Umjetnost ne mogu izbrisati ni novac ni pandemija

Mirza SkenderagićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Lajla Kaikčija, pozorišna rediteljica i selektorica 19. festivala bh. drame Zenica 2020

19. festival bh. drame Zenica 2020. Online. Prvi u regionu. Konkurs za najbolji dramski tekst. Javna čitanja kao snimci. Šest drama. Mladi autori. Prateći program. 70 godina. Šta će korona? Lajla Kaikčija odgovara za Remarker.

U pripremi je 19. Festival bh. drame Zenica i održat će se od 1. do 7. juna pod temom “Drugačiji”. Šta je to što će ovaj put biti drugačije?

Prva i osnovna stvar je da festival ne ide “uživo”, odnosno da nemamo “žive” predstave na sceni niti “živu” publiku u sali ili cjelodnevni “živi” prateći program, što je do sad bilo uobičajeno. Sve se “seli” u virtuelni svijet, dakle online-festival, a svi znamo zbog čega, pomalo mi se gadi spomenuti tu frazu, pa neću ni reći. Uglavnom, sve je drugačije u realizaciji u odnosu na ranije godine, ali ostaje činjenica da je to Festival BH drame i da su u njegovom središtu, nova BH drama i BH dramski autori i autorice.

Zašto ste se odlučili na “online” oblik ovogodišnjeg izdanja Festivala, kao takav, prvi u regionu?

Kada smo u aprilu pokrenuli priču o Festivalu, situacija je samo za optimiste izgledala bolje, ali realno ni jedna mjera još nije bila ukinuta i nije se znalo ni kada će. Svi smo jedva čekali da se nešto pomjeri sa mrtve tačke, da nešto drugačije pokrenemo osim starih snimaka online predstava, da nekom novom formom razbijemo već prilično rutinirani teatarski online svijet i tu smo došli na ideju održavanja “online” XIX festivala BH drame. Suština je bila napraviti scenska čitanja novih dramskih tekstova i prezentovati ih online publici. Priča je rasla, pa smo napravili i popratni online program koji će činiti promocije, panel diskusije, razgovori sa dramskim autorima i autoricama. Sada smo u fazi snimanja, slaganja materijala i ja se nadam da će ova forma naći put do svih teatarskih zaljubljenika. Za sve nas je ovo i veliki izazov i novi vid izražavanja, ali shodno situaciji u kojoj smo se našli, i jedini način da se prilagodimo, a ne jednostavno da odustanemo čekajući bolje okolnosti.

Festival će u potpunosti biti posvećen bh. dramskom tekstu, iako je to, zapravo, oduvijek bio. Kakav je bio odaziv dramskih pisaca iz BiH i zašto su baš odabrani tekstovi koji su odabrani?

Odziv je bio zadovoljavajući. Selektirano je pet tekstova plus tekst koji je pobijedio na konkursu, a koji je raspisao festival BH drame u Zenici prošle godine. Ove godine sam ja radila selekciju i vodila sam se tim da izaberem mlađu generaciju autora i autorica čija su djela intrigantna, provokativna, začudna, angažirana, i duboko protkana u našu svakodnevnicu. Želja mi je bila pokazati da postoje mladi, hrabri, talentovani ljudi oko nas i da BH dramska književnost ima budućnost. Ove godine su tu Lejla Kalamujić, Tanja Šljivar, Asja Krsmanović, Mirza Skenderagić, Ernad Osmić i Dario Bevanda. Sljedeće godine, nadam se, imaćemo novih šest imena.

Drugačiji plakat

Vi ste kućna rediteljica BNP-a. U kojoj mjeri je pandemija koronavirusa utjecala na teatarski život u ovoj kući, ali i cijeloj BiH, i to ne samo u njegovoj sadašnjosti, nego i na njegovu budućnost? Šta se novo moglo tokom ovoga perioda spoznati kada je u pitanju postojanje teatra u BiH?

Ono što je svima postalo jasno da je teatarska umjetnost najviše zakinuta tokom ove krize, jer za razliku od drugih umjetnosti koje mogu funkcionisati i virtuelno, mi smo “živa” umjetnost, umjetnost trenutka u neraskidivoj vezi sa onima preko puta nas. Ta sinergija između publike i umjetnika/ca u sali ne može se ponoviti u online varijanti. Svaka živa izvedba je jedinstvena i neponovljiva. Video zapis je blijeda slika jedne prosječne izvedbe. Ni najbolja snimka nema tu snagu i ne može pobuditi emociju kao realni doživljaj predstave. Zato su pred nama teška vremena u kojima moramo naći način da ponovo spojimo publiku sa glumcima i glumicama, a da nikoga ne ugrozimo. Jedna diskusija na tu temu biće održana i tokom festivala sa sagovornicima iz regiona i BiH. Niko trenutno nema odgovor kako će sve izgledati ako se ubrzo ne vratimo u potpunu normalnost.

