Ko to tamo gine

Dario HajrićPolitika, Tekst, Vesti

Politika Dario Hajrić

Pokret „Ne davimo Beograd“ objavio je 11. februara da je njegov predstavnik Dobrica Veselinović osuđen na još jednu novčanu kaznu. Ovoga puta povod je bio organizovanje protesta u septembru 2018. godine, kada su dvojica građevinskih radnika poginula u Beogradu na vodi padom sa 17. sprata. Iako je zakonom predviđena mogućnost spontanog okupljanja kao “neposredna reakcija na određeni događaj”, sud je u ovom slučaju doneo odluku da je reč o prekršaju.

Samo četiri dana nakon presude, na gradilištu u Ulici vojvode Milenka BB u Beogradu poginuo je još jedan radnik. Ovoga puta niko nije protestovao.

Život i smrt se u Srbiji odvijaju u dve pažljivo odvojene sfere. S jedne strane figurira Divlji Zapad privatnog, u koji se mahom ne zadire čak ni kad komšija bije ženu. S druge strane imamo javni prostor, kojim dominira politička klasa i u kojem se zna da pravila ne važe podjednako za sve učesnike: policija je u više navrata prošle godine tretirala naprednjačke skupove kao „neposredne reakcije na određeni događaj“ i niko nije završio pred sudom.

Podela na privatno i javno je sociološki utemeljena i seže sve do antičkih filozofa. Reč je o konceptima koji se prirodno nadovezuju jedan na drugi. Pitanje da li je voda koja nam teče sa kuhinjske česme dobra za piće stvar je koja se tiče mojih ukućana, ali ako ceo Zrenjanin nema ispravnu vodu za piće to je zajednički komunalni problem a ne samo glavobolja za svako domaćinstvo posebno.

Isto važi za radnike koji doživljavaju teške telesne povrede ili ginu na gradilištima i u fabrikama. Iako je reč o ličnim tragedijama, one se moraju posmatrati i kao pojava na čiju učestalost itekako utiču propisi o zaštiti na radu i njihovo sprovođenje. Za poslednjih deset godina najmanje pet stotina ljudi u Srbiji je poginulo na radnom mestu, a prema podacima Samostalnog sindikata građevinarstva polovina njih su bili građevinci. Zbog smrti radnika niko nije završio u zatvoru, a vrlo mali broj porodica poginulih je ikada dobio bilo kakvu odštetu. Insistiranje na obuci i merama zaštite na radu moglo je da sačuva živote barem delu nastradalih. Umesto toga, držimo se devize „show must go on“ i pravimo sažaljivu grimasu kad vidimo da je ponovo neko nastradao.

U tom smislu, smrt radnika pri padu sa skele se u Srbiji tumači kao privatna stvar. Iako je pokrivena radnim zakonodavstvom i propisima o bezbednosti na radu, od nas se očekuje da se ponašamo kao da se ova učestala pojava uvek tiče samo pokojnika i njegove porodice. Čak i tabloidna štampa koja rutinski lešinari na slučajevima porodičnog nasilja i saobraćajnih nesreća vodi računa da ignoriše ili krajnje šturo izvesti o ovim slučajevima.

To ne treba da nas čudi. Problematizovanje učestalih smrtnih slučajeva zadire u loše uslove rada, skreće pažnju na odsustvo dozvola i sumnjive tokove novca koji kolaju građevinskom industrijom. Takođe, šezdesetogodišnjaci koji za male pare ginu na loše obezbeđenim gradilištima narušavaju svojom smrću naprednjačku ušećerenu iluziju sveopšteg progresa. Uvlačenje njihovih skršenih tela iz sfere privatnog u sferu javnog se zato tretira kao prestup: javnost u Srbiji služi tome da održava strukture moći, ne da dovodi u pitanje načine na koje one generišu profit.

Reč je o nečemu većem od još jednog načina vlasti da nebuloznim kažnjavanjem iscrpi i pacifikuje opoziciju.

Jirgen Habermas je detaljno pisao o procesu izrastanja pojma javnog iz privatnog, o tome kako su razgovori, vođeni isprva u krugu porodice, postepeno izlazili na ulice i pijace, u kafane i na trgove evropskih gradova XVIII veka uobličavajući našu kulturu, politiku i svest o tome šta su naši zajednički interesi. Iz toga su izrasli radnički i građanski pokreti koji su se izborili za prava koja danas podrazumevamo do te mere da o njima ni ne razmišljamo. Ono što gledamo na delu je pokušaj političke klase da obrne taj proces, i da javne teme na silu sabije nazad za trpezarijske stolove, gde ne mogu da joj načine nikakvu štetu.

Nije dakle više stvar u tome da se ovaj ili onaj protest učini impotentnim i da ga se time obesmisli: potrebno je lupiti nam packu za samu pomisao da se o nedovoljnoj zaštiti života radnika govori kao o javnom problemu i da se zbog toga izlazi na ulice. Potrebno je naučiti nas da nije na nama da se petljamo u javne poslove i da treba da ih prepustimo plejadi partijskih mudraca.

Ako verujemo u to da nismo samo hrpa atomizovanih pojedinaca nego zajednica, neophodno je da budemo što lošiji učenici.

Lead foto: Ümit Yıldırım on Unsplash

Podeli sa prijateljima