Moja generacija živi mračno doba naše kulture

Mirza SkenderagićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Jasmin Agić, bosanskohercegovački književnik

Rođen u Zenici, živi u Sarajevu. Decenija rada i šest objavljenih knjiga, u ovome “mračnom dobu naše kulture”. U jednom času bosanskohercegovačke historije, književnosti i kulture, Jasmin Agić govori za Remarker.

Nedavno je objavljena tvoja knjiga eseja intrigantnog naslova “Historija odbačenih” koju posvećuješ brojnim bh. umjetnicima i historijskim ličnostima.  Ko su to “odbačeni” u tvojoj knjizi i zašto si ih odlučio definisati ovim nazivom?

Agić: Odbačeni umjetnici, najjednostavnije rečeno, su oni kojih se bosansko društvo, na stanovit način, odreklo s tim što taj proces odricanja ili odbacivanja nije bio formalan niti institucionalan, barem ne u cjelosti, jer je bilo slučajeva kada su institucije pamćenja razvijale izuzetno negativan odnos prema nekim stvaralačkim individuama isključivo zbog njihovih životnih svjetonazora i političkih opredjeljenja. U tom procesu najveće žrtve bili su umjetnici koji su javno izražavali komunističke ideje i bili dio NOB-a. Ovdje prvenstveno mislim na Mešu Selimovića, Derviša Sušića, Branka Ćopića i cijeli drugi niz umjetnika. Ključno je pitanje zašto se bosansko društvo odnosi na takav način prema svoim najzaslužnijim umjetnicima i moram priznati da na taj odgovor još uvijek nemam zadovoljavajući odgovor.  Ono što je po mome mišljenju izuzetno opasno jeste ta užasna marginalizacija stvaralačkih opusa i ljudi, jer alternativa koja se danas nudi je izuzetno umjetnički skromna, bojim se, u velikom dijelu čak i bezvrijedna. Zato je nemaran odnos bosanskog društva prema najvećim umjetnicima tradicije opasna stvar, pogibejan proces koji će kao krajnju posljedicu izroditi obezglavljeno društvo, u vrijednosnom smislu. Taj zaborav, namjeran i diktiran ili nemaran s druge strane, možda će uspjeti izbrisati pamćenje na pojedince i njihovu žrtvu, ali samo privremeno. Vjerujem da prave vrijednosti nikada ne mogu biti uništene, valjda je jedan od dokaza i pisanje ove knjige.

Šta oni predstavljaju za tebe lično, a na koji način su utjecali na tebe kao književnika?

Agić: Predstavljaju mnogo. Oni su tradicija na koju se naslanjam i divno je u tom nizu imati uzore od kojih možeš “učiti” književnost u praktičnom smislu. Kao pisac kratkih priča, dakle, literarne forme koja je izuzetno posebna i zahtjevna, velika je stvar kada možete u sintaksi svog maternjeg jezika čitati brilijantne književne zaplete,  fabule koje su kratke, jezgrovite, ekspresivne i rječite. U tom smislu bosanski jezik je izuzetno bogat jer su Ivo Andrić, Zija Dizdarević i Nedžad Ibrišimović majstori pripovijednaja u kratkim formama. Kada čitate Andrića ili Ibrišimovića vidite dva lica, dvije mogućnosti, dvije hipoteze u pripovjednju, vidite, kod Andrića, formalnu strogoću u pripovjedanju i izvanserijsko portretisanje likova, a kod Ibrišimovića ekspresivnost i neviđenu kreativnost. Ako razumijete šahovske metafore onda za Andrića mogu reći da je Botvinnik (Mikhail) bosanske književnosti, a Ibrišimović njegov prirodni antipod, dakle Mihail Talj. Skender Kulenović i Derviš Sušić su, isto tako, mnogo uticali na moje književno oblikovanje, na odnos koji gradim prema jeziku i njegovim izražajnim mogućnostima. Kod obojice je bosanski jezik potpuno istrgnut iz uobičajenog i poprima jednu neviđenu estetsku dimenziju i odmah je i taj svijet koji oni izgrađuju svojim jezikom bogatiji, pitoreskniji i literarniji. Takav je i Branko Ćopić, leksika njegove književnosti je nešto što nestaje iz svakodnevnice, iz svakodnevnog govora, to je taj jezik neprekidne leksičke kalamburistike, domišljatosti, jezik doskočica, a onda i jezik jedne blage melanholije, jezik kojim se opisuju krajiške ljetne noći, u sumrak, kada cvrčci počnu cvrčati i kada se u daljini čuje samo raskidana vika umornih nadničara. To volim i to je uzbudljiva književnost.

