Srbija 2019: Kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare
Sve je ovih dana bilo naizgled bajkovito, onako, veselo, tradicionalno kafansko prednovogodišnje slavlje, osvetljeni gradovi i spot Aleksandra Vučića; ministar policije, nakon gomile laži i bedastoća saopštava i jednu istinu (nakon deset dana traganja pronađena je oteta devojčica); Narodna skupština donosi Strategiju odbrane i Strategiju nacionalne bezbednosti Srbije, a u skupštinskoj sali nove epizode postšešeljizacije, tuča niskog intenziteta, ali sa skromnim epilogom (nijedan poslanik nije iznet iz sale). Sve je, dakle, bilo normalno, kao što to u Srbiji biva, spremno za sporovozni pogled na proteklu godinu, makar i samo na neke izjave (o tome nešto kasnije) koje su je obeležile, kada se začula pucnjava iz Podgorice, da nas malo podseti na 1991, ili 1992.
Nisu samo simbolične, asocijativne veze, sukoba u Crnoj Gori sa pomenutim dokumentima koji, suštinski, definišu spoljnopolitičku poziciju Srbije kao zaštitnika svega srpskog na Balkanu, sa nedvosmislenim pretenzijama na Bosnu i Hercegovinu, čiji se deo pominje (Republika Srpska). Pucalo se, dakle, u Crnoj Gori, probeogradski pobunjenici, civili i mantijaši, ustali su protiv Zakona o vjerskim zajednicama koji neutrališe poslednje tragove okupacije Crne Gore, uključujući i ukidanje autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, dekretom kralja Aleksandra Karađorđevića iz 1920.
Velikosrpska tamjanska pobuna
Znali smo da je srpski nacionalizam još uvek neizlečen, poslovično agresivan, ali se on još uvek može sprečiti. Pod uslovom da Srbija dobije ozbiljno upozorenje, ono koje ne može da ignoriše. Međutim, posle svega, kao da je sve manje onih koji bi joj ga uputili.
Prema Strategiji nacionalne bezbednosti koju je usvojila Skupština Srbije, Srbija i dalje predstavlja pretnju miru u regionu.
“Nikada, kao u dokumentu koji je pred vama, nije rečeno da su Republika Srpska i njeno očuvanje prioritet naše spoljne politike. Država Srbija na ovaj način veoma jasno kaže šta je nacionalni interes i šta se mora braniti. Pre nas kao da se niko toga nije setio”, izgovorio je ministar vojni Aleksandar Vulin u Skupštini Srbije 24. decembra. Očuvanje Republike Srpske, “preskupe, ali jedine političke i ratne pobede srpskog naroda u drugoj polovini 20. veka” (D. Ćosić), srbijanski političari pravdaju time da je Srbija “garant” Dejtonskog sporazuma, izvrćući činjenicu da je samo njegov potpisnik.
Strategija definiše i, kako tvrdi ministar odbrane, “obavezu očuvanja i zaštite života srpskog naroda gde god da živi, a Republika Srpska i njeno očuvanje postavljena kao prioritet spoljne politike”. “Nesreća”, kazao bi Ćosić, citirajući sebe. To bi bila prilika da jednom bude u pravu.
Niko nije ni slutio da će Srbija svoj strateški odbrambeni i spoljnopolitički dokument moći da primeni odmah, budući da su u Crnoj Gori ugroženi Srbi. U redu, demonstranti, ali, ipak, treba voditi računa o njima, bez obzira na nevaljanost njihovih namera. Dovoljno je to što su Srbi, matica će uvek stajati iza njih.
Zatim dolazimo do još jednog temelja srbijanske odbrambene politike, do apsolutnog i bezuslovnog istinski vojničkog ratovanja, (Strategija naime predviđa i da se pređu granice i to samo kada je rat nametnut). U Strategiji se govori o brizi o civilima, zarobljenicima, nemoćnima. Sličnim onima čiji su posmrtni ostaci zakopavani i spaljivani širom Srbije. I izjave Aleksandra Vučića koja je, nije jedina, svakako, obeležila 2019. Iako je srbijanski predsednik govorio novinarima o profesoru finansija na EBS Business School u Visbadenu Raši Karapandži, koji je prvi analizirao plagijat ministra finansija Siniše Malog, dosetio se i da “on, profesor, podseća svetsku javnost da smo mi ubijali Albance i sahranjivali ih u Batajnici. I da svi u svetu nikada ne zaborave kakvi su Srbi zločinci”.
Naravno da niko, pa ni “u svetu”, ne bi trebalo da zaboravi kakve su zločine počinile srpske snage, kakve je zločine planirala i realizovala država Srbija, osim same Srbije, u kojoj od otkrivanja grobnica vlada gotovo grobna tišina o ljudima koji su pronađeni u njima.
Najvažnije je, međutim, to što profesor koji je razotkrio i razmontirao falsifikat ministra finansije istovremeno “podseća svetsku javnost da smo mi ubijali Albance i sahranjivali ih u Batajnici”.
Zakopati otkopano
Kada su na poligonu SAJ iskopane tri masovne grobnice jedan je opozicionar nacionalističke provenijencije konstatovao: “Svi zakopavaju – mi otkopavamo”.
Iz batajničkih masovnih grobnica izvađeni su i tablete protiv glavobolje, hodžin zapis, tranzistor. Cucla i pisana vežba iz istorije.
Da li predsednik Srbije misli da sve ovo sakrije, ili da je za skrivanje svih zločina dovoljna televizijska istorija srpskih stradanja i podviga? Uvek može da aktivira priču o tome da su drugi ubijali sebe ne bi li optužili Srbe za svoje stradanje i da neko ko se suprotstavi njegovim saradnicima blati Srbiju po svetu. A to je opasna simbioza.
Tako je bilo 2019, ostaje da konstatujemo, kao u nadnaslovu ovog teksta, štulićevski, da je do neprepoznavanja dovedena suština prevare. Od toga zasigurno 2020. neće biti bolje.
Podeli sa prijateljima


