Svijet koji nazivamo kulturom je prepun imaginarnih neprijatelja

Mirza SkenderagićKultura, Tekst, Vesti

Kultura

Matija Bošnjak, urednik časopisa “Behar” i sekretar časopisa “Život”

Za ovaj intervju ne treba uvod, jednostavno jer za njega nema mjesta niti u sadržajnom niti u intelektualno-kreativnom smislu. Zato, odmah pređite na čitanje. Mladi doktorant iz historije književnosti, urednik časopisa „Behar“ i sekretar časopisa „Život“, Matija Bošnjak, govori za Remarker.

Da li su u književni časopisi medij prošlosti ili još uvijek imaju nešto da ponude i šta je to, što savremena tehnologija  nikada neće moći?

Bošnjak: Ne znam jesi li ikada imao priliku razgovarati ili družiti se sa ljudima koji svoje znanje naplaćuju u tehnološkim industrijama. Oni sa nama nisu u sukobu; bolje bi bilo reći da mi za njih ne postojimo, odnosno da u utakmici koju oni igraju postoje samo oni. Naš svijet, svijet koji nazivamo „kulturom“ je, nasuprot tome, prepun neprijatelja. U našoj predstavi stvari, sve se urotilo protiv naših vrijednosti, našeg načina razmišljanja, našeg opstanka u parametrima relevantnosti, sve nam prijeti da postanemo obsolentni i generalno smo prilično složni u tome da o sebi reflektiramo sa nekakvom obavezujućom apokaliptičnom intonacijom, a o drugima (ljudima koji se bave nečim drugim u životu) sudimo sa moralno-patetičnih visina. Da smo imalo pošteni, zapitali bismo se koje su to naše vrijednosti i da li su to zaista vrijednosti, da li o presudno važnim pitanjima kulture, umjetnosti i književnosti razmišljamo ikako i da li smo zapravo mi ti koji jedni drugima osporavamo relevatnost, čega je eklatantan primjer neshvatljiva potreba ljudi iz branše da bilo koga ko objavi knjigu pjesama, tridesetisedmi broj časopisa, kritiku o novom romanu Ilije Trojanowa ili esej o poetici Zbignjeva Herberta, suoče sa pitanjima poput „ima li u 21. stoljeću smisla pisati?“, „gdje su nestali književni časopisi?“, „kako u današnjim uslovima, kada je facebook…“, i bezbroj drugih sličnih mrtvih floskula koje trebaju lažnom zabrinutošću sakriti nesporazum većine nas sa idejom bavljenja kulturom, književnošću i umjetnošću, a to nije ni utrka za statističku popularnost ni groblje koja treba obilaziti od jedne ‘kulturne smotre’ do idućeg ‘festivala pjesničke riječi’. Ukratko, mi prestajemo biti relavantni za širi svijet onda kada prestanemo važiti za sebe. Dobro, prihvatam, da je tiraž današnjeg časopisa ravan onom što bi subkultura okupljena oko vrijednosti zvane punk nazvala fanzinom, ali koliko pouzdano, i na temelju čega, mi tvrdimo da zastarjeva jedan fenomen, ili da zastarjeva jedan medij, a ni to dvoje nije jedno te isto. Zastarjeva tehnologije štampe i stare štampaće mašine zamijenjuju nove, zastarjevaju infrastruktre, tj. načini našeg organiziranja oko vrijednosti zvane, recimo, književnost. Misli se da prisustvo u digitalnom domenu smanjuje dignitet koncepcija koje bi da ostanu odane „klasičnim“ postulatima, i zbog toga niko od inteligencije ne uzima internet dovoljno seriozno, ni kao alat. Ono što suvremena tehnologija nikada neće moći jeste Erazmu Roterdamskom ponuditi da Aristotela čita u pdf-u. Sve ostale nazovi-prepreke su besplodne mistifikacije i bespotrebno nas privilegiraju nama na štetu.

Kako izgleda proces nastanka jednog časopisa u BiH, od ideje do štampanja? Koji su to problemi s kojima se najčešće susrećete, s obzirom da si uključen u nastanak časopisa „Život“?

