Dino Bešić, 19-godišnjak iz Sarajeva
Sarađujući sa mladima u BiH, tinejdžerima i studentima, imao sam priliku upoznati se sa njihovim pogledima na svijet, stavovima, razmišljanjima, njihovim nadama, razgovarati sa njima o dobrim filmovima, lošoj muzici i biti oduševljen spoznajom kako veliki broj naprednih, inteligentnih, obrazovanih, talentovanih mladih ljudi živi u BiH. Onda sam vremenom prepoznavao i njihovu drugu stranu, koja je bila obavijena jednim dubokim sivilom vlastitog nezadovoljstva, nesigurnosti i straha od postojanja u društvu kakvo je bosanskohercegovačko. Onda sam razgovarao sa jednim 19-godišnjakom koji nije bio depresivan, ljut, umoran i koji je pucao od samopouzdanja. Zašto i kako? Dino Bešić odgovara za Remarker.
Preskočio si jednu godinu upisa fakulteta. Zašto? To je nešto što je u sredinima poput naše nezamislivo, a u inostranstvu je čak i poželjno da se pauzira, čak i privremeno radi, a sve kako bi na koncu mladi čovjek bio siguran u odluku čime želi da se bavi u životu?
Prolaženjem kroz srednju školu, susretao sam se sa dosta nepravde obrazovnog sistema, kao i sa odsustvom pedagogije i relevantnog sadržaja u edukaciji. Smatrao sam da mi je bila potrebna pauza od sistema, konkretno od godinu dana, gdje bih započeo put samopotrage popraćen ubiranjem raznih iskustava. Tako je prvo ugrabljeno iskustvo otpočelo poslom na finansijskom marketu, gdje sam vidio surovost korporacijskog svijeta i kapitalizma koji ga prati, a i prazninu i neispunjenost u istom pri radu. To iskustvo je bilo krucijalno za moj dalji rast, gdje sam naučio cijeniti vrijeme i slobodu čovjeka. Pokazalo mi je u biti, kakvu sortu karijere ne želim imati i koliko je kapital inferioran spram ljubavi u poslu. Radno iskustvo je bilo samo temelj lekcija naučenih, ostatak je „dorađen“ putovanjima kroz Europu sa ruksakom, kao i učenjem jezika i praksiranjem raznih hobija. Najbitnija stvar za reći povodom pauziranja godine, jeste pak ta nezamislivost pauziranja. Smatram da je to nešto neizostavno u formiranju jedne mlade ličnosti i da svako treba godinu dana pauze da pronađe sebe, skupi nekog iskustva i zrelo odluči koji izazov započeti po pitanju studija i buduće karijere. Meni je to pomoglo da sa sigurnošću zakoračim na svoj put i još se nisam pokajao…
Čim si postao punoljetan odlučio si se osamostaliti i čak sam zarađivati sebi za život. S obzirom da takve odluke nisu svojstvene našem društvu, zašto si se ti odlučio na ovaj potez?
Za taj potez sam se odlučio zbog neophodnosti vlastitog prostora i mira, koji je bio tada najpotrebniji za moj individualni rast. Jednostavno sam gledao na to kao na nešto što je prirodno došlo pri mom navršavanju punoljetnosti, kao na sljedeću stepenicu uz koju se moram popeti. Bio sam podržan od strane roditelja kao u svemu, a i imao sam prihode da realizujem tu odluku.
Već si imao prilike i proputovati i to na načine koji mnogi u BiH i regionu izbjegavaju kao što je recimo „Couchsurfing“, a čak si i nekoliko puta išao autostopom. Kakva su tvoja iskustva sa ovakvim načinom putovanja i šta misliš zašto njih mladi ljudi u BiH izbjegavaju?
Mislim da riječi ne mogu opisati koliko je to nevjerovatna stvar. Moj prvi backpacking po Europi je bio kada sam umjesto maturalne ekskurzije, odlučio sebi organizovati samostalno putovanje sa ruksakom, koje je rezultiralo da sam obišao više zemalja, ležernije i na kraju krajeva – jeftinije. Za ovaj vid putovanja, Couchsurfing je neizbježan! Ni za šta ne bih zamijenio prijateljstva i konekcije koje sam doživio sa ljudima preko Couchsurfinga. Danas se redovno čujemo i posjećujemo. Couchsurfing pokazuje koliko granice i daljina ne predstavljaju ništa u prijateljstvu. Smatram da je Couchsurfing imao najveći doprinos u širenju vlastitih vidika, jer sam njime upoznao dublje kulturu, grad i način života iz perspektive lokalne osobe tog grada. Autostop je također imao udio u tome, preko njega sam imao priliku susresti se sa nevjerovatnim ljudima koji su me naučili životne lekcije kroz svoje kežuelne priče. Praktikujem autostop jer je zasnovan na empatiji, volji za druženjem i najbitnije, na obostranom povjerenju. Nažalost, vlada ogromna stigma na našim prostorima oko ovog vida putovanja. Ljudi zbog predrasude da je nesigurno, uskraćuju sebi jedan veliki izvor životnih lekcija, a na kraju krajeva ne uspijevaju nikakav novac uštediti. Mislim da društveni status, također ovdje igra ulogu, jer ovaj vid putovanja nije baš „tipičan“ za društvene mreže i ne budi zavist kao putovanje gdje su uključeni hoteli, restorani i skupe kupovine.
