Gorčin Dizdar, predsjednik Udruženja „Slovo Gorčina“ i organizator istoimenog Festivala kulture, unuk Maka Dizdara
“Pustinju koju su stvorili mi treba sada da premostimo…”, napisao je jedan od najvažnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, Mak Dizdar. Pustinja je tu, još uvijek, i veća je nego ikad. „Mi“, više ne koračamo kao Mak, već pužemo na rukama pustinjskim pijeskom, ali dostojanstveno gledamo naprijed i ne mislimo odustati. „Mi“ je i Gorčin Dizdar, Makov unuk i sljedbenik puta svoga djeda i poštovalac tragova naših hrabrih i ponosnih predaka. Premostava pustinju koju su stvorili, ostavlja svoje tragove i, sada, govori za Remarker.
U Stocu je završen 49. književni Festival kulture „Slovo Gorčina“. Čini se da ste uspjeli još jednom da organizujete i održite ovaj Festival čiju ideju je tvoj djed Mak zamislio davne 1970. godine. Kako je izgledalo ovo izdanje Festivala, s obzirom na pandemiju koronavirusa? Kakvi su tvoji i utisci posjetilaca?
Ovo je treća godina mog predsjedavanja Upravnim odborom „Slovo Gorčina“, i u organizacijskom smislu je zasigurno bila najteža. Imali smo sreću da je Fondacija „Mak Dizdar“ u okviru projekta „Stolac: raskršće civilizacija“ financirala koncert grupe „Mustra Orchestra“ te nastup DJ dvojca „After Affair“, bez čega bi Festval najvjerovatnije morao biti otkazan. Iz budžeta „Slovo Gorčina“ uspjeli smo pokriti tek osnovne troškove festivala, dok ćemo za isplaćivanje honorara gostiju i nagrade „Mak Dizdar“ morati čekati rezultate različitih konkursa na koje smo se prijavili. S obzirom na ove okolnosti, mislim da smo uspjeli organizirati odličan festival, a najveća pohvala stigla je od ovogodišnjeg gosta pjesnika Semezdina Mehmedinovića, koji je izjavio: „U Stocu mi je ovih dana bilo zaista lijepo, najprije – grad ima tu svoju unikatnu ljepotu. Što se Festivala tiče, mislim da je imao ozbiljnost nekih sličnih festivala kakvi se događaju u velikim centrima u svijetu, neki lijep, mlad i obrazovan svijet je pametno razgovarao o ozbiljnim stvarima, publika je bila zadovoljna, sreo sam neke drage prijatelje, upoznao sam neke nove, drage i pametne ljude, a onda Bregava! Ljude bi iz svih krajeva svijeta trebalo dovoditi u Stolac da gledaju bistru i sačuvanu rijeku, da se uvjere da i to postoji“.
Ovaj put „Slovo Gorčina“ nije održano na čuvenoj nekropoli stećaka Radimlja, i to zbog zabrane lokalnih vlasti. Već duži niz godina se svim silama borite da obezbijedite budžet Festivala i bilo kakvu podršku vlasti. Zašto hercegovačke vlasti tako odlučno ignorišu ovaj Festival kao sjećanje na pjesnika koji jeste simbol zemlje BiH? Sve ukazuje na to da je riječ o političkim razlozima i da se Mak pokušava protjerati iz rodnog Stoca?
Posljednjih godina, najznačajnija podrška festivalu stizala je s nivoa Federacije BiH, konkretno Ministarstva kulture i sporta FBiH i Fondacije za muzičke, scenske i likovne umjetnosti FBiH, u manjoj mjeri i državnog nivoa, odnosno Ministarstva civilnih poslova BiH. Što se tiče Hercegovine, imali smo nešto podrške Hercegovačko-neretvanskog kantona, a povremeno i Općine Stolac. Međutim, odnos s općinom svodi se na našu prijavu na konkurs za podršku nevladinim organizacijama, te eventualnu financijsku podršku koja je mnogo manja od one koje dobiju organizacije od nemjerljivo manjeg značaja nego što je to „Slovo Gorčina“. Razlog je vrlo jasan: u tamošnjim političkim strukturama, kojima dominira najradikalnije krilo HDZ-a, „Slovo Gorčina“ se smatra bošnjačkom organizacijom (iako je naša orijentacija izrazito bosanskohercegovačka, pa i regionalna) i kao takvoj joj pripadaju tek mrvice općinskog budžeta. Mislim da tu nema nekog pretjeranog razmišljanja o eventualnom političkom značaju Makovog djela, već se radi o najbanalnijoj etno-nacionalističkoj računici.
Kakav je život mladih u Stocu i ostatku Hercegovine?
