Izazov operativnih falsifikata

Bojan TončićPolitika, Tekst, Vesti

Politika

Novi prilozi za dosije Aleksandra Vučića

Najvažnije u priči o flagrantnoj zloupotrebi ovlašćenja je svakako to što se predsednik države igra institucijama, ali ima još nešto: neko ozbiljno sluša opoziciju, makar koristeći sofisticiranu tehnologiju, a opozicija smatra da ima šta da sakrije. Da je toliko važna da je tajno sluša predsednik države.

Počnimo od okidača sa kakvima se svakodnevno suočava predsednik Srbije; afektivno je reagovao na tvrdnje opozicionih prvaka da su prisluškivani, pa je namah odlučio da im objasni šta znači biti prisluškivan. I usput, šta znači imati vlast i biti nedodirljiv. Najpre je pročitao sadržaj dokumenata koji su označeni kao državna tajna (kako je praćen 24 godine, od kolevke preko Pala, do predsednikovanja), pa pominjao diplomate, opozicionare, bicikliste… A dva dana nakon toga objasnio svoje providne motive i suštinu vlastite vladavine – apsolutizam koji delegitimiše institucije, autokratija koja podrazumeva upravo to, nipodaštavanje države u korist sopstvene vladavine i, konačno, pretnju političkim protivnicima stvarnim, ili falsifikovanim papirima i mikrofilmovima iz arhiva, u čije su fabrikovanje upregnute bezbednosne službe. Čiji operativci, pod prinudom ili dobrovoljno, obavljaju prljave poslove za predsednika države lično.

Koješta se još vidi ili nazire nakon nastupa predsednika države na privatnoj prorežimskoj televiziji sa nacionalnom pokrivenošću: u proizvodnji konfuzije i zaluđivanju zaokruživača, dobijaju na značaju posednici navodno apsolutnih istina iz ormara BIA, a pristojni mediji dobijaju podmukle udarce delegitimisanja iz iste kuhinje. Naravno, ono što važi za političare “uhvaćene” kako rade protiv države, važi i za medije koji nisu apsolutno posvećeni lažima i širenju ljubavi prema Vučiću.

Odakle predsednik države crpi motivaciju i energiju da se svakodnevno do iznemoglosti obračunava sa demonima iz lavirinta vlastite mašte i opasne, sumanute kreativnosti nećemo saznati iz njegovih javnih nastupa. Nije pitanje, ali odgovor je tajna. Ne treba ga koristiti. Srbija od takvih nema zaštitu.

Ko vlada Srbijom

Ovakvim igrarijama državom i tajnim službama Vučić se upustio u rizik da o njegovoj karijeri odlučuju oni koje pokušava da instrumentalizuje, policajci, agenti, doušnici sa različitih hijerarhijskih nivoa; Srbija je, pak – suočena sa kukavičlukom i korumpiranošću policije i pravosuđa (u oblasti pravosuđa Srbija je postigla određeni napredak, ali zbog zabrinjavajućeg stepena političkog uticaja mora da osnaži nezavisnost sudstva i autonomije tužilaštva, navodi se u izveštaju Evropske komisije o napretku Srbije za 2019) – došla dotle da se uzda u profesionalnost nameštenika koji, po prirodi stvari, vide razmere opasnosti u amplitudama ponašanja jednog čoveka. Opozicija koja računa na saradnju sa ljudima iz bezbednosnog aparata moraće da računa i sa uslugama koje ona podrazumeva.

Postoje, dakle, dosijei Resora državne bezbednosti MUP Srbije, danas Bezbednosno informativne agencije; godine proizvodnje različite su, nešto je možda sačuvano prilikom šestooktobarske „lustracije“ spaljivanjem (nekoliko diskova, navodno, ostalo je da bi se zadržao kontinuitet izmeštene moći – budimo sigurni u to); u svakom slučaju, tajna je policija dočekala petooktobarsku promenu vlasti sa materijalom spremnim za dopisivanje.

Možda i nije bilo baš tako, ali, kad se osoba koje je zaposela vrh vlasti predstavlja kao posednik podataka i dokaza čije bi objavljivanje izmenilo nečije živote, te pokazuje spremnost da to iskoristi – cilj je postignut i sve je tačno.

Valja tu, u te izmišljotine, ili nepotrebna operativna saznanja, dopisivati izmišljotine, koristeći oprobani proces proizvodnje, identičan onom koji je nekada rasturao porodice i izluđivao nevine ljude. Pre svega, treba pogoditi želje i strahovanja naručioca posla, posegnuti, ako je neophodno, za varljivim sećanjima nadobudnih početnika, ili deprimiranih operativaca.

