Srđan Puhalo, socijalni psiholog iz Banjaluke
Danas se konstruiše jedna nova srpska istorija 90-ih s obje strane Drine, koja treba da relativizuje sve ono što se tada dešavalo i Srbe prikažu kao najveće žrtve. To je istorija pravljena za Srbe i koja nema mnogo dodirnih tačaka sa onom istorijom koja je dominantna u svijetu.
Srđan Puhalo je socijalni psiholog, rođen u Foči (1972), odrastao u Kalinoviku, završio psihologiju u Beogradu, magistrirao u Banjaluci. Pripada neformalnom krugu banjalučkih intelektualaca koji žive i rade pod pritiskom režima Milorada Dodika, respektabilni je analitičar političkih prilika i ponašanja političara u Republici Srpskoj. U razgovoru za Remarker govori i o želji većine da se održi postojeće stanje “bez pucanja”, prirodi izbornih uspeha Milorada Dodika, vezama sa srbijanskom vlašću i Aleksandrom Vučićem, slobodnim i režimskim medijima...
Šta danas najočiglednije karakteriše atmosferu u Banjaluci i Republici Srpskoj?
Prije svega to je odsustvo želje da se bilo šta promijeni. Izgleda da smo digli ruke od samih sebe i svoju sudbinu i budućnost potpuno se prepustili vlastima s nadom da oni znaju šta rade i da nam žele dobro. Ostali smo bez opozicije, nevladin sektor je slab, sindikati su nezainteresovani, mediji kalkulišu, crkva uz vlast i svi čekaju da neko drugi donese promjene. Kada imate takvu atmosferu onda vas ne čudi što veliki broj ljudi uči njemački jezik, ne zato što vole jezike, već da bi otišao iz Republike Srpske.
Koliko su građanski protesti prepoznatljivi po krilatici “Pravda za Davida” uticali da na površinu isplivaju sve tragične osobine paranoidnog, afektivnog režima Milorada Dodika? Njegova nasilna priroda?
Jesu uticali donekle i oni su polarizovali društvo, podijelili ga na nas i njih, ali njegov uticaj danas slabi. Vlast odavno i sistematski gaji paranoju kod stanovnika Republike Srpske, stvarajući unutrašnje i vanjske neprijatelje i to su najčešće bili pojedinci, nevladine organizacije i opozicija, koji su govorili i radili protiv njih. Kada su prošle godine krenuli protesti u Banjaluci izdajnici i strani plaćenici su postali naše komšije, strine ili tetke, koje su se okupljale na Trgu Krajine. U kreiranju te atmosfere pored vlasti učestvovao je i javni servis i mnogi ljudi bliski vlastima. Ono što moramo imati na umu je činjenica da je sva represija sa kojom se susretao pokret “Pravda za Davida” bila umotana formom zakona tj. policija je sve radila po zakonu, iako su se te aktivnosti kosile sa zdravim razumom.
Šta bi danas bila “pravda za Davida” za njegovu porodicu, građane RS?
Bojim se da je to danas jedna grupa ljudi koja nastavlja svoju borbu, ali koja više nema tu moć da ugrozi vlast. Njih je malo, otac i majka Davida Dragičevića su u Austriji, tijelo Davida je sahranjeno u Austriji. Opozicija više nije zainteresovana za taj slučaj i sve to polako tone u zaborav. I medijima to više nije interesantna priča. Naravno, ljudi i dalje imaju mišljenje o tom slučaju, ali nema te energije i kritične mase ljudi da bi nešto značajno promijenila.
Jedan ste od najeksponiranijih javnih radnika, intelektualaca i aktivista, koji istupaju u odbranu elementarnog ljudskog dostojanstva čoveka i u ime neformalne građanske Banjaluke. Izloženi ste javnom vređanju, omalovažavanju, pretnjama i sami ste pomenuli da ste označeni kao čovek koga svako na ulici može da napadne, iako ne zna zbog čega. Kako se s time nosite, vidite li kraj takvom nasilju Milorada Dodika?