Kakav je trenutni odnos društva i države BiH prema ovim ličnostima? Da li su oni svi zaista zaboravljeni, jer čini se da pojedinci ipak i dalje žive u bh. kulturi ? S druge strane,  da li je dovoljno samo nazvati školu ili ulicu imenom nekog od njih?

Agić: Da, to je najveća od svih velikih zabluda bosanske kulture, to kada posmisli da je dovoljno nadjenuti nekoj ulici ili osnovnoj školi ime po nekom velikanu tradicije i onda misliti kako je “sav posao obavljen”. To je najgore, po mome mišljenju, jer stvara taj lažni osjećaj kako se nešto čini, a kada dobro osmotrite stvari vidite da se ne čini ništa. U Sarajevu ima ulica koja noosi ime Hamdije Kreševljakovića i nalazi se u samom centru grada, to znam kao činjenicu, a pretpostavljam i da ima osnovnih škola koje nose njegovo ime. Ali, evo postavit ću tebi pitanje, osobi za koju znam da je izuzetno dobro obrazovana i natprosječno informisana. Možeš li mi reći nešto o Hamdiji Kreševljakoviću? Da nije bilo Hamdije Kreševljakovića, savremene bh. historije ne bi bilo. Jer, on je skupio i obradio toliku građu iz osmanskog perioda i publikovao je u seriji članaka i knjiga da bi bez njegovog rada danas bilo nemoguće rekonstruisati tu političku povijest Bosne. Veliki dio arhivske građe koju je Kreševljaković koristio uništena je u dva rata koji su u zadnjih 75 godina poharali Bosnu. Hamdija Kreševljaković je napisao prve i najvažnije studije o austrougarskoj okupaciji BiH i osvajanju Sarajeva. Sve što znamo o tom periodu znamo zahvaljujući Hamdiji Kreševljakoviću. A sada da postavim ovo pitanje. Koliko je naučnih konferencija održano o liku i djelu Hamdije Kreševljakovića, koliko je istražena njegova rukopisna zaostavština, koliko je društvo uložilo truda da obnovi izdanja njegovih najznačajnijih knjiga ili objavi njegova sabrana djela.

Jedan od “odbačenih” u ovoj “Historiji” jeste i književnih Ivo Andrić, za kojeg kaže da je “genijalan pisac, kontroverzne biografije”. Šta je to što je kontroverzno kod Andrića, ne samo u njegovoj biografiji, već i u njegovom stvaralaštvu, a što je vječiti predmet nacionalnih rasprava među zemljama bivše Jugoslavije?

Agić: Sve je kod Andrića kontraverzno u životu. To je život poput života u najuzbudljivijim šund romanima. Okolnosti njegovog rođenja su pomalo skandalozne, odrastao je bez očevog prisustva, uz majku, daleko od rodnog Doca, u Višegradu i Sarajevu. Kao veoma mlad čovjek bio je član skupine Mlada Bosna, bio je hapšen i zatvaran. Kada čitate njegovu biografiju ne možete ne primjetiti da je slika povučenog i distanciranog literata stvorena tek u njegovim poznim životnim godinama, u vrijeme socijalističke Jugoslavije u kojoj je uživao najveći zamisliv ugled.  Andrić je bio još i prije staranja socijalističke Jugoslavije član diplomatskog kora i službovao je u mnogim evropskim prijestolnicama. Bio je prinuđen većinu svog života književnost pisati kao neku vrstu hobija, jer sve do uspostave SFRJ nije mogao profesionalizirati spisateljsko zanimanje. Uvijek je pokušavao lavirati u složenim društvenim okolnostima i činio je to veoma uspješno, ali bio je i vinovnikom nekoliko sramnih incidenata kakav je izrada tog famoznog dokumenta u kojem se bavio “rješenjem albanskog pitanja”. To je kao interni dokument ministarstva inostranih poslova sačinio po nalogu tadašnjeg jugoslovenskog predsjednika vlade Milana Stojadinovića i u njemu je pisao o komadanju Albanije i deportacijama albanskog stanovništva. Poslije ga se pokušavalo opravdati da izgovorima da je to bio prijedlog sačinjen samo za internu upotrebu a ne ideološki napisan tekst namijenjen objavljjivanju. Ali, ta vrsta izgovora ne opravdava sadržaj referata, koji je po mnogo čemu, monstruozan. Postoji i ta primjedba da je u svom književnom djelu ,likove bosanskih i muslimana predstavljao uvijek i isključivo negativno, ali većina studija koja se bavila tim teškim pitanjem, a koje sam ja imao priliku čitati, uglavnom su neutemeljene, površne i zlonamjerne. Osim jedne, a to je ona koju je napisao profesor Mushin Rizvić “Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu”. On jeste kontroverzan, a je još više genijalan portretista, pisac koji donosi jednu neviđenu jezičku vratolomiju u izražajnost bosanske leksike. Andrić jezik iscrpljuje do posljednjeg metaforičkog atoma nikada ne zaboravljajući da je doslovnost jednako važna koliko i ono što se podrazumijeva. Zato sam ponosan što u tradiciji imamo jednog takvog pisca, najvećeg po mnogo čemu, moram biti otvoren i reći to.