Mislim da bi se to pitanje trebalo postaviti mladima u Stocu i Hercegovini – ja ipak živim u Sarajevu i imam drugačiju perspektivu. Ali jasno je da je život veoma težak i da su perspektive ograničene, pogotovo ako ste iz „pogrešne“ etničke grupe, odnosno ako nemate političke veze. U tom smislu, mislim da je život veoma sličan drugim manjim sredinama u BiH i regionu.
Kada je u pitanju sjećanje na Maka Dizdara, ni u Sarajevu nije puno bolja situacija. Da li smatraš da je Mak u svojoj zemlji dobio historijsko mjesto koje je zaslužio, i ovdje ne mislim na biste, nazive ulica ili škola? Mak je zbog svojih stavova bio politički proganjan od strane socijalističkih vlastodržaca koji su veoma brzo zaboravili na njegove ratne zasluge, ali zašto Makova ostavština, ne odgovara današnjim vlastima u BiH?
Istina je da u Sarajevu situacija nije puno bolja, i to je nešto što ja uvijek naglašavam. Najlakše je kritizirati „one tamo“, a zanemariti činjenicu da je Grad Sarajevo, nakon što je 2012. ustanovio nagradu „Slovo Makovo“ za najbolje pjesničko djelo u regionu, jednostavno „zaboravio“ ovu odluku tako da je nagrada u međuvremenu „odumrla“, ili da je Općina Stari Grad ignorirala peticiju za uspostavljanja Muzeja Maka Dizdara u kući u kojoj je proveo veliki dio svog života koju je potpisalo preko 3000 građana. Mislim da je najveći problem odnos sarajevskih vlasti prema kulturi uopće, a posebno prema kulturi sjećanja – čini se da je u tom smislu važno jedino sjećanje na rat i opsadu Sarajeva. Naravno, poseban je problem činjenica da je Mak, uprkos neslaganjima sa socijalističkim vlastima, bio izrazito ljevičarske i svebosanske orijentacije, i da se od njega ne može napraviti isključivo bošnjačkog pisca, heroja, pa čak i mučenika – iako je bilo i takvih pokušaja.
Naizgled se čini da je djelo Maka Dizdara tajno određeno na stranicama historije bosanskohercegovačke književnosti. Međutim, taj osjećaj je varljiv, s obzirom da je njegov bogati pjesnički opus u široj javnosti nerijetko reduciran na „Kamenog spavača“?
Da je taj opus barem reduciran na cjelokupnog „Kamenog spavača“! Po meni, on je reduciran na ograničeno shvatanje „Zapisa o zemlji“ kao patriotske pjesme, te nekoliko „prigodničarskih“ pjesama kao što su „Uspavanka“ ili „Smrt“. Nadalje, Makovo ime u javnosti se najčešće spominje u vezi sa prepirkama oko njegove nacionalnosti, odnosno, pripadnosti nacionalnim književnostima. I u ovom slučaju smatram da je razlog, prije svega, generalna banalizacija javnog diskursa, a tek potom i kompleksnost Makove poezije.
Šta je danas ostalo od značaja zbirke „Kameni spavač“ u odnosu na trenutnu političko-društveno-kulturološku stvarnost Bosne i Hercegovine? Šta je ostalo od tog historijskog i duhovnog identiteta, autohtone bosanske historije, državnosti, prava na prošlost i budućnost? Šta je ostalo od stihova: „Jer ovdje se ne živi samo da bi se živjelo. Ovdje se ne umire samo da bi se umrlo. Ovdje se i umire Da bi se Živjelo“, i koliko se važno stalno na njih pozivati?
To je, vjerovatno, ključno pitanja odnosa prema Makovom djelu. Prema mom shvatanju, književna kritika u Bosni i Hercegovini, donekle i regionu, strogo je podijeljena na nominalno desne i lijeve pozicije, a među njima gotovo da nema ne samo produktivnog dijaloga, nego ni bilo kakve komunikacije. I Mak je donekle žrtva ove podjele, jer ga „desna“ pozicija uporno banalizira svođenjem na lokal-patriotizam, dok ga „lijeva“ pozicija ili ignorira ili svodi na nekakvu „čistu poeziju“ koja nema nikakve veze s bosanskom historijom i identitetom. Mislim da je značajan iskorak u tom smislu prije nekoliko godina učinila Amila Buturović knjigom „Stone speaker“, čiji prevod („Kameni govornik“) je izdao zagrebački „Preporod“.
Tvoj djed je preminuo u 54. godini pod veoma nejasnim okolnostima. I dalje se svakodnevno kreiraju raznorazne teorije zavjere koje idu do toga da je Mak Dizdar ubijen. Koliko su za tebe bespredmetne ove rasprave i koji je njihov cilj, na koncu?