I, ovakvim ritmom hipoteza, već smo u igri koju nameću oni, vlasnici mogućnosti da kreiraju nečiju prošlost i serviraju je javnosti putem instrumentalizovanih medija.

Ritam opasnog poremećaja

Tu dolazimo do pitanja koja će organizovana grupa, a uvek ih je najmanje dve, samozvanih zaštitnika državnih interesa pobediti i osvojiti vlast unutar Službe, odnosno, položaj uz vrh vlasti, uz piramidu bezakonja i svemoći, koji donosi moć i malo prizemniju, opipljivu korist. Od unosnih poslova pokrivenih državnim koncesijama do napredovanja u karijeri.

A Aleksandar Vučić, kao, zna kako se postupa sa hartijama, mikrofilmovima i njihovim digitalizovanim verzijama, zna koga će gde da smesti, ne obazire se na zakon koji besmisleno vezuje ruke Službi, jer, uostalom, ne upravlja po Ustavu i zakonima, nego vlada po instinktu za samoodržanje. Ako i pogreši, neće na štetu poslušnih operativaca, neće, naravno, na svoju štetu, ili će bar jedini gubitak biti pretpostavljena korist.

I evo nas, sa samo par rečenica, u jednostavnoj analizi vlasti u Srbiji; suštinski, reč je o vezi opasne bahatosti, gaženja institucija, i sklonosti ka pretnjama ljudima koji narušavaju preuveličani doživljaj sopstvene ličnosti: “To sam uradio u skladu sa zakonom, sa članom 26, a ima ih više. Uostalom, ne pada mi na pamet da se bilo kome pravdam. I da tih članova nema, ja bih to uradio” izustio je Aleksandar Vučić.

A rekao je i to da je jedini neposredno izabrani predstavnik građana, od koga niko nije dobio više glasova, pa stoga, valjda, može da se iživljava nad zakonima. Konačno, i da nema zakona, on bi uradio to što je planirao.

Nije lako biti Vučuć

A u Zakonu o tajnosti podataka se jasno kaže kako predsednik Republike, kao i Narodna skupština i Vlada, mogu sa pojedinih dokumenata opozvati oznaku tajnosti, “bez obzira na stepen tajnosti, ako je to u javnom interesu ili zbog izvršavanja međunarodnih obaveza”. Dakle, ne kad predsednika opsednu ambicije čije ostvarenje bi neko da poremeti. U Zakonu piše da se odluka o opozivu tajnosti podatka donosi “ako nastupe činjenice i okolnosti usled kojih podatak prestaje da bude od interesa za Republiku Srbiju”; na osnovu periodične procene tajnosti, predloga za opoziv, odnosno na osnovu odluke nadležnog državnog organa.

Ne vučićevski, kršenjem zakonskih normi, ali, sa tim smo već imali posla.

“Oni mene napadaju jer brinu šta bih još mogao da iznesem u javnosti o njima. Ja to nisam uradio. Ni posredno, došaptavajući novinarima, nikada. Uradio sam to samo u svom slučaju da bih pokazao o kakvim lažovima je reč”, kazao je predsednik.

Umišljenost opozicije

Najvažnije u priči o flagrantnoj zloupotrebi ovlašćenja je svakako to što se predsednik države igra institucijama, ali ima još nešto: neko ozbiljno sluša opoziciju, makar koristeći sofisticiranu tehnologiju, a opozicija smatra da ima šta da sakrije. Da je toliko važna da je tajno sluša predsednik države. On ih sluša, a oni opasni. Deo iste tragične priče.

A mogli bismo da se podsetimo još jednog teškog poremećaja, ovoga puta države i sintagme odsustvo političke volje. Reč je o zakonu poznatom kao zakon o lustraciji koji punih deset godina, koliko je trebalo da se primenjuje, nije primenjen ni jednom. Jer, donet je na osnovu kompromisa, a komisija koja je trebalo da ga sprovede nikad nije formirana. Nije, dakle, utvrđivano ko je među nosiocima javnih funkcija u vreme vladavine Slobodana Miloševića učestvovao u kršenju ljudskih prava. Deo tog tranzicionog paketa trebalo je da bude i zakon o otvaranju dosijea tajnih službi. On nije donet, ali se dosijei, kao što vidimo, otvaraju, doduše selektivno i po sopstvenom nahođenju predsednika. Ili, u zajedničkom bolu tada nove vlasti.

Lustracije ili pročišćenja nema, Vučić je predsednik, Ivica Dačić ministar spoljnih poslova, generali sa monstruoznim, krvavim učinkom u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu ugledni ljudi, Miloševićevi ministri, novinari i urednici šire se javnim prostorom kao metastaza. Možda su i oni u nekim dosijeima. Koji, kako sada stvari stoje, nikad neće biti otvoreni.

Podeli sa prijateljima

FB  TW