiH, Banja Luke ili Mostara recimo? Kako to poboljšati?
Ajla: Sa kolegama sa drugih akademija se najviše susrećem po regionalnim festivalima i radionicama. Posljednja na kojoj sam bila je Hartefaktov masterklas savremene dramaturgije pod mentorstvom Biljane Srbljanović na kojem sam, zajedno sa kolegama iz Zagreba, Ljubljane, Cetinja, Skoplja i Beograda razvijala dramski narativ na osnovu historijskih događaja. U pauzama smo pohodili kulturnu scenu Beograda, razmjenjivali lokalne teatarske novosti, konkurse, dramaturške muke; sličnu atmosferu sam zatekla i na regionalnim eventima u Ljubljani i Zagrebu. Društvene mreže olakšavaju održavanje kontakta i praćenjem rada kolega, no mislim da se uvezanost najbolje jača kroz zajedničke projekte i kolaboracije. Bilo bi mi drago vidjeti studentski teatarski ili filmski festival koji okuplja mlade umjetnike iz regije, u organizaciji ASU.
Nedžma: Imala sam nekoliko prilika da upoznam kolege s drugih Akademija i iz drugih gradova i ta su poznanstva neprocjenjiva i sa većinom njih stalno razmjenjujem iskustva, tekstove, savjete, ali tih prilika je zaista malo. Voljela bih da imamo više prilika za susrete kroz festivale, radionice i za nas neophodna iskustva javnih čitanja. Također, bilo bi predivno kada bi smo se mi dramaturzi s područja Balkana uspjeli uvezati nekom zajedničkom bazom tekstova kako bi i reditelji i mi, imali bolji pristup mladim autorima i njihovom radu.
Šta poslije studija? Šta očekuješ? Na koji način se pripremamaš za profesionalni rad i da li si se već imala prilike susretati sa njim?
Ajla: Apsolventsku godinu koristim za pisanje Diplomskog rada, privođenje kraju scenarija za kratki film „Zagrobni život“ koji sam počela razvijati na pitching forumu Industrija Mladost u sklopu Zagreb Film Festivala, pripreme za master studij, pisanje kritika, te freelancing. Pozitivan odgovor za studentsku praksu sam za sada dobila iz Kamernog teatra, te se pozitivnom odgovoru nadam i iz Goethe Instituta Minhen koji, u kolaboraciji sa Internationalnim teatarskim institutom (ITI) nudi kvalitetnu i raznoliku teatarsku praksu za inostrane režisere, dramaturge i koregrafe.
Nedžma: Moj prvi profesionalni angažman je bio neizmijerno lijepo iskustvo koje je uključilo saradnju sa osam umjetnika koji su svako na svoj način gradili predstavu „Majka ili sve lutke idu u raj“. Otkrila sam šta znači kad vam neko čita tekst sa likovnog, sa koreografskog ili muzičkog aspekta. Baš sam zadovoljna što su moju prvi profesionalni koraci bili baš uz ove ljude. Nakon studija očekujem... borbu.
Kako je biti ili kako je pokušavati biti umjetnik u BiH, ne iz aspekta zarade i neke materijalne sigurnosti, nego kada je u pitanju neko unutarnje osjećanje? Kako se osjećaš dok se trudiš postati umjetnik?
Ajla: Unutarnje osjećanje je jedino o čemu se usudim govoriti.
Nedžma: Osjećam se zahvalno na velikoj količini materijala i inspiracije koje mi ovo društvo svakodnevno daje. Mislim da je u ovakvom vremenu oskudice, straha i nezadovoljstva naša uloga zaštiti ljudske emocije, spriječiti širenje mržnje, boriti se protiv onih koji mržnju koriste kao oružje i svakodnevno podsjećati čovjeka na to da je plemenito biće.
Ajla pita Nedžmu: „Kako je izgledao proces rada na tvom autorskom tekstu i predstavi „Mama, ili Sve lutke idu u raj“? U čemu vidiš izazove?
Nedžma: Pri svom prvom procesu shvatila sam da je autorski tekst ustvari baza na osnovu koje se kreira i gradi predstava, te kao što sve treba otvoreno za promjene i druge opcije, tako treba biti i sa tekstom. Tekst se ne smije tretirati kao završeno djelo. Ponekad je potrebno prilagoditi tekst nekim drugim elementima predstave, a ne sve prilagođavati tekstu, kako se to inače misli. Najveći izazov za pisca sigurno jeste uklopiti svoju viziju sa rediteljevom ili pomoći glumcima da kreiraju likove onakvim kakvima ste ih pisali. Tako da mogu reći da su i za mene to bili najveći izazovi.
Nedžma pita Ajlu: Sa kojim neudomicama se sve susrećeš pri pisanju teksta, jesu li to samo kreativne neudomice ili ima i ličnih, psiholoških i moralnih?
Ajla: Nerijetko tražim univerzalnu nit u ličnim preokupacijama i razočaram se onda kada je na pronađem, učim se govorenju o bitnim temama bez kompromitovanja intimnog i ličnog, filtriranju onda kada osjetim da je proces pisanja prerada podsvjesnog materijala, nježnom usmjeravanju buntovnih likova koji bi da kroje vlastite dramske sudbine, zdravoj dozi kompromisa između mojih potr


