Konfuzija i moralni debakl intelektualne elite

Politika

Ivica Đikić, novinar tjednika Novosti, književnik i dramski pisac


(Autor fotografije: Ladislav Tomčić)

Politička i intelektualna Srbija dominantno misli da je primitivnim trikovima i igrokazima moguće stvoriti prečicu do konfuzije u pogledu odgovornosti za ratove i u pogledu izvora zla, te da se selektivnom upotrebom činjenica i relativizacijom mogu zamutiti istina i zdrav razum. I jednoj i drugoj politici potrebna je ta vrsta napetosti (između Srbije i Hrvatske) kao sigurno utočište pred unutrašnjim optužbama za manjak patriotizma, ili pred temama koje razotkrivaju njihovu nesposobnost i nedoraslost. Nažalost, ni na jednoj od strana trenutno ne vidim relevantne političke grupacije koje bi mogle i htjele izvući ove zemlje iz tog vrtloga.

Ivica Đikić, novinar tjednika Novosti, književnik i dramski pisac, autor kapitalnog dokumentarnog romana “Beara”, govori o hrvatskom i srbijanskom društvu, suočenju s prošlošću, kreiranju i podsticanju zabluda, medijima, pravosuđu, stvaranju “konfuzije u pogledu odgovornosti za ratove i u pogledu izvora zla”. Sagovornik Remarkera govori o seriji Novine, nastajanju “Beare”, kritičkoj uređivačkoj politici Novosti i antisrpstvu koje stoji iza napada na ovaj list.

Često ste i zapaženo pisali i govorili o potrebi suočenja hrvatskog društva sa ratnom prošlošću, sa zločinima počinjenim nad civilima - da li je taj proces započeo, kakvog je kvaliteta ono što se nudi kao dokazni materijal, a kakva spremnost građana većinskog naroda da prihvati istinu?

Proces suočavanja hrvatskog društva s ratnim zločinima hrvatske strane - u pravosudnom i medijskom, pa i političkom pogledu - u nekoj nezanemarivoj mjeri trajao je sve od kraja devedesetih do ulaska Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine. Nakon tog datuma, kojem je prethodila oslobađajuća haška presuda generalima Gotovini i Markaču u slučaju „Oluja“, Hrvatska je naprosto jednostrano odlučila da je bilo dosta istraživanja i procesuiranja vlastitih ratnih zločina. Što se moralo - moralo se, ali sad se više ne mora, pa nećemo. Istražuju se, pod političkim pritiskom, zločini Srba nad Hrvatima, no ni u tome nema bogznakakvih rezultata. A o spremnosti građana da prihvate istinu nema smisla govoriti u situaciji u kojoj političke i intelektualne elite poduzimaju i najnezamislivije logičke i pravne akrobacije da bi hrvatsko ratovanje i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini prikazali djevičanski čistim, čak i u slučajevima kad postoje pravomoćne osuđujuće presude.

Govorite o ratnoj pobedi i moralnom krahu države i društva?

Naličje ratne pobjede sastoji se od ubojstava, paleža i pljačke, od smišljenog i trajnog prekrajanja etničke slike u Hrvatskoj, ali tu stranu nitko ne želi vidjeti, jer vlada uvjerenje da će time ona velika ratna pobjeda biti izgubljena u mirnodopskim uvjetima, za zelenim stolom. To je, naravno, infantilno: to što ste vi stavili dlanove preko očiju i ne želite vidjeti istinu, ne znači da je istina prestala postojati; to što ste vi odlučili obmanjivati sebe, ne znači da uspijevate obmanuti i sve druge. Ta vrsta infantilizma jedno je od centralnih mjesta ovdašnje politike i kulture.

U Srbiji, u kontekstu zločina počinjenih nakon Oluje, nema preispitivanja onoga što se desilo kada je područje koje su naseljavali Srbi, tokom agresije i građanskog rata, potpuno etnički očišćeno od Hrvata. Niko ne postavlja pitanja o 1991. i stvaranju balvan-države po diktatu i uz logistiku Beograda?

Politička i intelektualna Srbija dominantno misli da je primitivnim trikovima i igrokazima moguće stvoriti prečicu do konfuzije u pogledu odgovornosti za ratove i u pogledu izvora zla, te da se selektivnom upotrebom činjenica i relativizacijom mogu zamutiti istina i zdrav razum. Ako je dežurni mađioničar talentiran i nadahnut, taj igrokaz može privući biračke mase, jer je to lakši put, ali u suštini se radi samo o produbljivanju moralne, intelektualne i političke zapuštenosti i besramnosti čitavog jednog društva, čitave jedne nacije. Više od trideset godina, s rijetkim i prekratim prekidima, glavna struja srpske politike i javne misli uglavnom je odsječena od doticaja s realnošću i od odgovornog shvaćanja političkog posla, što znači da nema prečica i čarobnih štapića, nego ima samo svladavanja prepreka i lekcija koje se moraju temeljito proraditi.

