Srđan Gavrilović, književnik i urednik portala Strane
Kako ne pričati o koroni, ali opet pričati? Kako ne smarati dodatno svijet, ali opet reći barem nešto: nosite maske!, skinite maske!, ostanite kući! Kako razgovarati o nečemu drugome, a da nije korona? Recimo o književnosti? Recimo o zbirci kratkih priča naslova „Ljetne himne“? Kako spomenuti rat, onaj naš sa oružjem, na koji i sada pomislimo dok skidamo medicinske rukavice? Kako najaviti nečiju novu zbirku „Pivske priče“, koja nastaje upravo sada, u Belgiji, u Leuvenu, dok svijet bjesomučno broji svoje umrle? O koroni, o Mostaru, o zbirkama, o ratu, o prošlosti, o Stranama, o sebi… Srđan Gavrilović, govori za Remarker.
Trenutno si Belgiji, u Leuvenu, na studiju i ostao si tamo za vrijeme ove pandemije koronavirusa. Kakvo je tamo trenutno situacija, kako se u Belgiji bore sa pandemijom?
Situacija se kao i svugdje mijenja iz dana u dan. Broj pacijenata raste, traje lockdown. Grad Leuven je pust, ali ljudi obavljaju fizičke aktivnosti poput džoginga, vožnje biciklom i odlazaka u supermarkete. Vlada, rekao bih, opuštena atmosfera nakon prvobitnog vala panike. Belgija doživljava prvi ovakav zastoj od kraja Drugog svjetskog rata, dok njeno zdravstvo koje važi za jedno od najboljih u Evropi i svijetu, po onome što čitam, drži konce u rukama. Ali narednih sedmica će se pokazati koliko je ustvari i ono spremno da se izbori sa pandemijom.
Zašto si odlučio da ostaneš u Belgiji? Da li se osjećaš sigurnije tamo ili si morao ostati?
Ostao sam prije svega ne želeći da riskiram i zakačim virus na aerodromu i donesem ga kući roditelju koji je onkološki pacijent, te usput opteretim jedan od kreveta u našim oskudnim bolnicama ako dođe do hospitalizacije. Opasna je podvala da virus ubija samo starce. Umiru mladi, zdravi ljudi. Također, ovdje sam zdravstveno osiguran dok u BIH nemam osiguranje.
Kako provodiš dane u izolaciji? Ti si pisac, ne vjerujem da ti nešto posebno teško pada biti sam?
Ne bih baš rekao da je to isto jer ne znamo do kada ćemo ostati pod ovakvim mjerama. Osoba sam koja je naučena na socijalizaciju i aktivnosti vanjskog svijeta, ali ne preostaje mi ništa drugo nego da budem odgovoran i poštujem izdana pravila. Iako ne živim sam, vrijeme provodim uz online nastavu, nešto pišem, dosta čitam i gledam filmove koji su utočište od malignog vala lažnih vijesti i spinova. Apokalipsa je temeljni žanr tabloidnog novinarstva, rekao je Svetislav Basara.
Eh sada, malo teža pitanja. Pratiš li stanje u BiH i kako ti djeluje naša „borba“ sa koronom?
Informišem se koliko mogu i koliko mi dopušta mozak. Mi ustvari nismo znali šta se događalo posljednjih dvadeset godina, a ne šta nas je trenutno zadesilo. Koliko vidim brzo su poduzete i uvede striktne mjere koje mi ulijevaju nešto nade da se stvari mogu dovesti pod kontrolu. Međutim, u haosu pandemije ispod radara će proći mnoge druge stvari, političari će se opet okoristiti, narod gladovati. Otkazi su već počeli…
Kako si Mostarac, sigurno si upratio i situaciju oko Mostarske bolnice (SKB) i nultog pacijenta koji je zaražen koronom prošao sve trijaže te je primjen na Odjelu za plućne bolesti, a prije nekoliko dana je i nažalost i preminuo. Direktor te bolnice je rekao da je taj pacijent „umisto sprida, uša sazad!“, što je izazvalo veliki revolt javnosti. Koja je tvoja reakcija bila nakon ovoga događaja, čije posljedice sada osjeća čitav Mostar?