Slično je i sa Mešom Selimovićem.  Zašto je danas, zapravo, još uvijek aktuelno pitanje: čiji je Meša Selimović, toliko godina poslije njegove smrti?  

Agić: Vidiš, Ivo Andrić je odbačen, a Meša Selimović je protjeran  i to u doslvnom smislu. Njega je komunistička nomenklatura Bosne i Hercegovine doslovce ortjerala u Beograd. Meša Selimović je bio komplikovana i teška osoba. Puno je patio, njemu, za razliku od Andrića, u životu ništa nije išlo lako. Zato je i uspio napisati najveći jugoslavenski roman “Derviš i smrt”. To je po mnogo čemu najslavnija knjiga naše literarne tradicije, a kada kažem naše, mislim na tradiciju bosanske, srpske i hrvatske knjieževnosti, dakle, jugoslovenske literature. Taj roman kada je objavljen 1966. godine izazvao je senzaciju kakvu danas ne možemo ni zamisliti. On je potresao literarnu zajednicu do samog temelja donoseći svijest o književnosti kakvu čitaoci nisu poznavali. Bosansko društvo Mešu je ponižavalo desetljećima, a “Dervišom” je pokazao da su bili u krivu i konačan sraz te dvije sile, društva i genija, završio je najvećom mogućom mržnjom. Meša je demonstrativno otišao u Beograd, a onda sa distance afirmiranog i slavnog pisca vodio svoje osvetničke ratove. Zato je s toliko žara nastojao “dokazati” svoje srpsko i pravoslavno porijeklo, što je obična besnmislica. Meša Selimović je prije svega bosanski pisac, ali ne svojim porijeklom, imenom i prezimenom, nego jezikom i temama svojih djela, a onda i srpski pisac, jer je kao umjetnik i intelektualac odgojen u okrilju srpske kulture, i ponajviše jugoslovenski pisac, dosegom svoje literarne poruke.

Može li pitanje same nacionalnosti biti kontroverzno? Čini se da se upravo Selimović, koji je preminuo 1982. godine, idelan povod za održavanje historijsko-političkog hladnog rata koji traje u regionu od raspada Jugoslavije?

Agić: Nacionalnost je obična besmislica koja ne znači apsolutno ništa. Svi mi imamo svoju nacionalnost, to nije niišta sporno, to je nešto što dobijemo rođenjem, baš kao i maternji jezik, boju kože, spol, seksualnu orijentaciju. Ali, isto tako, svi mi polazimo iz kulturne mikrozajednice crpeći u njenoj mitologiji materijal za našu umjetnost. Na žalost, taj ideološki hladni rat, kako imenuješ te idiotske rasprave o Mešinoj nacionalnosti vode, u pravilu, ljudi koji ne razumiju vrijednost njegovog djela i nisu u stanju da shvate tragediju njegovog života.

Ti si mladi književnik, koji iza sebe već ima nekoliko objavljenih knjiga kratkih priča, dramu…  U svojoj prethodnoj zbirki priča, baviš se recentnom stvarnošću, ali samo kako bi se kroz njenu prizmu osvrnuo na historiju i prošlost.  U kojoj mjeri, historija, zapravo, može predstavljati kreativni prostor književničke maginacije?

