Vedran Hrustanović, scenograf
Scenografija (lat. scaenographia < grč. σϰηνογραφία, od σϰηνή: skena + grafija), je skup vizualnih, ukrasnih, oslikanih, trodimenzionalnih ili arhitektonskih elemenata te svjetlosnih efekata, koji određuju prostor glumačkoga djelovanja.
Definicija je koju koristi Vedran Hrustanović, jedan od predvodnika nove generacije bosanskohercegovačkih scenografa, koji svojim scenografijama, njihovim skicama, izradama i postavkama, nesvjesno mijenjaju i popravljaju svijet zemlje u kojoj žive. U predstavama i filmovima, on tako barem na trenutak postaje iskreniji, istinitiji, prilagođeniji svojim stanovnicima, postaje čarobniji, ljepši, bolji.
Kada bi pravio scenografiju za bolju BiH, prvo bih… Vedran Hrustanović govori za Remarker.
Scenograf si na nekoliko aktuelnih predstava na bosanskohercegovačkoj teatarskoj sceni. Da li možeš reći nešto više o tim predstavama i u kojoj mjeri se one scenografski razlikuju i da li postoji jedna nit koja im je zajednička? Kakve uloge ima scenografija u njima?
Upravo je bila premijera predstave „Ljepotica i zvijer“ u režiji Adisa Bakrača koja je prikazana u Pozorištu Mladih Sarajevo, kao i naslova „Bullying Collection“ režisera Aleša Kurta, a u produkciji SARTR-a. Ove dvije predstave se razlikuju u samom karekteru jer je „Ljepotica i zvijer“ predstava za djecu, tako da scenografija za dječju predstavu treba da svojom estetikom bude što prilagođenija dječijem poimanju realnosti, što je nekad i zahtjevnije od predstava koje u sebi imaju realističan ili nadrealističan karakter scenografije. Predstava „Bullying Collection“ se bavi vršnjačkim nasiljem, vrlo aktuelnom temom, može se reći, pogotovo u vrijeme društvenih mreža gdje se, nažalost, stvorio još jedan dodatni prostor u kojem se također, na vrlo specifičan način provodi „bullying“, ne samo među djecom već i među odraslima. Scenografija za ovu predstavu je osmišljena na način da predstavlja osnovni simbol, znak koji će na najednostavniji način prikazati nasilje, odnosno samo banalni rezultat toga, a to je vanjska povreda – krv, i sanacija iste – gaza i zavoj. A režiser i glumci su uradili ostalo i iznijeli tekst na sceni na najbolji način.
Kako izgleda proces nastanka jedne teatarske scenografije. Od razgovora se rediteljem, preko ideje, do izrade? Koji ti je proces najzanimljiviji, koji najteži?
Proces obično počinje čitanjem knjige, ako je tekst predstave rađen prema romanu. Tako najbolje steknem opštu estetiku i karakter priče. Nakon toga sve se bazira na samoj adaptaciji teksta odnosno scenarija za predstavu. Zatim pravim preliminarne skice izgleda scenografije i rekvizite, koje se tokom proba „čiste“ i usvaja se konačna skica. Prema konačnoj skici onda ide dio posla koji nije baš kreativan i podrazumijeva izradu predračuna i svih troškova, plana izvedbe/realizacije. Onda kreće proces fizičke izrade scenografije kao i pronalazak rekvizite. Najzanimljiviji proces meni je upravo rad na sceni i probama, gdje glumci mogu pomoći i dati svoje indikacije za elemente scenografije… jer u konačnici i glumac se treba osjećati ugodno u scenografiji koja ga okrzuje i daje mu podršku da što bolje iznese tekst i karakter. Najteži posao je da općenito napravim nešto za vrlo mali budžet i kratko vrijeme, a u zadnje vrijeme kao i svaka branša u BiH, nailazim na problem sa „radnom snagom“, jer, sve je manje mladih koji žele da se bave poslom koji i nije baš priznat i plaćen kod nas.
Kada se kod tebe rodila ljubav prema scenografiji? Kada si znao da će to postati tvoj životni poziv? Koliko je tvoj otac, jedan od najpoznatijih bh. scenografa Kemal Hrustanović, utjecao na tebe i na tvoj profesionalni razvoj?