Bosansko narodno pozorište Zenica je ove godine započelo svoju 70. sezonu i to premijerom predstave „Ukelele Jam“ Dine Mustafića. U kakvom ozračju ste je dočekali, ako zanemarimo pandemiju koja tada u februaru još nije stigla u BiH?

To je zaista bilo slavljeničko ozračje i svi smo vjerovali da će cijela godina proteći u tom tonu. Ja sam ipak optimista, ja i dalje vjerujem, bez obzira na protekla tri mjeseca, da imamo razloga za slavlje. Skromnije, ali sada možda i snažnije, iskrenije, smislenije, jer mi kroz umjetnost slavimo život, jedinstvo, čovječnost, ljubav, različitost. A to su kvalitete koje su ponovo isplivale na površinu u ovom teškom razdoblju i koje nikada ne smijemo podcijeniti niti zanemariti.

Vi ste prije 20 godina diplimirali režiju predstavom „Lov na žohare“ Janusza Glowackog, pod mentorstvom prof. Dine Mustafića. Danas ste jedna od najangažovanijih domaćih rediteljica. Zašto je i dalje znatno manje rediteljica prisutno na regionalnoj teatarskoj sceni i šta se promijenilo sada u odnosu na 2000. godinu kada ste vi diplomirali?

Mislim da se prilično situacija promijenila od vremena kada sam ja počinjala što se tiče rada teatarskih rediteljica. Mislim da ih je danas mnogo više u regionu i da su u mnogo boljoj poziciji nego prije 20 godina. I dalje su muške kolege dominantnije, što ne znači nužno da su i bolje, ali kao i u svemu kada su u pitanju žene, to ide lagano, ali sigurno. Bez puno galame i buke umjetnice ostavljaju sve dublji trag i to više niko ne može osporiti, umanjiti ili relativizirati.

Tokom vaše rediteljske karijere konstantno ste naginjali savremenom dramskom tekstu kao što su recimo „Ljudožderka“ Lejle Kalamujić i „Dogville“ Larsa von Triera, prema kojima su nastale vaše dvije najnovije predstave. Šta je to što kao rediteljica pronalazite u savremenom tekstu u odnosu na klasiku?

Istina je da sam više sklona savremenom dramskom tekstu. Tu pronalazim veću provokaciju. Savremeni tekstovi se uglavnom bave savremenom problematikom koja je provokativna, intrigantna i koja me se tiče. Ne umanjujem značaj klasika, ali meni su savremeni tekstovi pronalazili. Najviše volim tekstove koji nisu “na prvu” društveno angažovani, jer ne volim “prstom u oko”, a mislim da se i publika zasitila toga. Volim pametne tekstove koji suptilno provlače svoj angažman, a predstava ga zaokružuje.

Kako vam izgledaju nove generacije bh. reditelja i rediteljica, u smislu autorske maštovitosti, kreativnosti i hrabrosti u odnosu na prilike koje im se nude?

Imam osjećaj da je sve manje mladih reditelja i rediteljica zainteresovano za pozorište. Čini mi se kao da ga smatraju zastarjelim, ali ne prepoznajem kod njih želju da ga mijenjaju. Osim mlađe kolegice Selme Spahić koja se profilira i van granica BiH i koja je uspješna i aktivna već više od deset godina u teatru, u posljednje vrijeme nije se nametnulo ni jedno novo ime koje je zaintrigiralo svojom maštovitošću, kreativnošću ili hrabrošću. Da li mladi ljudi ne dobijaju priliku ili je ne koriste kada je dobiju, da li jenjava njihov interes za pozorištem ili je nešto drugo u pitanju, ja ne mogu sa sigurnošću reći, ali pozorištu je potrebna nova, svježa, kreativna, hrabra generacija reditelja i rediteljica.

Šta će biti sa umjetnošću u BiH nakon pandemije koronavirusa, s obzirom da je i prije bila u jako teškom položaju? Kako komentarišete nedavno objavljenu vijest da direktor Zemaljskog muzeja u BiH, ima platu u iznosu od 642 KM?

Umjetnost ne mogu izbrisati ni novac, ni pandemija. Od kad sam završila Akademiju slušam da ne može biti gore, a svaka naredna godina nas demantuje. Smiješno je komentarisati platu direktora Zemaljskog muzeja. To je ogledalo našeg društva, jer nas političari odabrani od tog društva toliko cijene. Većina smatra da su umjetnici uteg oko vrata državi, većina ne zna šta mi to uopšte radimo i za šta smo to plaćeni, većina nikada nije, niti će ući u bilo koju kulturnu ustanovu, pa što bi ih se ticala plata direktora muzeja?! Ukratko, novca nikad nije bilo dovoljno za umjetnost, a neće ga očito ni biti. Živimo u primitivnoj sredini koja će očito takva i ostati, a mi ćemo se i dalje boriti i raditi u nadi da će nam se to jednog dana na neki drugi, bolji način vratiti.

Podeli sa prijateljima