Upoznao si i dosta mladih ljudi u inostranstvu. Koja je osnovna razlika između razmišljanja mladih u drugim, naprednijim i razvijenijim zemljama u odnosu na BiH i regiju?
Stvar koju sam primijetio jeste da su mladi u inostranstvu dosta samopouzdaniji i hrabriji u donošenju odluka, trude se da žive svoju istinu u potpunosti i ne plaše se svoje individualnosti. Glavnu razliku koju sam uspio uočiti je da su mladi dosta otvoreniji za razliku od mladih sa naših prostora. Ne mare za tradicionalnost, već dosta slobode imaju u eksponiranju sebe i dosta su zainteresovaniji za drugačije od sebe. Nemaju pritisak da završe školu što prije, nađu posao i dalje slijede taj algoritam, nego stavljaju pritisak na sebe da skupe što više iskustva, prožive život i ispune svoje snove.
Već neko vrijeme si vegan. Zašto si se odlučio na to, i šta za tebe predstavlja biti vegan u današnjem svijetu?
Biti vegan u današnjem svijetu za mene predstavlja budućnost, neki udio za bolje sutra. Veganstvo je najveći rastući pokret u historiji i predstavlja aktivnu borbu protiv čovjekovog uništavanja planete radi profita. Dubljim istraživanjem mesne industrije i njenog negativnog učinka u zagađenju okoliša i brutalnosti vršene nad životinjama, kao neko ko vjeruje u prava životinja i ljudi, nisam mogao da nastavim sa „tipičnom ishranom“. Svojim primjerom se nadam smanjiti potražnju mesa u industriji, pa i time njen efekat na okoliš. Jednostavno sam vidio više pozitivnih stvari u nejedenju mesa i za sada nisam našao ni iskusio nijedan negativan aspekt. Um mi je slobodniji, tijelo zdravije i ne grize me više savjest što ne radim ništa da promijenim situaciju u svijetu.
Koliko je potrebno hrabrosti i odricanja da bi jedan mladi čovjek bio vegan u državi kakva je BiH? Kako izgleda tvoj dnevni jelovnik? Svi misle da za veganstvo treba novac, ali zapravo, nije tako, zar ne?

Na veganstvo sam prešao nakon godinu dana vegetarijanizma, pa nisam imao neke poteškoće u odricanju. No većina ljudi misli da je nemoguće izbaciti proizvode životinjskog porijekla, ne znajući da za sve postoji veganska supstitucija, koja se ne razlikuje previše po cijeni. Veganstvo uključuje istraživanje, planiranje i organizovanje svoje ishrane. Lagano prilagođavanje na nove ukuse, i odricanje starih. Moj jelovnik svaki dan varira, ali sastoji se od voća, povrća, žitarica i sjemenki. Fascinantno je što mi nikada nije bilo zanimljivije kuhati i jesti, jer se ovim otvara jedna totalno nova sfera kuhinje i okusa, a i sam osjećaj zdrave ishrane pruža satisfakciju. Naravno kako sam pomenuo da je najveći pokret, neizbježno je da postane trend i da ljudi povežu skupoću sa tim načinom ishrane. U mom iskustvu, nedjeljna kupovina namirnica me sada manje košta nego ikada ranije. Zato što sada kada kupujem, tačno znam šta mi treba i u kojoj količini. Jedina prepreka u veganstvu jeste samo društvo. Iako me mnogi prijatelji podržavaju, susreo sam se sa dosta ljudi koji su imali nešto diskriminirajuće da kažu za to, ali bez pozadinskog obrazovanja.
Talentovan si za likovnu umjetnost, crtanje i sikanje. Šta voliš da crtaš i da li imaš neke likovne forme i stilove koji su ti posebno interesantni? Da li planiraš razvijati ovaj talenat i možda pokušati živjeti od njega? Kako na tebe utječu priče da od toga nemaš ništa u našoj zemlji, da treba da upišeš nešto perspektivnije i isplatnije?