Kako danas vidite odnose Srba i Hrvata u Hrvatskoj, a kako odnose dve države?

Mnogo je slojeva u onome što se naziva odnosima Srba i Hrvata, Srbije i Hrvatske. Mnogo je slojeva u kojima su ti odnosi korektni, vođeni logikom svakodnevnog života i poslovnih običaja. To su uglavnom slojevi koje ne vidimo u medijima i u javnom prostoru. Ono što vidimo jesu, u najvećoj mjeri, manifestacije mržnje i nepovjerenja na svim razinama, od ulice do najviših državnih funkcija. I jednoj i drugoj politici potrebna je ta vrsta napetosti kao sigurno utočište pred unutrašnjim optužbama za manjak patriotizma, ili pred temama koje razotkrivaju njihovu nesposobnost i nedoraslost. Nažalost, ni na jednoj od strana trenutno ne vidim relevantne političke grupacije koje bi mogle i htjele izvući ove zemlje iz tog vrtloga.

Srbija, uprkos tragikomičnim floskulama o svekolikom liderstvu na Balkanu, čak i suočenju sa ratnim zločinima, nije u fazi iz koje se, recimo, priznaje agresija, priznaje ono što je moguće i danas videti na snimcima, pozdravljanje tenkova koji odlaze da sruše Vukovar. Da ubijaju ljude. Naprotiv, podstiču se najniže strasti, iživljavanje nad bolom porodica ubijenih, govori o novom sukobu, priziva se. Kako je biti sused Srbiji?

Na sreću, meni je Srbija, ne samo zato što živim u Hrvatskoj, puno više i puno važnije od službene politike Beograda i većinskog raspoloženja javnosti u Srbiji, puno više od moralnog debakla političke i intelektualne elite u Srbiji unatrag tridesetak godina, debakla na koji su upozoravali i o kojem su pošteno govorili tek malobrojni, ipak malobrojni. Ne mogu doživljavati Srbiju i razmišljati o Srbiji samo kroz tu vizuru, pri čemu ne mislim ni na što povezano s nostalgijom i onim vremenima, niti razmišljam o nekim budućim zajedničkim državama.

Izgleda da se može napraviti izvesna komparacija u vezi sa položajem medija i novinara u dve susedne države. Iako zvanično na putu ka Evropskoj uniji, Srbija je daleko od ideala pristojnog odnosa vlasti prema novinarstvu, opstanku medija, položaju novina. Hrvatska je, pak, ušla u novu fazu u kojoj je javni servis tužilaštvo za podizanje tužbi protiv medija. Kako vidite perspektivu, put ka oslobađanju ovih društava stega koje su primerenije početku prošloga veka?

Ovdašnji politički moćnici teško se oslobađaju poriva da stave pod kontrolu što veću količinu medija koji nešto znače, neovisno o tome jesu li ti mediji formalno privatni ili formalno javni, a pritom im idu na ruku mnoge okolnosti. Najviše im ide na ruku to što su do vlasništva u medijima došli ljudi koji novinarstvo shvaćaju samo kao polugu za ostvarivanje interesa u nekim drugim područjima privrede, a u tim područjima važna im je naklonost vlasti. Ide im na ruku i siromaštvo redakcija, jer se onda lakše korumpira i slama novinare. Ide im na ruku i činjenica naših malih i siromašnih tzv. tržišta. U zemljama poput naših, a i u puno većim i razvijenijim, dobro i kritičko novinarstvo ne može dugoročno preživjeti bez javnog sufinanciranja, a ovdje se vlast teško može suzdržati od toga da pokuša uspostaviti punu kontrolu nad onima koje sufinancira.

Koliko ste zadovoljni onim što ste uspeli smestiti u igranu seriju Novine, ocenjenu u Srbiji vrlo realističnom?

Zadovoljan sam Novinama, i prvom i drugom sezonom. Mislim da smo napravili autentičnu seriju koja na zanimljiv i pametan način iznosi na stol neke probleme, ponajprije, propadanje novinarstva i pravosuđa pod teretom politike koja moralno izobličuje ljude u borbi za moć i novac. Realistična je, nadam se, u mjeri u kojoj odiše duhom našeg vremena u suočenju s nekim važnim pitanjima i dvojbama.

