Niste jedini kome se 2019. učinila dužom od 365 dana. Većina ljudi u Srbiji ima utisak kao da je u njoj bilo dovoljno dešavanja za barem dve godine, između ostalog i zbog toga što se spisak afera naprednjačke vlasti otegao kao red pred jedinim otvorenim šalterom u pošti.
Početak godine obeležila je teška saobraćajna nesreća na naplatnoj rampi u Doljevcu u kojoj je poginula Stanika Gligorijević. Udes je izazvalo jurcanje vozila u kom je bio direktor „Koridora Srbije“ Zoran Babić. Da li je za volanom „škode superb“ bio on ili njegov vozač ni danas nije poznato, mada snimak postoji. Petljanje oko toga da li sa snimka nedostaju ključna dva minuta ili ne, da li je snimak menjan i zašto se krije od javnosti dodatno podgrevaju sumnje da je reč o zataškavanju.
Ušli smo u 2019. sa građanskim protestima pokreta „1 od 5 miliona“. Isprva nestranački, sa anonimnom mlađarijom i šarolikim spiskom javnih ličnosti u prvom planu, protesti su dugo lutali u potrazi za sopstvenim identitetom. To ih nije sprečilo da se, jašući na ogromnom talasu opravdanog nezadovoljstva vlašću, prošire po celoj Srbiji.
Bez obzira na čitav niz ozbiljnih falinki koje su ispoljili, protesti su najznačajnija stvar koja se desila opoziciji od uspona naprednjaka zato što je po prvi put dovela vlast u defanzivni položaj. Gledali smo kako očajnički prebrojavaju demonstrante crvenim tačkama, predsednik je morao da krene u funkcionersku kampanju po Srbiji praćen autobusima statista, rođeno je zanimanje „vikar“ (ljudi plaćeni da skandiraju Vučiću na mitinzima), a RTS se dodvoravao vlastima pokušavajući da ignoriše proteste ili im maksimalno umanji značaj.
To im je uspevalo do 16. marta, kada je grupa opozicionara predvođena Boškom Obradovićem upala u zgradu RTS. Narednog dana demonstranti su nastavili s eskalacijom, opkolivši Vučića u zgradi Predsedništva. Trenutak kada je mini-opsada dobrovoljno prekinuta označio je kraj zamajca protesta i početak postepenog vraćanja u okvire mirnih, uzaludnih šetnji koje traju do danas.
Jedna od tema koje su obeležile 2019. bili su i plagijati. Otkriva se da samostalna ugostiteljska diplomdžinica „Megatrend“ ipak nema podružnicu u Londonu niti škole u Beču i Japanu, a profesori koji su navodno predavali tamo se i sami ograđuju od toga. Pod udarom su ponovo ministri Mali i Stefanović. Studenti blokiraju rektorat tražeći da se slučaj konačno preispita, i vlast konačno dobija vruću šamarčinu u vidu poništavanja doktorata Malog. Uprkos dokazanom plagijatu, predsednik i njegova marionetska premijerka objavljuju da ministar neće biti smenjen. Pošto je sledeći na udaru Stefanović, gazda mega-diplomdžinice – izvesni Mića – neuspešno pokušava da odglumi da je prodao firmu drugom šarlatanu, ali stvar izvode do te mere boldrikovski da ih mediji u svega nekoliko dana potpuno razotkrivaju.
Talasi protesta i afera nisu jedini koji su obeležili 2019. godinu. Emigriranje iz Srbije počelo je da uzima maha bez obzira na zanimanje, od vozača GSP-a do lekara. Licemerna molba predsednika da građani „sto puta razmisle pre nego što reše da odu“ deluje kao apel piromana na ljude da razmisle da li da napuste kuću u plamenu. Mada je emigriranje saveznik svake loše vlasti zato što omogućava ispumpavanje pritiska odlaskom najnezadovoljnijih i smanjuje broj nezaposlenih, ono ujedno umanjuje broj ljudi koje kleptokrate mogu eksploatisati i dovodi u pitanje dugoročni opstanak samog sistema. Sva je prilika da odliv građana u inostranstvo neće usporiti ni bedasti novogodišnji spot SNS u kom botovi i predsednik cvrkuću o tobožnjim uspesima vlasti: jedan od glumaca u tom gebelsovskom uratku je na Fejsbuku već objavio da je morao da prihvati ulogu zato što njegov otac i on – gle ironije – godinama žive od mizerne penzije i poslića sa strane.
Kad smo kod glumatanja, pod okriljem organizacija civilnog društva održana je serija okruglih stolova predstavnika SNS sa opozicijom da bi barem neke od stranaka odustale od najavljenog bojkota izbora u neregularnim uslovima. Sastanci su najpre organizovani pod takozvanim „Četam haus“ pravilom, a zatim se prešlo na „Žana Monea“. Ako vam ti pojmovi ne znače ništa, bez brige – nisu ništa značili ni većini učesnika. Kao u provincijskom bioskopu u kom je neko pustio film Larsa fon Trira, sedišta su se ispraznila munjevitom brzinom. Ispostavilo se da glumatanje džentlmenskog dijaloga pred EU dok tabloidna mašinerija glođe kosti polovini učesnika nije impresioniralo nikoga, kao ni tobožnji ustupci koje je načinila vlast.
