Ne možemo našu historiju poznavati „otprilike“

Mirza SkenderagićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Sajra Subašić, dobitnica Specijalnog priznanja žirija na 25. SFF-u, za kratki dokumentarni film „Gomila materijala“

Znate onaj film Der Untergang iz 2004. godine koji oživljava posljednjih 12 dana Hitlerova života i Trećeg Reicha? Sjećam se da smo ga gledali na prijemnom ispitu na Dramaturgiji pri Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i da mi je zauvijek ostao urezan kadar malog šarenog cvijeta u sivilu betonske ruševine. Tada mi je, naivno, simbolizirao, život, a ponovno sam ga se sjetio prilikom dodjele nagrada na 25. SFF-u, kada je Specijalno priznanje žirija za kratki dokumentarni film naslova „Gomila materijala“ osvojila mlada studentica montaže na ASU, Sajra Subašić. Ne znam da li je sivilo predstavljalo trenutno stanje u bh. kinematografiji, ili me je asociralo na društvo u BiH, na samu BiH, na Balkan, na svijet, ali znam da je cvijet bila ta mlada osoba, sa filmom i nagradom kao laticama. Nadam se da će izrasti u nešto veliko. Sajra Subašić govori za Remarker.

Završen je 25. SFF.  Kako je za tebe proteklo ovo ludo putovanje zvano SFF? Kakve su bile reakcije na tvoj film? Šta je na tebe ostavilo poseban utisak? Koji bi film izdvojila?

Sajra: Još od srednje škole, svake godine kažem da sam prethodnu bila na SFF-u pa da ove godine neću doći jer bih trebala otići i vidjeti neki drugi festival i neko drugo mjesto, ali ne znam, svaki put se s putovanja vratim ranije u Sarajevo, a ove godine je bio i najbolji razlog za to, film u takmičarskom programu. Sjećam se kako sam prije par godina sjedila u zadnjim redovima sale i gledala filmove, slušala QnA-ove i sve mi se nekako činilo ogromno. Rada (Šešić) mi je priredila ogromnu čast. Najljepši dio su bile reakcije na film i ljudi koji su mi kasnije na ulici govorili kako su se identifikovali i kako osjećaju iste stvari, što mi govori koliko je iskrenost s moje strane značajna. Drago mi je da nisam samo pokazala film i otišla kući nego da je nastala neka razmjena, što zapravo daje smisao svemu ovome. Iako mi je dugo vremena trebalo da se uopšte odlučim podijeliti film s drugim ljudima, mislila sam da je sad jednostavno vrijeme za to. Izdvojila bi samo jedan film, i to cjelonoćno gledanje Satantanga. Bela (Tarr) je bio tu i smijao se i uživao u vlastitim dijalozima i scenama. Neprocjenjivo.

Na kraju SFF-a, tvoj kratki dokumentarni film „Gomila materijala“ je nagrađen Specijalnim priznanjem žirija. Na koji način će ovo priznanje utjecati na tebe i tvoju karijeru, s obzirom da si još uvijek studentica montaže na ASU u Sarajevu?

Sajra: Velika mi je čast što sam dobila nagradu od žirija sastavljenog od direktora važnih evropskih festivala dokumentarnog filma, govori mi da sam napravila nešto što bi moglo biti više relevantno nego što sam prvobitno mislila. Ali da, i dalje nakon SFF-a moram da sjednem i pripremim ispite. Pretpostavljam da će mi nagrada i sam film otvoriti neka vrata i olakšati neke stvari, ali to i dalje ne znači da mogu tek tako sjesti i čekati da mi se nešto desi, niti sam te prirode. Film sam, u tehničkom smislu, završila prije nekoliko mjeseci, a u emotivnom još prošle godine, tako da sam se već davno odmaknula od njega i počela razmišljati o drugim idejama i projektima. Ovo sada je samo malo sakupljanje feedbacka.

Riječ je o filmu u kojem se baviš pojmom „doma“ i u kojem od sjećanja kao „gomile materijala“ pokušavaš sklopiti uspomenu na kuću svojih roditelja i grad koji su morali napustiti u ratu. Da li si uspjela, za sebe, intiimno? Šta je u tebi ostalo poslije ovoga filma, gomila materijala ili uspomena sa značenjem?