Sve je krenulo sa angažmanom na televizijskom showu, u koji sam uletio mijenjajući tatu, koji je morao na filmski set u drugu državu. Nakon toga je uslijedio angažman za prvi kratki igrani film „Brod ludaka“ u režiji Mathiasa Lebeera, koji je ustvari priča o Vedranu Smailoviću, čelisti iz Sarajeva, simbolu otpora u opkoljenom gradu, pa onda dolazi i angažman za moj prvi autorski film „Snijeg“ u režiji Aide Begić. Imao sam sreću jer sam imao priliku učiti posao od svoga tate. Kao dijete sam obilazio setove naših prijeratnih filmova i već tada mi se set kao radno mjesto jako dopao. Nisam tada još razmišljao o scenografiji, ali taj ukupan dojam svih sektora i kako sve to na setu funkcioniše, posebno me se dojmio. Nakon rata počinjem volontirati na prvim bosanskohercegovačkim filmovima, naravno u sektoru scenografije, a sve vrijeme sam svoga oca imao pored sebe kao učitelja, zbog kojeg sam i zavolio ovaj posao kojim se danas bavim.
Uporedo sa teatrom, kreiraš scenografije i na filmskim setovima. Na koji način se taj proces razlikuje od onoga u teatru? Koje su sličnosti, a koje razlike? U kojem svijetu se ti lično ugodnije osjećaš?
Moja karijera je, dakle, počela na filmu. Prvi igrani film kao autor sam uradio sa svoje 24 godine, i nakon toga se bavim isključivo filmskom i televizijskom scenografijom te scenografijom za potrebe reklamnih spotova. Tek 2013. godine, na poziv Dine Mustafića, dobijam prvi angažman za potrebe realizacije scenografije za jednu predstavu. U pitanju je predstava „Majstor“ po tekstu Ronalda Harwooda, a u produkciji BNP Zenica. Sličnosti u teatarskoj i filmskoj scenogrfiji su dosta male. Proces priprema je sličan, čitanje scenarija, skice, budžet, pa realizacija. Najveća je razlika u tome što u teatru imamo živu publiku i sve ide uživo. U filmu se scene snimaju pa se mogu ponoviti, u postprodukciji se dosta može raditi naknadno na tim scenama, kamera je pokretan medij, a publika u teatru je statična, tako da je teatarska scenografija zahtjevnija jer u jednom prostoru treba dočarati i više lokacija, a nekad i više različitih historijskih perioda. Moja prva ljubav je filmska scenografija i dugo vremena sam se bavio samo tim segmentom scenografije, međutim moj pravi angažman na predstavi „Majstor“ mi je otvorio jedan čitav novi kreativni svijet. Filmska scenografija se dosta bazira na realističnom prikazu stvarnosti, dok u teatru scenografija može biti samo simbol i znak kojim se dočarava ta realnost.
Kažu da se u filmu scenografija ne smije primijetiti, a u teatru mora. Koja je tvoja definicija scenografije u ova dva umjetnička svijeta, a koja uopšte o ovome kreativnom pozivu?
U svijetu filma, scenografija se treba primijetiti u smislu da suptilno naglasi i dopuni svaku scenu, omogući da karakter scene bude naglašen kako to režiser vidi i nema puno odstupanja od realnog svijeta priče, bilo da je priča u formi naučne fantastike ili je smještena u određeni historijski period. U teatru je scenogafija uvijek prisutna u smislu da od publike ne možemo ništa sakriti ili prikriti, tako da je uvijek primjetna, a tako i zahtjevnija. Eventualne greške i mane se puno više primijete u teatru, a sama scenografija treba biti prilagođenija glumcu s obzirom na ograničeni prostor scene.
Da li bi izdvojio neke svoje radove u filmovima i neke u predstava, koji su posebno važni za tebe i tvoju karijeru i kojih se rado sjećaš?
Izdvojio bi prvi moj igrani film u kojem sam bio autor/scenograf, a to je „Snijeg“ gdje mi je Aida Begić i čitava ekipa povjerila vrlo odgovoran posao, s obzirom da sam tada imao 24 godine. To je bio i jedan od najtežih mojih poslova u smislu da sam na tom setu izgubio tatu, koji je bio umjetnički savjetnik, tako da sam morao završiti započeti posao u vrlo otežanim okolnostima, a nije bilo baš jednostavno s obzirom da je i scenografija bila jako zahtjevna. Također, mislim da je ovo i posljednji bh. film koji je sniman filmskom kamerom, tako da je i to predstavljalo poseban izazov. Testirali smo više tipova traka da bi našli odgovarajuću, a na osnovu probnih snimaka kostima i boja scenografije. Naveo bi jos i film „Hunting party“ Richarda Sheparda, gdje sam radio u sektoru izvršne produkcije. Rad na filmu „U zemlji krvi i meda“ Angeline Jolie, također je za mene predstavljalo ogromno iskustvo. Teško je ne spomenuti i film „Belvedere“ Ahmeda Imamovića, gdje smo snimali na realnoj, takozvanoj naturalnoj lokaciji, a to je izbjeglički kamp. Film je sniman u crno-bijeloj tehnici pa je poseban izazov bio baratati sa crno-sivim-bijelim bojama scenografije. Od predstava, izvojio bi prvu moju predstavu „Majstor“ jer sam tada tek provirio u svijet teatra. Mada svaka nosi svoj izazov i iskustvo, pa bi spomenuo i predstave „Naš razred“, „Životinjska farma“, kao i jako zanimljiv projekat „Jedvanosimsoboakamolistobo“ u režiji Aleša Kurta.