Bošnjak: Infrastrukturalne prirode, uglavnom. Osim toga, najteže je objasniti ljudima da časopis Život ima publiku, da ima čitatelje, da je sa gerilskim minimumom sredstava uspio za relativno kratko vrijeme steći status časopisa u kojem ljudi žele objavljivati i koji ljudi žele čitati, a uz bolju organizaciju i potporu bi mogao svoje dosadašnje uspjehe utrostručiti i trenutno se bavimo tom strategijom. Proces nastanka je klasičan, kao u svim ozbiljno mišljenim časopisima. Razliku prave dobar urednik i involvirana redakcija, dobri časopisi se odlikuju i dobro odabranim temama. Život je časopis koji teži sveobuhvatnosti, jedan od primarnih ciljeva mu je zahvatiti što više od onog što nazivamo savremenim trenutkom u bosanskohercegovačkoj, pa i regionalnoj književnoj produkciji. Poezija, proza, drama, putopis, itd. Istovremeno, Život obuhvata i život književnosti u „dalekim zemljama“, objavljujući prijevode iz savremene svjetske književnosti, a tu su bile i Palestina i Iran i Austrija i Slovenija i mnoge druge kulture. Pokazuje se neizostavno važnim da časopis okuplja kompetente saradnike i da se iz broja u broj dosljedno, a opet unikatno profilira i to pod vlastitim uslovima. U regionu nema mnogo časopisa kakav je Život. Nema ni časopisa kakav je Gradac, ali to je i jednom i drugom podjednako na čast. Vjerujem da u jednom širem prospektu možemo Život sagledati i kao ozbiljan, vjerodostojan i pouzdan dokument o našem vremenu, koji će biti od koristi generacijama koje dolaze. Tu se vrijednost književne periodike pokazuje nezaobilaznom; knjige su naravno medij kulture broj jedan i uvijek će biti, ali knjige su građa koju je određeni autor već sistematizirao, oblikovao i na neki način sakrio šavove. Časopis, s druge strane, registrira nešto od haosa sadašnjosti i zato je ozbiljan faktor u bilo kojem istraživačkom radu. Nekoga će jednog dana zanimati kakva se književnost pisala u drugoj deceniji XXI stoljeća u Bosni i imati će dovoljno materijala upravo zbog časopisa koji su to objavljivali. Da je samo to urađeno, sasvim je dovoljno za našu satisfakciju.

Glavni si urednik časopisa „Behar“ koji izlazi u Hrvatskoj. Koji je značaj „Behara“ za bh. kulturu i Bošnjake koji žive u Hrvatskoj?

Bošnjak: Behar je na hrvatskoj časopisnoj sceni izniman po svom bosanskohercegovačkom korijenu, između ostalog. Njegovo ime je porijeklom perzijska riječ za „proljeće“, te je u tom duhu i osnovan 1900. godine, kao glasilo preporodnog razdoblja u bosanskohercegovačkoj kulturnoj historiji, prvobitno na čelu sa respektabilnim bošnjačkim intelektualcima kao što su Safvet-Beg Bašagić i Osman Nuri Hadžić, kasnije i pod uređivačkim rukovodstvom Edhema Mulabdića, reisa Džemaludina efendije Čauševića, Muse Ćazima Ćatića, itd… Zbog turbulentnih političkih prilika na ovom podneblju tokom prošlog stoljeća, Behar je više puta izmještan, gašen i ponovno obnavljan, a njegov najnovija epoha počinje 1992. godine u Zagrebu, od kada ga izdaje KDBH „Preporod“. Za Behar su pisali neki od naših najboljih pisaca, Ujević, Humo, Kikić, Muradbegović. Ta je historija zabilježena u iscrpnoj monografiji Muhsina Rizvića, o Beharu u kontekstu časopisne produkcije tokom austrougarske vladavine se može nešto pročitati i kod Todora Kruševca, a budući da je trenutnu redakciju historija počastila jednim jubilejem, odnosno 150. brojem koji treba izaći krajem tekuće godine, svakako ćemo ga iskoristiti kao priliku za reflektiranje i odavanje počasti prethodnicima. Kao sadašnji urednik, Behar vidim kao časopis koji se bavi Bosnom, njenim višestrukim licima i raznolikim kontekstima njene kulturne historije, a tome pripadaju i kontekst antike, srednjovjekovlja, osmanskog i orijentalno-islamskog naslijeđa uopće, austro-ugarskog i srednjoeuropskog horizonta, razdoblje Jugoslavije i socijalizma, mediteranski kontekst, balkanski kontekst, sadašnjost, a kroz posmatračku prizmu književnosti, umjetnosti, kulturologije i historiografije. Behar je nastao na ideji mosta među kulturama, a i vjerujem da je njegova uloga insistirati na ideji „susreta svjetova“ kao najplodonosnijem horizontu koji se u znamo kakvoj historiji Bosne i Hercegovine artikulirao kroz književnost, kroz umjetnost, dakle, kroz kulturu. Njegov značaj za Bošnjake u Hrvatskoj je neosporan, ali mislim da mu je u cilju biti časopis bilo kojeg čitatelja ili čitateljice bez obzira na to kako osjeća i promišlja svoju pripadnost. 