Sajra: Još od djetinjstva sam imala problem s pripadanjem, nikad nisam osjećala stabilnost niti potpunu prisutnost u nekom mjestu, uvijek sam se osjećala nestalnom, kao da sutra mogu otići i da to ništa bitno neće promijeniti. Mislila sam da je bitan dio identiteta imati jedno mjesto iz kojeg dolaziš i da je to nekako tvoja baza koja određuje sve ostalo. Bila sam u hroničnoj potrazi za jednim takvim mjestom, sve dok nisam shvatila da to nema smisla, jer nijedno mjesto nije savršeno i jer ne možeš tek tako odrediti koje će ti mjesto biti dom, a na kraju krajeva, ko kaže da moraš imati jedan grad, selo iz kojeg dolaziš – samo zato što je to prvo pitanje koje ti ljudi po formi postave prilikom upoznavanja? Osim toga, saznala sam nedavno da moje ime na arapskom znači „ona koja luta, putnica“ pa me je možda i to obilježilo. U svakom slučaju, odustala sam od starinskog poimanja riječi domovina i sada prihvatam cijeli svijet, ili barem ona mjesta na koja sam dosad putovala, kao svoj dom, jer uvijek nađem nešto što mi je lijepo i što će mi ostati u sjećanju, pogotovo ljude – imam prijatelje širom svijeta kroz koje sam upoznala toliko raznih kultura i stvari da se osjećam nevjerovatno bogatom i želim nastaviti putovati i probati život na toliko mjesta dok ne zaboravim odakle sam krenula i dok mi se glava ne napuni novom „gomilom materijala“, ali lijepom gomilom. Ne vidim svoj cijeli život u jednom mjestu jer mislim da je to šteta, želim stalno mijenjati gradove i države za koje će me vezati ne porijeklo nego iskustva, poslovi i ljudi. Tako da sumiram i konkretno odgovorim na tvoje pitanje: već sam znala da dom nije jedno mjesto, jedan grad, nego da to nosiš sa sobom, ali sam to morala izbaciti iz glave kroz slike da bi zaista sebe uvjerila u to. Tako da, iako film na prvu nije optimističan, meni je omogućio da konačno raskrstim s tim pitanjima.

Ti namjerno ne spominješ ime grada u kojem snimaš ovaj film, a u tvojim snimcima djeluje kao da rat u njemu još uvijek traje. Da li si tako zamišljala taj grad i kako si se osjećala tokom svoga susreta sa njim? Kakav će u budućnosti biti tvoj odnos prema njemu?

Sajra: Bilo je kišno doba godine kad smo išli snimati i sve je bilo poplavljeno, tako da je to dio na koji nismo mogli utjecati. Ali da, možda sam grad oslikala ipak malo tužnije i praznije nego što to on jeste, ali jednostavno sam ga osjećala tako. Prije snimanja, dok sam razmišljala o tome šta želim snimiti vidjela sam samo te prazne prostore i sivoću jer to jeste bila moja perspektiva na taj grad. Osjećala sam se užasno daleko. Ali sada kad su me prošle te dileme volim otići tamo i biti s ljudima, sjediti vani ili raditi šta god. Sad mi više te polusrušene zgrade ne mogu ništa.

Kao i filmu „Gomila Materijala“ kao i u naslovu „Omarska“ koji je nagrađen na ovogodišnjem Berlinalu, a za koji potpisuješ montažu, biraš da se baviš stvaranjem sjećanja na rat koji nisi fizički doživjela. Šta za tebe lično znači rat u BiH, a šta on predstavlja za tebe kao filmskog autora?

Sajra: Fascinira me rat kao neko veliko bezlično nasilje koje se samo tako pojavi u životima ljudi i prevrne im sve naopačke, bez da ih uopšte pita da li su voljni učestvovati. Ono što volim ispitivati u tome je kako ostati čovjek i kako ostati svoj kada ti neko ko te uopšte ne poznaje, oduzme sve. Mislim da moramo ispitati te priče da bismo mogli raskrstiti s njima i krenuti dalje. Počinje me nervirati kada ljudi govore da ne žele gledati filmove o ratu.  Naravno da ne trebamo snimati samo filmove o tome, imamo milijardu drugih stvari koje nas čine, ali ne možemo ne poznavati vlastitu historiju. Recimo, Omarska je bila jedan od najvećih i najgorih logora za vrijeme rata devedesetih, i dok sam radila na tom filmu u Francuskoj mislila sam da će biti nezanimljiv BH publici jer svi već znaju za to. Onda sam se vratila i shvatila da puno ljudi nikad nije čulo za taj logor. A to je samo jedna od stvari koja se desila. Ne možemo poznavati našu historiju „otprilike“ i onda imati stav o njoj. Zato mislim da je film pogodan medij za prenošenje takvih priča.

Iz tvojih djela se stiče dojam da trenutno u Sarajevu sklapaš dio identiteta koji ti nedostaje i koji bi ostao prazan da si nastavila karijeru u recimo Njemačkoj? Ipak, da li se i u budućnosti vidiš u BiH?