Vještinu slikanja i crtanja vježbam od samog djetinstva, pa kroz dublje upoznavanje sebe na godini pauze, shvatio sam da je to moje zvanje. Najviše volim da slikam apstrakciju, da povezujem osjećaje sa formom. Ove godine upisujem Akademiju sa željom da nastavim graditi talenat, ne bi li se izgradio dovoljno da potencijalno i živim od njega. Najbitnije mi je imati priliku obrazovati se u onome što volim i raditi ono što volim. Mislim da treba ulagati vrijeme u ono što daje istinsku sreću, bez obzira na novčani ishod. Rješenje je živjeti onako kako se čovjek osjeća i pritom biti skroman, a ne žuditi za više i odricati se sreće radi ega. Na svakodnevnoj bazi slušam predrasude, kritike i neslaganja ljudi oko tog izbora. Trudim se da me to ne dotiče, za sad je moj afinitet prema tome jači nego ikakva društvena predrasuda. Fakultet služi da testira koliko se voli ono što se studira, a ne kao neka garancija za financijsku stabilnost…
Između ostalog, interesuješ se za filozofiju. Koje knjige i autori su posebno utjecali na tebe i tvoje odrastanje, promijenili ti možda pogleda na život i svijet u kojem živimo?
Filozofija je jedna velika ljubav u mom životu, nešto što mi je pomoglo da shvatim svijet onoliko koliko moj um to može da uradi. Knjiga koja je srušila sva moja vjerovanja i koja je doprinijela najviše u mom shvatanju je bila „Tako je govorio Zaratustra“ od Friedricha Nietzschea. Trudim se iščitavati njegove knjige što češće, kao i filozofe poput Jean-Paula Satrea, Alberta Camusa i Martina Heideggera. Također zbog svog interesa za duhovnost, veliko mjesto je našla u mom životu i filozofija Zen. Tu mogu izdvojiti jednog velikana pod imenom Alan Watts, čiji govori definitnivno mijenjaju poimanje realnosti i uče da se život posmatra na jedan dublji, jednostavniji i čišći način.
Na koji način si otkrio yogu?
Prije četiri godine sam prošao kroz jednu lošu fazu i htio sam neki novi početak, pa sam bio voljan isprobati dosta novih stvari. Neposredno par dana poslije toga, pala mi je na pamet nasumično jedna situacija iz djetinstva koje se jedva sjećam, ali u pitanju je bila scena kada sam vidio sestru kako isprobava meditaciju i moja znatiželja gledajući to. Nakon procesiranja sjećanja, zaintrigiralo me je toliko da sam odmah morao to istražiti i isprobati. To je bio moj početak u svemu ovome. Oduševio sam se meditacijom i praktikovao sam je svaki dan, no ona je bila samo prekratnica da dođem do svoje prave ljubavi – yoge. Yogu sam otkrio nakon dubljeg istraživanja duhovnog svijeta, nakon informisanja o čakrama, ljudskom egu i filozofiji yoge. Aktivno je praktikujem već tri godine, i svaki dan i svakom praksom osjetim kako sa sobom i svojom srećom doživljavam veći pomak. Yoga je definitivno stvar koja me je najviše oblikovala u mom sazrijevanju.

Šta misliš koji je najveći problem za mlade u BiH, a koji je problem mladih, šta svojim vršnjacima najviše zamjeraš?
Moje mišljenje je da je nedostatak adekvatnog obrazovanja, korijen svih problema mladih u BiH. Po pitanju obrazovanja kulture, muzike i ljudskih prava mladi su znantno uskraćeni temeljom koji bi služio za zdravo i smisleno formiranje ličnosti. Uskraćivanjem istog se samo gaji i ohrabruje isti tok razmišljanja i korupcije koji narušava ovu zemlju godinama. No nije to samo stvar države, iako ima malo dostupnog sadržaja za obrazovanje u ovim segmentima, mladi ga odbacuju i ne iskorištavaju. Ne gaje svoju kulturu, ne gaje tuđu, već se dosta njih utapa u jeftinoj zabavi ili gledaju kako da odu iz ove zemlje. Država služi narodu, a i obratno, no kako vidim, ovdje vlada inat sa obje strane. No stvar koju najviše zamjeram svojim vršnjacima je njihov strah od vlastite individualnosti i njihovu želju za komforom u nezdravom društvu. Mislim da nedostatak obrazovanja, volje mladih i brige države nas održava u ovom ciklusu nezadovoljstva životom u BiH.
Šta dalje? Rekao si mi da uprkos svemu i dalje planiraš ostati živjeti ovdje?
Trenutno ne znam gdje će me put odvesti. Dok sam u fazi obrazovanja, želio bih naravno otići u inostranstvo, provesti koju godinu tu. No po pitanju stvaranja života negdje, volio bih da to bude u mojoj zemlji, gdje bih konačno ja kao, nadam se, ostvaren odrastao čovjek, mogao da ostavim svoj trag u ovoj zemlji na bolje. Ipak, kažu da je dom ono mjesto od kojeg želiš bježati dok si dijete, a vratiti se u njega kad odrasteš.
Podeli sa prijateljima