Da li ima i želi ko da piše u BiH?

Bošnjak: Iznenađen sam pitanjem, i, evo, pokušavam razmisliti prije nego što odgovorim. S jedne strane, mogao bih reći da se piše dovoljno, ako ne i previše, no možda se premalo piše o napisanom, odnosno možda je pisanje iznenađujuće rijetko povod za razgovor. Na konstataciju da rijetko možete pročitati kritiku o novonapisanoj knjizi, treba dodati i da napisane kritike rijetko odjeknu toliko da proizvedu drugu kritiku ili zrelu, ne bilo kakvu, polemiku. Možda bismo se trebali kao „zamišljena zajednica“ dogovorati da esejiziramo na iste teme kako bismo potaknuli trend? Stanje u svijetu je takvo da se objavljuje više knjiga nego ikada i po tome naša zemlja nije izuzetak, ali često čovjek sjeti i svog tog drveća koje je palo žrtvom kojekakvih zbirki poezije ili proze, kojoj bi par mjeseci intenzivnog uredničkog savjetovanja pomoglo da postane opravdana, ako ništa, sa ekološkog motrišta. Onda, jako je teško biti ambiciozan sa tim pisanjem i brzo se odustaje, što nas vraća na jedan od suštinskih problema u polju kulture kod nas, a to je da nove generacije moraju vječito počinjati od nule jer su prethodnici bili odlučni u tome da ništa ne ostane iza njih. Nema smisla da svakih pet godina obnavljamo časopise, festivale, dižemo infrastrukturu iz pepela – to bi sve trebalo dočekati one koji se pokažu najboljima, e da bi se oni mogli baviti pisanjem, unapređivanjem, otkrivanjem novih horizonata, i tako dalje. No, nije da nova generacija nema svojih koprena na očima, jer je mnogima među nama logika da ako sam odlučio pisati, recimo, romane ili pripovijetke, dakle baviti se karijerom sebe kao pisca, to znači da nikada ni o jednom drugom piscu neću napisati ni slova. Krleža, Andrić, Kiš, Hamza Humo, Derviš Sušić nisu razmišljali na taj način. Drugim riječima, ni pisanje, kao ni kultura, ne može biti neka oaza u kojoj se svakome ukazuje fatamorgana njegove vlastite važnosti. Ko zna, možda status na Facebooku riješava ovo pitanje za pisce XXI stoljeća mnogo efikasnije od mojih zamisli o tome.

Zašto radiš to radiš, koja je tvoja lična satisfakcija u tome? Da li vrijedi, na koncu?

Bošnjak: Moram priznati da nisam veliki ljubitelj ideje „doprinošenja“ u njenom fraziranom obliku, kakav se tvrdoglavo njeguje kod nas, i time sam si dao šlagvort za odgovor na drugo pitanje: dakle, sve ovo je moja lična satisfakcija, ne vidim način da ono čime se bavim odvojim od svojih osobnih interesovanja i čvrsto vjerujem da čovjek svojim radom doprinosi u širim okvirima jedino onda kada radi u skladu sa svojim autentičnim pobudama, a ne motiviran nekim komunalnim perspektivama. Ne vidim da smo mi odgovorni prema svijetu do te mjere da to postane dug koji treba do kraja života isplaćivati u projektima, aktivnostima, ambiciji, mesijanstvom, krivici. Nešto razmišljam, sve to može biti produktivno i bez neke moralne obaveze. Možda treba početi braniti čovjekovo pravo da se bavi onim čime se bavi s obzirom na sebe i svoje zadovoljstvo iz prostog bavljenja time. Kako stvari stoje, mogao bih reći da ću se ovim baviti uvijek, ali ako bih bio malo oprezniji dodao bih, da, dok god me to osobno uzbuđuje.

Doktorant si na studiju Književnost i kultura na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Šta za tebe predstavlja historija književnosti? Koji je period iz književnosti, autor, ili knjiga, imali poseban utjecaj na tebe kao teoretičara, kritičara, čovjeka?