To je još jedno veoma važno pitanje i volio bih kada bi mu se neko sistematično posvetio i konačno razotkrio istinu oko tog „slučaja“ – dokaznog materijala ima mnogo, najprije u rukopisnoj ostavštini Maka Dizdara koja se čuva u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine i koju, usput rečeno, sve do nedavnog teksta Sanjina Kodrića posljednjih 30-ak godina niko nije ni „pipnuo“, što je za mene također jedan porazan pokazatelj stanja našeg društva. Ukratko: činjenica je da je Mak u posljednjim godinama svog života proživljavao različite vrste pritisaka i neugodnosti – od neukusnih napada mladih sarajevskih pjesnika predvođenih Rajkom Nogom, preko pijanskih uvreda i prijetnji (opisanih u dokumentima izloženim u Makovoj hiži u Stocu), pa sve do dugogodišnjih zavrzlama oko riješavanja stambenog pitanja. Činjenica je, također, da je Mak umro od infarkta nad montiranim pismom deložacije iz vlastitog stana (montiranog u smisli da se ta deložacija nakon njegove smrti nikada više nije spomenula). Po meni se sve što znam oko toga naravno ne može opisati kao „ubistvo“, ali je sasvim izvjesno da su određene struje s jakim političkim vezama Maku radile o glavi. Ipak, ponavljam – ja još uvijek čekam da se neki ozbiljan historičar posveti ovom pitanju i na taj način prekine beskrajne medijske spekulacije o ovoj temi.
Ti se nisi niti rodio kada je tvoj djed preminuo. Koja su tvoja sjećanja na njega? Da li ti je tvoj otac o njemu često govorio?
Sa ocem sam govorio o svemu i svačemu, ali o Maku kao ličnosti ne u tolikoj mjeri. Mislim da je od svoje djece bio dosta distanciran kao otac, ali veoma blizak kao prijatelj, i to je bila jedna od njegovih karakternih crta: jednako se odnosio prema djeci i odraslima, prema „običnim“ ljudima i vrhunskim intelektualcima. Znam da je mnogo više drugovao sa slikarima nego sa piscima. Zbog oskudnih materijalnih uslova u kojim je živio, radio je noću, u kuhinji, nakon što djeca odu spavati. Iako nije imao formalno filološko obrazovanje, uz pomoć rječnika mukotrpno je iščitavao knjige na nekoliko jezika. U jednom razgovoru rekao je da živi „opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima apokalipse“.
Kao i tvoga djeda i tebe zanima srednjovjekovna Bosna. Šta je to što te fascinira iz tog perioda? Šta za tebe predstavljaju stećci?
Moj profesionalni interes za srednjovjekovnu Bosnu razvio se dosta kasno, tokom doktorskog studija humanističkih nauka na univerzitetu York u Torontu, gdje sam, srećom, imao dosta slobode da paralelno istražujem nekoliko naučnih oblasti. Naravno, s tematikom srednjovjekovne Bosne bio sam upoznat još od djetinjstva, posredstvom Makovog naučnog i pjesničkog djela, ali mi je tek upoznavanje sa savremenim trendovima kritičke teorije, ikonografije, antropologije itd. pokazalo, s jedne strane, mjeru u kojoj je ova oblast još uvijek neistražena te, s druge, i ograničenost odnosno teorijsku neosviješćenost s kojom joj se još uvijek pristupa u Bosni i Hercegovini i regionu. Ukratko: fascinira me posebna veza između zabačene balkanske državice Bosne i globalne duhovno-intelektualne tradicije otpora prema različitim teološkim apsolutizmima (kakve, čini se, u modificiranim oblicima proživljavamo i dan-danas), fascinira me stećak kao anahronistički monolit ukrašen ezoterijskim simbolima usred Evrope čijom umjetnošću dominiraju prikazi raspeća, svetaca i biblijskih scena… Ujedno me šokira način na koji ovu fascinantnu tematiku uporno svodimo na etničke ili, bolje rečeno, plemenske dimenzije i neumorno nastavljamo uništavati ovo jedinstveno kulturno i duhovno naslijeđe…
Putuješ, ali se vraćaš u BiH? Kakva je njena budućnost države BiH, za razliku od zemlje koja je vječna u pjesmama Maka Dizdara?
Na kraju „Kamenog spavača“, Mak je napisao da je „Bosni bilo suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da nju čeka, ali da je ne dočeka“. Iako je, prvenstveno, mislio na srednji vijek, čini se da su ove riječi i danas aktuelne. Vjerovatno sasvim iracionalno, ja budućnost ove zemlje vidim u onoj manjini koja i dalje sanja i radi za pravdu…
Foto: Selma Hodžić
Podeli sa prijateljima