Vaš je tjednik Novosti redovno pod napadima da širi netolerantnost protiv većinskog naroda; vi lično niste nikada izuzeti od ovakvih ocena, naprotiv. Šta je iza njih?

Izdavač Novosti, u kojima pišem, je Srpsko narodno vijeće i u tome leži glavni razlog svih napada na Novosti: iza napada stoji otvoreno ili latentno antisrpstvo, koje na neki način uživa pravo građanstva u hrvatskom javnom životu. Zastrašivanje Hrvata Srbima i Srbijom spada u uobičajeni politički repertoar u ovoj zemlji. Nacionalističkim i „suverenističkim“ napadima na Novosti pritom doprinosi i to što se Novosti nastoje ne obazirati na manjinski etnički geto koji im je namijenjen, nego kritički pišu o svim temama, pa i o onima o kojima bi list Srba u Hrvatskoj, kad bismo slušali dežurne medijske higijeničare, trebao biti - kuš. Uvjeren sam da je, što se tiče Novosti, jedini ispravni pristup nepristajanje na granice koje postavljaju ljudi ograničeni nacionalnom isključivošću i nerazumijevanjem novinarstva.

Da li vidite, osećate, prazninu nastalu gašenjem Ferala? Kako ga obnoviti?

Prazninu i vidim i osjećam, ali nema ništa od lamentiranja nad onim čega više nema i čega više ne može biti, odnosno, ja nisam netko tko na taj način voli živjeti u prošlosti ili od prošlosti. Feral je postojao koliko je valjda trebao postojati. Otkako ga nema, živi u raznim oblicima, na različitim mjestima, živi kroz utjecaj na pisanje i čitanje nezanemarivog broja ljudi, kroz stalno osporavanje i veličanje, kroz knjige i dokumentarne filmove, kroz znanstvene radove... Feral je i mrtav življi od najmanje polovice medija koji danas postoje u regiji. Ne znam za drugi list osim Ferala koji je u tako kratkom vremenskom rasponu ostavio tako dubok trag u novinarstvu i kulturi jezika kojim je bio pisan.

Vaš dokumentarni roman Beara, dve godine nakon izlaska iz štampe, izvesno je, već predstavlja nezaobilazno štivo koje tumači novi genocid i unekoliko ga objašnjava. Možda bolje nego dikcija haških presuda. Beara “potkazuje” i Srbiju, državu koja je u genocidu učestvovala - na stranu diplomatsko pravosuđe i floskula “nije učinila sve da spreči”, fokusirajmo se na ono što je “učinila da učini”, da sprečavanje onemogući. Da li ste saznali nešto čega nema u romanu, jesu li progovorili još neki svedoci, neki, recimo, vozači autobusa, direktori transportnih preduzeća (iz Srbije, naravno...)?

Nisam u međuvremenu saznao nešto od velike važnosti u odnosu na ono što sam napisao u „Beari“. Osim što su se u javnosti pojavili neki svjedoci koji su čudom preživjeli genocid u Srebrenici i za čije se postojanje znalo, pouzdano sam doznao tek to da u Bosni i Hercegovini i Srbiji slobodno žive neki ljudi za koje postoje ozbiljne indicije da su lično pobili desetke i desetke bošnjačkih zarobljenika i civila od 12. do 16. jula 1995. godine. Dogodilo se u međuvremenu i to da je Ljubiša Beara, osuđen u Haagu na doživotnu robiju, umro u zatvoru u Berlinu i da je pokopan u Užicu, u krugu porodice, zaboravljen, prešutno proglašen nepogodnim za uzdizanje među nacionalne heroje. Ne bi me iznenadilo da nova komisija Republike Srpske zadužena za novododikovsku istinu o Srebrenici ustanovi da je Beara bio jedini krivac, da se praktički radilo o njegovom privatnom pokolju, a da ostatak Srba, Republika Srpska i Srbija nemaju nikakve veze s time.

Da li ste sve vreme tragali za onim što vam je bilo pred očima: kažete da ste želeli da preko modusa operandi dođete do motiva. Preko “kako” do “zašto”. Zar nije odgovor jednostavniji, mržnja, jer šta je drugo do mržnja današnje izvikivanje parole Nož žica Srebrenica i veličanje Ratka Mladića na stadionima po Srbiji. Možda pojednostavljujem, imamo li, možda, u slučaju srebreničkog genocida (motivacije za njegovu realizaciju) problem sa rečju, terminom?