Bošnjak: To je odlično, hvala ti na pitanju, mislim da je u pitanju životna tema. Kao doktorant se planiram baviti motivom palog anđela u dekadentnoj književnosti s prijelaza XIX na XX stoljeće, Pariz, Beč, fin de siècle, Belle Époque, vjerovatno s akcentom na drami. Ako bih od europske književnosti trebao izdvojiti nekoliko imena to bi mahom bili pisci dekadentnog senzibiliteta: Büchner, Gogolj, Čehov, Wilde, Baudelaire, Edgar Allan Poe, Joris-Karl Huysmans, Robert Musil – neka se na naljute oni koje sam zaboravio spomenuti (smijeh). Ako bih pričao o muzici druge polovine XX stoljeća koju volim, to bi bili bendovi koji su od „starog svijeta“ naslijedili ništa drugo osim dekadentnog senzibiliteta koji se, između ostalog, očituje i u hedonističkim kultovima uživanja, a zbog čega postoje osnove za razmatranje kontinuiteta motiva palog anđela u pop-kulturi sve do danas, što bi možda bila jedna od rijetkih stvari koje nas, ljude ovog raskorijenjenog vremena, čine baštinicima nečega, i to bez uobičajenih konotoacije koje zaodijeva pojam „baštine“. Istovremeno, počinjem intenzivno otkrivati ogromna prostranstva književnosti koja ne pripada zapadnjačkom kulturnom krugu, zanima me arapska i perzijska poezija i filozofija, orijentalni jezici, nekoliko modernih pisaca sa Istoka, odnosno Juga, koje sam tek nedavno otkrio kao naprimjer, Ibrahima Džebru, Ahmeta Tanpinara, Tajiba Saliha, Gasana Kanafanija. Inače, mislim da je monopolarna orijentacija današnjih studija književnosti prvoklasna sabotaža i bitan faktor „krize europskih nauka“.

Šta je za tebe najagresivniji rak bh. društva, u duhovnom, psihološkom, kulturološkom, društvenom smislu? Šta ga najpredanije razjeda tokom ovih 20 i kusur godina nakon rata, šta mu ne dopušta da napreduje?

Bošnjak: Bojim se da ih je mnogo i da su – hvala za metaforu – metastazirali po svim organima društva, ali bih kao pacijent iskoristio pravo da se bavim samo onim koji ugrožava zdravlje meni. Par puta sam se zatekao u situaciji da treba odgovoriti nekome na pitanje „zašto ljudi više ne čitaju poeziju?“, i naravno da sam prodavao neku demagogiju, pseudo-teoriju o tome kako im nije dostupna ili kako je obrazovni sistem zakazao, ili kako ne znaju šta propuštaju i slične gluposti, a najradije bih rekao da ljudi ne čitaju poeziju zato što je niko ustvari i ne piše. Književnost, umjetnost, kultura, šta god da je to, neću namjerno da na ovo pitanje odgovaram političkom analizom ili „podizanjem svijesti“ o egzodusu mladih iz svoje jedine pradjedovine. Još jedno frekventno pitanje u našoj javnosti, koje poprima karakteristike pučke medicine, jeste i pitanje/konstatacija „nedostajanja književne kritike“, i zašto je nema, pa zašto je nema „negativne“, pa zašto nije „objektivna“. Nikome još nije palo napamet da pita zašto nemamo ukupno dvije pjesničke zbirke objavljene zadnjih godina u kojima se može pročitati jedna, barem jedna pristojna metafora, ili zašto nema romana koji nisu kamuflirane autobiografije njihovih autora? Zašto smo protjerali imaginaciju iz književnosti? Zašto je televizijska serija u 21. stoljeću žanrovski veće majstorstvo od silnih romana čija se struktura raspada po šavovima već na 53. stranici? Zašto je razgovor o tehničkim aspektima predstave, formi, sadržaji, izvedbi, dakle estetskim parametrima, gotovo tabuiziran na okruglim stolovima, dok su idenitet Europe, Balkana, mladih, famozna „kultura sjećanja“ i etika i politika tačke na kojima se intelektualci nadmeću ko će originalnije primijetiti da smo odgovorni spriječiti novu poplavu fašizma. Jer, sve nam je ideja, sve nam je koncepcija i autorova najbolja namjera da napiše knjigu koju na prvi, drugi i stodrugi pogled definitivno nije uspio napisati, pa smo izgradili čitave sisteme maskiranja činjenice da ono što nazivamo savremenom književnošću i umjetnošću nije ništa drugo nego pakiranje dosade u „pravedničku“ ideologiju. Rečenica poput „ovaj roman problematizira pitanje čovjekove slobode u vremenima oronulih društvenih vrijednosti“, može biti napisana o svakom romanu, jer ne govori ništa. I na kraju, otkud potreba da budemo toliko neiskreni? Ne znam, doduše, da li je to baš rak. Možda je nešto potpuno bezazleno, što ubija polako.

Podeli sa prijateljima

FB  TW