To je jedna veoma čudna situacija. Kada vičete car je go, to i ostali ljudi vide, samo ne žele da vas javno podrže. Od institucija sistema ne očekujete bilo kakvu podršku i morate da to prihvatite ili ćete da sagorite od uzaludne borbe i ubjeđivanja. Pokušavate da organizujete svoj život tako da porodica što manje trpi, a da vi ne odstupite od svojih uvjerenja i ideala. Nije problem što vas ne voli vlast, već što vlast stvara atmosferu da se plašite svojih sugrađana koji vas ne poznaju, ali znaju da ste izdajnik, autošovinista i strani plaćenik. A zna se kako treba sa takvima. Posebna vrsta pritiska je ekonomski pritisak, jer vaša djeca jedu, idu u školu, na sport i žele da se fino obuku, a to sve košta. Za sada uspjevam da budem finansijski nezavisan, a to mi daje slobodu djelovanja i mišljenja.
Kada se govori o medijima, tu ste potpuno izolovani u Republici Srpskoj i jedini način komunikacije su društvene mreže, blog i mediji iz Federacije BiH i okruženja.
Srđan Šušnica morao je da napusti Banjaluku i RS, odlazio je, pod pritiskom i Dragan Bursać. Ne odustajete od sukobljavanja sa režimom, Dodika ste čak “smeštali” i na psihijatriju. Da li će se politički sukobi, neslaganja u RS ikada vratiti u civilizacijske okvire?
Da ne vjerujem da će Republika Srpska da postane normalno društvo ne bih ni radio ono što sada radim, ali kada će se to desiti teško je reći. Vlast je promjenjiva ali je pitanje da li se tako lako mogu promijeniti način vladanja i njegovi podanici. Ja se nadam da će Šušnica dobiti svoju pravdu na sudu, ali nisam siguran da će ga to vratiti u Republiku Srpsku. Nisam siguran da će u skorije vrijeme moji stavovi biti prihvatljivi za najveći broj Srba, ali će uspjeh biti da postanem ravnopravan sagovornik sa svim drugim ljudima. I to je uspjeh. Što se tiče smještanja Dodika na psihijatriju, poenta te konstatacije je njegovo poigravanje sa logikom i njegovom i našom. U par dana on da nekoliko međusobno kontradiktornih izjava i nikad niste sigurni koja je iskrena, a koja ne. To zbunjuje ljude, ali on vješto koristi odsustvo bilo kakve suvisle kritike u Republici Srpskoj i nameće se kao nepogrešivi lider Srba.
U svojoj knjizi pod naslovom “Samo frontalno” koju ste nedavno promovisali i u Sarajevu (zbirka kolumni sa portala Frontalno) sistematično analizirati i Milorada Dodika. Koliki je, zapravo, njegov rok trajanja i može li ga neko sprečiti u raspirivanju nacionalizma? Ostvario je pozitivne izborne rezultate uprkos teškom životu ogromne većine ljudi? Šta ga održava?
Dodik ima moć da kada govori on to radi sa strašću i narod vjeruje da govori istinu. Problem nastane što jedan dan priča jedno, drugi drugo, a treći dan se ponaša potpuno dugačije od onoga što je govorio prvi i drugi dan. Kako je to moguće, pitate se? Pa postoji nekoliko odgovora. Prvo on drži svu vlast u Republici Srpskoj i ne trpi bilo kakvu neposlušnost. On kontroliše javni servis i još neke medije koji njegove kontradiktornosti u ponašanju i izjavama, interpretiraju kao vrhunsku politiku. On ima 200 000 članova stranke, oko četvrtina od ukupnog broja glasača u Republici Srpskoj, i to mu daje političku moć. On ima podršku Srbije i Rusije, što mu omogućava da sebe predstavlja kao ozbiljnog igrača na Balkanu. On ima podršku Srpske pravoslavne crkve, on kontroliše Univerzitet i nesposobnu i korumpiranu opoziciju. Sve to utiče da Milorad Dodik čvrsto drži dizgine vlasti u Republici Srpskoj, do kada teško je reći.
Za Dodika, između ostalog, kažete: “Čovjek koji je dobrovoljno i javno priznao genocid u Srebrenici, a sada ga žestoko negira; Čovjek koji muslimanima čestita Bajram, a onda nakon mjesec dana džamijski ezan nazove arlaukanjem”. Kakvo je biračko telo koje to ne registruje kao pogubno?