Mržnja je svakako bitan element, ali samo mržnja nije dovoljna da bi se počinio genocid, da bi se u četiri-pet dana ubilo osam hiljada zarobljenika, da bi ih se transportiralo, čuvalo, ubijalo, zatrpavalo u masovne grobnice, pa ih se potom otkopavalo i prebacivalo u druge, skrivenije masovne grobnice. Za to je potrebna organizacija, aparat. Pukovnik Ljubiša Beara, načelnik Uprave sigurnosti Glavnog štaba VRS, bio je operativni šef tog aparata u kojem su, što dobrovoljno što manje dobrovoljno, sudjelovale stotine i stotine ljudi: za mnoge od njih to je bio posao koji se mora obaviti, a pitanje „zašto se mora?“ otvara opet niz mogućih objašnjenja i motiva. Elem, kad kažete da u dokučivanju motivacije za genocid možda imamo problem s riječju koja bi opisala motivaciju, ja samo hoću reći da nije riječ o jednoj riječi, već da ih ima više.

Kakvi su ljudi koji se izruguju žrtvama genocida, kakvo je društvo koje to ne sankcioniše, zar je, zbilja, sve dopušteno - morao bi da se zapita svako ko pokušava da odgonetne Srbiju danas?

Imam potrebu da razmišljam o tome kako funkcionira zlo u jednom čovjeku, pa onda i u jednom društvu, bez pretenzije da išta definitivno odgonetnem. Ono što primjećujem u Srbiji, ali ne samo u Srbiji, jest slabljenje ili zakržljalost društvenih mehanizama za prokazivanje zla i suprotstavljanje devijacijama, pri čemu prije svega mislim na novinarstvo i na pravosuđe. U tome je ključni problem. Manipulatori i zli ljudi uvijek će postojati, ali oni će biti ozbiljna društvena opasnost tek ako društvo nema efikasne alate da se bori protiv njih, da ih raskrinkava i da ih smješta na njihovo mjesto.

Da li ste, prema sebi, dovoljno učinili romanom Beara?

Ne znam, nisam o tome razmišljao na takav način. Prije bih rekao da romanom „Beara“ nisam htio ništa „učiniti“, nisam imao namjeru izazvati neki konkretni utjecaj na bilo što. Moje namjere bile su isključivo književne, što je podrazumijevalo nastojanje da se pronikne u srž zločina, da se pokuša pogledati u mozgove i duše ubojica, njihovih nalogodavaca i ostalih sudionika genocida, da se pokuša shvatiti, i da se sve to uobliči u uvjerljiv i autentičan književni tekst. Mene je toliko bila zahvatila posvećenost toj težnji da ni o kakvim drugim eventualnim efektima romana nisam mogao razmišljati, niti me je to zanimalo.

Da niste, možda, potcenili svoje spisateljske sposobnosti: čitalac Beare ne bi bio uskraćen vašom fikcijom, kakvu, uostalom, delimično i dobija? Čega vam je bilo suviše, fikcije, ili faktografije, možda osećanja, pitanja...

Bilo je suviše toga što nisam mogao zamisliti, bilo je suviše nezamislivog i nadrealnog zla. U suočenju s time fikcija je pokleknula: možda sam trebao biti uporniji s fikcijom, možda sam trebao još čekati da odležana faktografija u meni proizvede samopouzdanje i hrabrost da se upustim u čistu fikciju kad je riječ o Srebrenici. Često razmišljam o tome, nisam siguran jesam li dobro postupio.

Da li ste ikada razmišljali o percepciji “Beare” u Srbiji (nekoliko primeraka kruži Beogradom, gotovo da su roman pročitali svi kojima nešto znači)?

U povodu „Beare“ dva puta sam gostovao i govorio u Beogradu, oba puta u Centru za kulturnu dekontaminaciju, ali malo je smisla u govoru o knjizi koja nije objavljena u toj sredini, koja ljudima, makar i malobrojnim zainteresiranim, nije dostupna u knjižarama. Možda će se i to jednom dogoditi. Inače, roman ove godine izlazi na norveškom, a sljedeće godine na talijanskom.

Šta da očekujemo od Vas u književnosti, filmu?

Trenutno pišem scenarij za treću i posljednju sezonu serije „Novine“. Imat će deset epizoda, snimanje počinje oko 1. juna, a emitiranje na Hrvatskoj radio-televiziji početkom sljedeće godine. Pišem još svašta, ali vidjet ćemo što će od toga na kraju biti.

Podeli sa prijateljima

  
Posted in Politika, Tekst, Vesti and tagged , .