Kakvo je generalno stanje u BiH, kada je u pitanju poziv scenografa? Kako se i gdje obrazovati? Tu si ti, tu je Adisa Vatreš Selimović, i ostali i čini se da se sve manje poseže za scenografima iz regiona, i da se režiseri oslanjaju na domaće snage?
Što se tiče BiH, poziv scenografa je poziv koji definitivno nije tražen pretjerano, s obzirom da se kod nas sve manje i manje snimaju filmovi, a teatri također nemaju priliku da stalno produciraju nove predstave. Teatri po svojoj sistematizaciji trebaju da imaju zaposlene scenografe, međutim to je rijetkost u BiH, jer Ministarstvo kulture ne daje mogućnost da se ta mjesta popune. Nije samo da je ugrožena struka scenografa, već i drugih autora kao i samih izvođača radova na scenografiji, pa tako da danas imamo manjak filmskih i teatarskih radnika, dekoratera, patinera, krojača, tonaca, montažera, kamermana… U BIH je aktivno nekoliko, da kažem, starijih scenografa, a u međuvremenu mi mlađi smo se dokazali na tržištu i uspijevamo zadovoljiti sve zahtjeve domaćih produkcija. Veliki je problem što mi iz BiH nemamo pravo raditi vani jer filmski sindikati uređenih država imaju neophodna pravila, dok kod nas redovno dolaze iz regiona da rade, čak i sa svojom radnom snagom.
Jedan scenograf iz regiona mi je rekao kako mu je najgori trenutak u karijeri bio kada je njegova scenografija na sceni postala predmetom za razbijanje, odnosno kada je uništavana, i kako tu predstavu nikada nije mogao odgledati do kraja. Da li si se ti ikada susreo sa tim, i šta bi za tebe kao scenografa bilo najgore iskustvo?
Nije lijepo vidjeti kad se scenografija uništava, međutim, ako je to uništavanje neophodno da bi scena ili predstava dobila svoje značenje, onda bi na to rekao „sve za umjetnost“. Na ovogodišnjem MESS festivalu je bila jako zanimljiva predstava, u kojoj se na kraju uništava antička komoda, što je imalo tako jak efekat da bez tog uništavanja predstava ne bi imala smisla. Morao sam saznati koliko su puta već igrali ovu predstavu i brojka se popela na 35, što znači da su do sada uništili 35 komoda. Za mene, najgore iskustvo za scenografa je kada scenografija nije fizički sigurna, kada može da ozlijedi glumca ili bilo kojeg člana ekipe. U našim pozorištima, oprema na sceni, nažalost, ne prolazi rigorozne provjere i ateste, pa treba jako paziti na svaki element scenografije.
Dio si tima Festivala MESS. Kako komentarišeš ovogodišnje otkazivanje dodjele nagrada na 59. MESS-u i pomjeranje iste za narednu godinu, zbog konstantnog umanjivanja sredstava za ovaj festival, od strane države? Da li je ta odluka bila jednostavna i jednoglasna i da li ste sada uvjereni da je donijela ono što ste očekivali?
Već sam drugu godinu tehnički direktor za potrebe pripreme i realizacije festivala MESS, tako da se ne bavim umjetničkim poslom. Svjedoci smo konstantnog opadanja interesovanja za ulaganje u kulturu općenito, pogotovo od strane države kojoj kultura nije u sferi interesovanja, ili da kažem preciznije, u sferi je političkog interesa, nažalost. Nisam učestvovao u odluci koju spominješ, ali sam podržao ovu ideju nadajući se da će imati efekta, a to ćemo vidjeti u narednom periodu, ako se barem zaustavi ovo radikalno smanjivanje izdavanja za kulturu.
Kada bi pravio scenografiju za bolju BiH, kako bi ona izgledala?
Kada bi pravio scenografiju za bolju BiH, prvo bi napravio pravi budžet, onako po mjeri, a zatim bih angažovao školovane ljude i profesionalce. Ne bih radio studijsku „fake“ scenografiju, već bih je napravio u formi čistog realizma, a po ugledu na ljepše i sretnije, te naravno uređenije, države. Ova scenografija bi bila pravljena da traje i bila bi za ljude, a ne „glumce“ svakodnevnog lažnog života. Ne bih se koristio filmskim efektima i 3D kompjuterskom grafikom. Mislim da dovoljno živimo u iluziji koju nam politička elita potura punih 27 godina.
Podeli sa prijateljima