Sajra: Ne mislim da bi ostao prazan, sigurno bih našla načina da nađem odgovore na pitanja koja me zanimaju jer ne vidim druge mogućnosti, a da sam nastavila živjeti negdje drugo možda bi me zanimale i druge stvari. Imam osjećaj da kada se kod nas postavi pitanje: „da li se vidiš ovdje“, to pitanje odmah dobije političku dimenziju, odmah ti nekako natovare na leđa negativne statistike i „patriotsku“ odgovornost bez da te uopšte pitaju šta ti želiš. Ne vidim se ovdje, ali prvenstveno iz razloga što mi ovdje postaje pretijesno i što želim otkriti svijet i vidjeti čega to još ima. Ne kažem da se nikad neću vratiti, mislim, ne znam ni kuda ću otići, ali ne mogu svoj ostatak mladosti provesti u mjestu gdje sam već živjela tako dugo.  

Nakon Žurnalistike, na Akademiji scenskih umjetnosti si upisala montažu. Zašto montažu? Kako si došla do te odluke, odnosno kada si shvatila da je upravo montaža kreativni prostor u kojem želiš stvarati?

Sajra: Upisala sam žurnalistiku jer sam voljela pisati i analizirati dešavanja. Ali sam oduvijek htjela studirati film jer sam još u srednjoj shvatila da se ipak radije izražavam kroz slike. Odabrala sam montažu jer sam nju vidjela kao način da pospremim kaos, u i oko sebe, u svojoj glavi, u stvarima koje pišem, u svojoj sobi, i način da organiziram stvarnost koju vidim oko sebe i učinim je jasnijom ili zabavnijom. Htjela sam naučiti spajati misli i ideje koje naizgled nisu spojive i izvlačiti nove zaključke iz toga. Kada sam upisivala studij na Akademiji nisam baš znala pretjerano mnogo o filmu, prije svega u tehničkom smislu, i tada nisam znala ovako tačno objasniti zašto montaža i isprva nisam bila najsigurnija u taj izbor, ali me nekako intuicija povukla da je upišem jer sam osjećala da mi fali smisao za strukturu i da će mi iz te pozicije biti lakše naučiti ostale stvari koje me zanimaju. Nekako mi je bilo logično krenuti od kraja procesa.

U kojoj mjeri ti studij na ASU pomaže u pronalasku i izgradnji vlastitog autorstva? Koje ti stvari pomažu, a da li bi nešto promijenila na samom studiju?

Sajra: Mislim da nijedna škola ne može izgraditi autora, to je ono što svako od nas nosi sa sobom i što gradimo svojim iskustvima, na školi učimo zanat i filmski jezik, kako naša iskustva pretočiti u nešto praktično. Zato mislim da su dobre one škole na kojima ima mnogo prakse. Na ASU je imamo relativno dovoljno, ali bih voljela da smo malo više uvezani sa televizijskim i produkcijskim kućama tako da bismo lakše mogli dobiti prilike za praksu i rad. Puno sam naučila od svojih profesora i zahvalna sam na tome, ali opet treba znati šta poslušati, a šta ne. Mislim da je jako bitan balans školskog i životnog iskustva. Prošle godine sam uzela pauzu od studija jer mi je dosadilo sjediti, bila sam nezadovoljna i počela sam druge ljude kriviti zbog toga, htjela sam uzeti vremena da vidim šta ja hoću u svemu tome i taj odmak mi je dosta pomogao da vidim realnu sliku.

Posebno mi je bitan ovaj intervju jer razgovoram sa mladom filmskom radnicom koja predstavlja trag svjetla u ovome tunelu bh. kinematografije. Kakvo je tvoje razmišljanje o trenutnom stanju bh. kinematografije?

Sajra: Ne usuđujem se baš previše komentirati, jer kao student nisam još imala prilike raditi u nekoj većoj bh. produkciji, ali ono što se meni čini je da isti ljudi rade manje-više iste stvari. Voljela bih da smo malo šareniji i da je malo manje elitizma u svemu tome. Voljela bih da se malo više poigravamo s formama i da eksperimentiramo, i tu je zapravo olakšavajuća činjenica da za to nemamo dovoljno para, jer greške manje bole ako nismo previše para uložili. Ne znam, možda sam idealista, ali mislim da ponekad zaboravimo da je film igra, ozbiljna, ali prelijepa igra. Ali mislim da nisam u poziciji da nešto pretjerano pametujem oko toga.

Novi projekti?

Sajra: Trebala bih početi raditi na diplomskom filmu. Naredni semestar ću provesti na razmjeni u Briselu gdje ću između ostalog slušati par predmeta sa DocNomadsa, Erasmusovog master programa koji je specijaliziran za dokumentarni film. Pokušat ću se uvezati s novim ljudima, voljela bih otkriti nekog s kim bi mogla sarađivati na duže staze, pored dosadašnjih ljudi koje u to ubrajam. Brisel ima odličnu geografsku poziciju tako da su svi filmski centri blizu, nadam se da će biti dinamično i produktivno, tj. daću sve od sebe da tako bude.

Lead foto: Lamia Šabić

Podeli sa prijateljima

FB  TW