Čovjek ne može da ne osjeća bijes i revolt. To je naše primarno stanje koje zatomljavamo alkoholom, cigarama i medikamentima i onda se sve to poravnava u letargiju i beznađe. Što se tiče skandala u SKB-u, isplivalo je sve ono što nije u redu sa bh. društvom i zdravstvom. Nažalost, sistem nas je naučio da se ponašamo kao nulti, sada preminuli pacijent, a poslije linčujemo takve greške. Društvo je normaliziralo prvenstvo moći i prolaza u bilo kojoj instituciji. Prvi ja, pa onda svi ostali, prisiljeni smo da imamo nekoga u bolnicama koji će nas progurati preko reda. Svejedno, doktori i medicinari su potplaćeni i dodatno im se prijeti da će im se smanjiti plate, a najugroženiji su u ovoj krizi.
Svoju prvu zbirku priča si počeo pisati iz potrebe da ispričaš jedan događaj iz svoga djetinjstva, da bi na kraju dobio „Ljetne himne“ koje su više o drugim ljudima i njihovim životima. U kojoj su mjeri ti likovi stvarni i koliko si uspio da sebe i svoje djetinjstvo preslikaš kroz njih?
Shvatio sam da kada pišem o sebi, u stvari pišem o drugim ljudima. Likovi su stvarni koliko je stvarno i vrijeme u koje su uhvaćeni. Moja generacija se ugradila u sjećanja naših roditelja. Kroz njih smo uspjeli vidjeti odbljeske jednog vremena i ljudi jer smo bili zakinuti za bilo kakav normalan početak. Rekao bih da nismo bili rođeni, već izbačeni iz utrobe u svijet bezumlja. Većina likova iz moje prve zbirke počiva na krhotinama jedne mrtve države i šinama tranzicije koja je naša najveća zabluda. Želio sam prije svega da uokvirim emociju koja je pokretala takav svijet, likove amputiranog duha; ljude čije su kičme i duše pukle u ratu. Otvorenost njihovih rana ono je što je pored anarhije i divljeg buđenja obilježilo moje djetinjstvo u poraću, što sam želio da ispišem.
Tvoja zbirka je zaista zanimljiv spoj, muzike, filma, i savremene američke književnosti i stiče se utisak da se ti u zbirci prisutniji kroz njenu formu, nego li sadržaj? Da li je to tvoje djetinjstvo i odrastanje na koja čitatelji trebaju obratiti pažnju?
Sada kada gledam na svoju prvu zbirku sa jedne kritičke distance, svjestan sam svih njenih mana i nesavršenosti. Ona je bila mladenački rad koji je napisan sa dvadeset i tri godine, kada još uvijek nisam vladao tekstom, a kamoli znao šta je to forma ili sadržaj. Pisao sam ne znajući da pišem i pristupio izravno, sa mnogo neznanja, ali s velikom potrebom da nešto kažem. Kada zbirka biva konačno otisnuta, čitatelji imaju svako pravo da te riječi vole ili ne, u njima pronalaze i zadržavaju šta im odgovora, ili ih u potpunosti odbacuju. Opet, vjerujem da ta zbirka ima par dobrih momenata i da je ona, barem za mene, prozor u vrijeme koje se sve više udaljava i biva dijelom zasebnih legendi koje će možda opet neko ugraditi u svoje sjećanje.
Ti si rođen netom prije rata, ali se u zbirci osjeti njegovo snažno prisustvo i na neki način za tvoje likove postpoji period prije i poslije rata, odnosno ono što je njih ostalo. U kojoj mjeri je rat utjecao, ne samo na tvoje djetinjstvo, nego i na tebe kao osobu, kao pisca?
Djetinjstvo u šepavim godinama poraća pamtim kao poseban i neponovljiv vremenski odsječak. Odrastalo se brzo u društvu koje se pridizalo u prividu prosperiteta i nade da bi nam uzlet nacionalne vlasti izvukao tepih pod nogama. Rat je prije svega rasturio brak mojih roditelja, raselio porodicu, a mene osudio da nosim stigmu svog imena i prezimena. Mi nismo iščašeni samo iz svojih gradova i sela, već iz jednog vremena i to nas je trajno učinilo prognanicima. I ako već godinu i po živim u Belgiji, vidim koliko je i dalje teško izaći iz okvira te tragedije, da ne kažem pozicije žrtve. Zapadnjački stav o nama je i dalje kolonizatorski, BiH je referenca za rat i fudbal, a odnedavno i na jeftin turizam. Godinama sam radio kao turistički vodič i susretao se sa ljudima koji su u BiH došli posjetiti ruševine i ogrijati se o ratne priče lokalaca, poslije egzotizirati to iskustvo na svojim travel blogovima. Bilo je nemoguće odraditi dvosatnu šetnju bez pitanja o našoj patnji i tragediji koja nas je zatekla devedesetih. Dakle, disao sam rat svakog dana tokom posljednjih osam sezona koliko sam radio u turizmu, onda iskašljavao taj talog na papir, ako se tako mogu izraziti. Pisati o ratu i dalje je ogromna potreba jer on ostaje sa nama do smrti. Nekome je taj proces terapija, nekome isplativ posao. Meni je on potraga za uzrocima lične nesreće i razbijanje mita o nevinosti jednih i krivici drugih.