Kao što sam kazao on ima 200 000 članova partije i dovoljno je da samo oni izađu na izbore i eto ga na vlasti. Njihovo nije da misle, već da slušaju i glasaju. S druge strane on se nametnuo kao jedina alternativa u odbrani Republike Srpske, ali ne znamo od koga i čega, i u toj borbi sve je dozvoljeno i sve mu se prašta. On vješto manipuliše javnim mnjenjem, jer kontroliše sve u Republici Srpskoj, a odnedavno je osvojio vlast i na nivou BiH. Odgovornost za javno izgovorenu riječ danas ne postoji kod nas, baš kao ni odgovornost za olako data obećanja. Ciljevi Dodika su veoma veliki, recimo nezavisna Republika Srpska, a da bi ostvarili taj cilj moramo da budemo strpljivi i da ga bespogovorno slušamo i pratimo.
Kako biste opisali odnose u osovini Beograd - Banjaluka, kakve su sličnosti i razlike, koliko su odnosi Vučić-Dodik značajni za njihovo održanje na vlasti?
Te veze su veoma jake i teško je očekivati da će Srbija da se odrekne svoga uticaja u Bosni i Hercegovini. Republika Srpska je samo odličan instrument za provođenje interesa Srbije. Tako je bilo ranije, tako će biti i ubuduće, bez obzira na to ko je na vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj. Dodik je poznat po tome da je uvijek dobar sa pobjednicima izbora u Srbiji. Što se tiče odnosa Dodika i Vučića, možemo reći da su oni prilično sinhronizovani. Vučiću treba Republika Srpska, da bi bio patriota u očima stanovnika Srbije, a Dodiku treba Srbija da se prikaže kao veliki Srbin i važan faktor na Balkanu. Obojica to vješto koriste da bi ostali na vlasti.
Zajedničko im je, između ostalog, negiranje genocida u Srebrenici, te svih neoborivih činjenica o tome da je Beograd logistički stajao iza rata, da je izvršio agresiju na BiH?
Danas se konstruiše jedna nova srpska istorija 90-ih s obje strane Drine, koja treba da relativizuje sve ono što se tada dešavalo i Srbe prikažu kao najveće žrtve. To je istorija pravljena za Srbe i koja nema mnogo dodirnih tačaka sa onom istorijom koja je dominantna u svijetu.
Kako danas funkcionišu javni i privatni mediji u RS? Neki portali pokazuju vitalnost, uprkos tome što nisu na budžetu, a dosljedni su u poštovanju elementarnih normi novinarske profesije, čak, često odlaze i nekoliko koraka dalje? Mogu li da izdrže pritiske i ovako neravnopravnu utakmicu?
To je borba Davida i Golijata, ali to ne znači da treba odustati od borbe. Dok provladini mediji imaju sve, mediji koji su kritički raspoloženi prema vlastima se snalaze kako znaju i umiju. Dok provladini mediji žive od pomoći vlasti (budžetske pare, marketing javnih preduzeća i sl.) ovi drugi mediji preživljavaju najviše uz pomoć donacija međunarodne zajednice. Dok se provladini mediji opađaju kao patriotski i normalni, ovi drugi se etiketiraju kao izdajice i strani plaćenici. Sve je to vrlo iscrpljujuće i mnogo ljudi se umori od toga i odustaje, ali tako je kako.
Posljednji sukob sa režimom je Vaše oštro protivljenje stvaranju zakonskih pretpostavki za formiranje rezervnog sastava MUP-a RS. Da li reč o stvaranju neke Dodikove pretorijanske garde, sa dvostrukom ulogom: zaštita nedemokratskog poretka i pojačana pretnja ratom u BiH?
Ja mislim da su svi ovi zakoni kreirani zarad kontrole situacije u Republici Srpskoj, a za ne stvaranje neke vojske. Nakon protesta u Banjaluci prošle godine vlast je shvatila da nema dovoljno resursa da sve drži pod kontrolom i da je neophodno da poveća broj policajaca, da bolje kontroliše proteste, da im poveća plate, naoruža dugim cijevima.
Da li vidite u Bosni i Hercegovini pripreme za sukob koji bi mogao da preraste u rat? Kakav je u tome uticaj Beograda i Zagreba?
Ne, nema rata u Bosni i Hercegovini, problem je u tome što u svi zadovoljni sa takvim stanjem, i domaći političari, i Srbija i Hrvatska i međunarodna zajednica i narod. Samo nek ne puca je idealno stanje za sve.
Može li se očekivati Dodikova ozbiljnija pretnja secesijom Republike Srpske, što bi neminovno dovelo do sukoba, ili, kao i dosad, pretnje ostaju na rečima? Kolika je podrška Beograda Dodiku u namerama da, na koji god način, destabilizuje Bosnu i Hercegovinu?