Agić: Za mene je historija izvor dobrih i zanimljivih sižeja i ja joj kao takvoj i pristupam. Historiografija kao neka objektivna epsitemološka djelatnost ne postoji i nije moguća. Historija je narativ o prošlosti koji je neko konstruisao ubijeđen da (re)konstruiše prošlost onakva kakva se uistinu desila. Ali, to je nemoguće, jer svaki historiograf zapravo ispisuje pri(povijest) na osnovu dokumenata i ostataka prošlosti. Istina je uvijek izvan njihovog dosega, jer ne postoji način da se sazna nešto što je zauvijek i nepovratno nestalo. Zato, kada se mi pisci bavimo prošlošću mi to radimo opuštenije i s mnogo više epistemološkog legitimiteta, jer smo uvjereni kako zapravo samo produbljujemo narativ koji je i onako, sam po sebi, fikcionalan i neisitinit. I to je zabavno, a publika voli takve priče.

U tvojim djelima se svakako osjeti i trag autorefleksije, da ne kažem autbiografije.  Na koji način svoje pisanje koristiš za prebiranje po vlastitom biću, koje je npr. preživjelo rat i sve druge društveno-kulturološke promjene koje on sa sobom nosi?

Agić: O ratu sam napisao nekoliko priča i slagao bih kada bih rekao da jednim dobrim djelom nisu utemeljene na proživljenom, ili onome što sam čuo u porodičnom krugu ili na ulici, među svijetom s kojim dijelim bliskost intimiziranja. Pisanje je terapija. Kada pišem priče sa historijskim sadržajima onda je to terapija kreativnošću i intelektualnim zabavljanjem, kada pišem o ratu onda je to supočevanje sa stvarima koje podsvjesno potiskujem, a danas sam svjestan da moram da ih osvijetlim iskustvom stečenog saznanja.

Jako puno pišeš i objavljuješ i trenutno si u poziciji da sve što napišeš imaš priliku i da objaviš. Međutim,  sa kakvim si se izazovima susretao na tom putu od anonimnog do sada već uspješnog književnika? Na šta bi skrenuo pažnju novim naraštajima književnika koji dolaze?

Agić: Da pišem puno ne mogu reći, zapravo imam osjećaj da ne pišem dovoljno i da je sve ono što napišem slabijeg kvaliteta od onog kojeg sam sebi zacrtao kao normu. Objavljivanje je već sasvim druga priča. U procesu objavljivanja svojih knjiga proiživio sam nevjerovatne situacije i doživio svakojaka poniženja. Tek s posljednjom knjigom “Historija odbačenih” sam u postpunosti uživao, jer je moja matična kuća Al Jazeera Balkans, na kojoj su svi tekstovi i objavljeni u formi bloga, podržala proces izdavanja. I saradnja sa ljudima iz IK Connectum bila je veoma “glatka” jer su veoma brzo shvatitli da ih zanima knjiga takvog sadržaja. Nakon toga, sve je bilo kao u bajci. Prije “Historije odbačenih” mnoge stvari su nalikovali horor priči. Pomenuo bih da sam i u tom “hororu” sarađivao sa sjajnim čovjekom ajdinom Šahinpašićem koji je bio izdavač tri od moje četiri knjige priča. Ali, on se više ne bavi izdavaštvom “za odrasle”, što je tragedija za bosansko izdavaštvo.

U posveti knjige “Historija odbačenih” koju si mi napisao, kažeš kako ova generacija živi “mračno doba  naše kulture”? Da li možeš opisati to “doba”?

Agić: To je ovo okrutno postranzicijsko doba u kojem su izgubljene sve vrijednosti, gdje je sve okrenuto naglavačke. To je ovo bezbožno doba u kojem se toliki mnogi zaklinju u Boga, ovo surovo kapitalističko doba koje melje čovjeka, doba licemjerja, doba neiskrenosti, doba turbo folka, doba jeftine knjiežvnosti, doba koje je uništilo tolike mnoge generacije, među njima i našu. Eto, to je to doba. Možda ja idealiziram prošlost, ali čini mi se da je u prošlosti, u toj danas toliko omraženoj Jugoslaviji, bilo više poštenja i slobode. Ali, opet, kažem to je samo moj lični osjećaj.

Podeli sa prijateljima

FB  TW