Pišeš novu zbirku. Od čega si ovaj put krenuo i dokle si stigao? U kojoj mjeri će ta zbirka stilski ili sadržajno biti slična prethodnoj, i koji je to tvoj autorski pomak koji će ona donijeti?
Poslije prve zbirke nisam bio siguran da ću i nastaviti pisati. Bio sam na granici da odustanem od svega i potonem u more prosječnosti. Život se takvim činio lakšim za podnijeti. Povremeno bih napisao pokoju priču ili pjesmu da ostanem u formi. Nova zbirka desila se igrom slučaja. Počeo sam je pisati s dolaskom u Belgiju gdje se otvorila šansa za studiranjem. Radi se o zbirci od trinaest kratkih priča, autobiografskoj fikciji s elementima putopisne proze. Priča je to o protagonisti bačenom u Evropu, tačnije u sebe, čovjeku koji je strpljivo podnosio život na jednom mjestu radeći kao šanker i ilegalni turistički vodič. Problemi sa alkoholom, napuštanje drugog studija po redu i dangubljenje, utjecali su da protagonista postane cinični kultur – rasista pun predrasuda s kojima i stiže u Belgiju gdje ga dočekuje slatki nektar piva kroz čiju prizmu, bolje reći gorivo, tumara belgijskim gradovima i susreće mnoge sudbine, ali ostaje posmatračem. Radni naziv zbirke je Pivske priče, i ona bi, ako sve bude išlo po planu, trebalo izaći za jednog hrvatskog izdavača naredne godine. Do tada dorađujem rukopis, studiram pod stare dane i bavim se obavezama na portalu Strane.
Prije nekoliko godina si rekao da je domaća „poezija uglavnom malokrvna, a proza sterilna i neproživljena“. Kakvo je sada stanje? Sudeći prema objavama na portalu Strane čiji si jedan od osnivača i ko-urednik, u zadnje vrijeme u BiH se barem mnogo više piše i objavljuje?
Kako je to rekao Witold Gombrowicz, veličina književnosti sastoji se u tome da se svaki čovek koristi jezikom i da može da se izrazi. Strane već skoro šest godina djeluju kao platforma za književnost i kulturu i potpuno su finansijski nezavisan medij koji je za to vrijeme uspio skupiti zavidan indeks novih ili već etabliranih autora, te pružio prilike književnim pionirima čiji tekstovi i nisu bili na određenom nivou kvalitete, ali su svejedno uz poneke intervencije i sugestije redakcije završile na portalu. Misija Strana i dalje je razvijanje dijaloga među različitim kulturama. Što se tiče krvne slike književnosti, da, puno se više piše i izdaje. U BiH su prošle godine stigle tri velike regionalne nagrade. Senka Marić dobila je „Mešu“, Darko Cvjetić „Fritz-a“, a Tanja Stupar Trifunović Vitalovu nagradu. Malo je falilo da ili Draško Sikimić ili Stevo Grabovac donesu „NIN-a“. Iako se nagrade već odavno dodjeljuju za kafanskim stolovima, one su reklama u buci izdavaštva i tu su da finansijski pomognu autore, otvore im mogućnost regionalnog proboja. S jedne strane svi želimo da budemo izdavani i čitani, s druge to opet nije moguće. Izdavaštvo, barem ono ozbiljno, ne djeluje tako. Svako treba insajdera koji će rukopis progurati, dati mu etiketu potencijalnog. Ali dobri rukopisi uvijek isplivaju jer postoje portali poput Strana kroz koje se imena etabliraju. Književnost je često opterećena privilegiranim pozerstvom i usiljenim narativima koji čitatelju žele pokazati pravi put, političko-ideološko opredjeljenje, nametnuti stavove. Zato mnoge knjige bivaju brzo zaboravljene. Vjerujem da danas rijetko ko ima nešto novo da kaže. Iskrenosti je koliko i novca od pisanja – vrlo malo. Prevladava takmičarski duh podriven animozitetima, a tu književnost najviše trpi. Prepirke i netrpeljivosti među pojedinim autorima i krugovima već su bačene među konopce žutila. Nadam se samo da neće završiti u okvirima crne hronike. Do tada čitajmo Sergeja Dovlatova.
Podeli sa prijateljima