Secesija Republike Srpske bi dovela do rata, ali secesije neće biti, jer Republika Srpska nema resurse za ratovanje, a od Srbije ne može da očekuje bilo kakvu pomoć jer je i Srbija u problemima. Sve je to retorika s ciljem “sijanja” straha među ljudima i etničke homogenizacije da bi se lakše vladalo. Bosna i Hercegovina nije stabilna od 90-ih godina prošlog vijeka i to je za nas ovdje stanje normalno.
Da li Dodik umišlja kako je veliki Srbin ujedinitelj, ili samo pokušava da zaštiti svoje prljave poslove i sebi obezbedi život na slobodi? Kakve je prirode Dodikov velikosrpski hegemonizam, zbog podrške Rusije začinjen i nakaznim panslavizmom?
Ma sve je to šuplja priča jer Dodiku je draže da bude prvi u Republici Srpskoj nego marginalan u nekoj Velikoj Srbiji. Sva ta retorika je samo u službi lakšeg vladanja i manipulisanja Srbima u Republici Srpskoj.
Ima “štek” u Beogradu, čak je i u biračkom spisku, kako taj momenat nije ozbiljnije protumačen u Banjalucii RS?
To se u Republici Srpskoj opaža kao nešto pozitivno i dobro. Na taj način on šalje poruku Srbima da Drina nije granica, a da Bosna i Hercegovina nije država. Kao posledicu toga imamo situaciju da Srbija postaje rezervni položaj i drugim Srbima u Republici Srpskoj i lagano ali sigurno ostajemo bez stanovništva.
Pomenuli ste nedavno da su, sudeći po broju ljekarskih recepata, građani RS na antidepresivima, umesto da se suoče sa prošlošću. Šta je najveća brana suočenju, možda saučesništvo (kao u Srbiji), strah od istine, strah za budućnost nakon priznanja?
Najveća brana je strah od odbacivanja grupe i strah da nas neće voljeti, otuda taj konformizam i odsustvo saosjećanja sa žrtvama. Sve ostalo je važno, ali ne toliko koliko ova dva faktora.
Govorite i pišete o opojnoj snazi nacionalizma, o “udruženom zločinačkom poduhvatu političara” svih nacija u manipulisanju njime. Logično je postaviti pitanje pa, šta i ako Dodik padne, ostaju stotine i hiljade njegovih kopija do kojih je stizao samo njegov nacionalizam, koji govore njegove fraze i misle isto što i on. Tu nema budućnosti?
Kada Dodik ode ostaće mnogo njegovih blijedih kopija, koji će se boriti da postanu Dodici, ali to neće uspeti baš kao što ni Dačić nije Slobodan Milošević. Tada će se ponovo miješati karte i upitno je ko će u tom postdodikovskom haosu da se nametne kao vođa i koje su to osobine koje će biti presudne da uspije. Mijenjaće se tada i politički ciljevi i način borbe, ali ne znamo da li će to ići na bolje ili na gore. Srbija je dokaz da promjene nekad mogu biti lošije od trenutnog lošeg stanja.
Kada će doći do istinskog pokušaja suočenja s prošlošću, sa zločinima na koje stalno podsećate?
Kada se o srpskim zločinima u proteklom ratu počne govoriti na javnom servisu i u školama Republike Srpske, to će biti znak da smo na dobrom putu.
Kakav je prema svemu opasnom što izvaljuje Dodik odnos međunarodnih predstavnika koji nadgledaju Bosnu i Hercegovinu?
Oni su uglavnom veoma zabrinuti i prate situaciju, ali uvijek provejava optimizam da smo na dobrom putu.
U RS su, kao i u Srbiji, ljudi koji su osuđeni za ratne zločine nacionalni heroji, kako kažete, “govori se samo o svojim žrtvama a ne i onome što je rađeno u ime našeg naroda i u ime RS”. Kako će se u budućnosti manifestovati negiranje zločina počinjenih nad nesrbima?
To će funkcionisati samo unutar naše etničke grupe i čim izađemo izvan tih granica susrešćemo se sa surovom realnošću. To će natjerati našu djecu da postave pitanja svojim roditeljima, zašto je to tako. Onda će nastati muk jer nećemo imati adekvatne odgovore, dok će se naša djeca pitati kakvi su im to roditelji i zašto su takvi. Biće bolno, ali se neće moći to izbjeći.