2019. je obeležila i vest da je na farmi organske hrane „Jovanjica“ otkrivena čitava plantaža marihuane, pri čemu nadrealni deo ne leži u pronađenim tonama kanabisa nego u činjenici da je „Jovanjica“ od 2016. dobila najmanje tri kredita od državne Agencije za osiguranje i finansiranje izvoza, a da je njen većinski vlasnik učestvovao u državnim privrednim delegacijama. Da proizvodi s „Jovanjice“ imaju svoje tržište dokazala je beogradska vlast bizarnom odlukom da Stari savski most premesti u park. Ne, ma koliko puta to pročitate, i dalje neće imati smisla.
Pa ipak, 2019. nije bilo samo godina produbljivanja političkog gliba. Ovo je bila i godina heroja.
Ovo je bila godina u kojoj se Marija Lukić na sudu uhvatila u koštac sa lokalnim velmožom Milutinom Jeličićem Jutkom, javno ga optuživši za seksualno uznemiravanje. Bila je prinuđena da se bori sa naprednjačkom mašinerijom koja tzv. Jutki drži leđa, gasi kablovski signal kada se emituje emisija u kojoj Marija gostuje, objavljuje joj adresu i podatke iz zdravstvenog kartona po društvenim mrežama, dovodi rulju da joj dobacuje pred zgradom suda, istovara joj u sudnicu punu kiblu Šešelja i čak joj otvoreno preti u više navrata. Mada sudskog epiloga još uvek nema, Marija Lukić je postala simbol borbe protiv seksualnog uznemiravanja u Srbiji. Solidarnost koju su iskazali svi koji su je podržali u njenoj borbi za pravdu, od novinarki i novinara do žena koje se okupljaju na sudskim ročištima braneći je od Jutkinih kmetova pokazuje da žrtve imaju saveznike i da neće biti same ako dignu glas protiv svojih nasilnika, ma koliko moćni oni bili.
Ovo je bila godina u kojoj je zahvaljujući uzbunjivaču Aleksandru Obradoviću javnost konačno postala svesna afere „Krušik“, korupcionaške pijavice koja po privilegovanim cenama isisava novac iz namenske industrije, kao i uloge Branka Stefanovića u celoj petljavini. Slučaj je razotkrio i to da je partijsko proždiranje države doprlo i do tužilaštva, jer je umesto istrage o „Krušiku“ doneta odluka da treba uhapsiti uzbunjivača. Iako je bez znanja javnosti završio u pritvoru, Obradović se nije pokolebao, i nakon oslobađanja nastavlja da uprkos neverovatnim pritiscima javno govori o korupciji u namenskoj industriji.
Lukić i Obradović su odavno nadrasli afere koje su svojom hrabrošću i nepokolebljivošću razotkrili. Oboje su, svako na svoj način, pokazali da je moguće suprotstaviti se bahatima i bezobzirnima, ma koliko to bilo teško. Oboje su takođe pokazali da je odbrana sopstvenog moralnog integriteta u direktnoj suprotnosti sa sistemom u kojem živimo, a to govori da ćemo morati da ga promenimo ili da pustimo da nas polomi kao ljude. Njih dvoje to nisu dozvolili, a po reakcijama javnosti očigledno je da su dali snagu mnogim drugima da istraju u sopstvenim malim borbama.
Oni su najsvetliji primeri 2019. godine, i na sreću nisu jedini. Ove godine gledali smo „Lokalni front“ kako pešači od Kraljeva do Beograda na protest protiv režima. Gledali smo aktiviste kolektiva „Za krov nad glavom“ kako fizički sprečavaju izvršitelje da na ulicu izbace prevarene, siromašne, stare i bolesne ljude. Videli smo da jedna institucija u zemlji još uvek ima dovoljno kičme da očigledan plagijat nazove pravim imenom i poništi doktorat prepisivaču iz vrha vlasti. Gledali smo Adama Santovca kako precizno secira slučaj drugog plagijatora iz vrha vlasti, Nataliju Miletić kako nastavlja da raskrinkava „Megatrend“, Vuka Cvijića koji lansira „Krušik“, čitali smo „Krik“, CINS i BIRN kako otkrivaju aferu za aferom, reportere N1 koji upornim pitanjima dovode Velikog Vođu do besa. Gledali smo sami sebe kako odolevamo tome da nas zgaze najgori, i kako uspevamo, uprkos svemu što rade.
Još uvek nas ima. A 2020. tek počinje.
Podeli sa prijateljima
Photo by Miguel Bruna on Unsplash


