Odnose Hrvata i Srba graditi usprkos vladajućim bandama

Politika

Viktor Ivančić, novinar i pisac, suosnivač splitskog Ferala

(Autor fotografije: Srđan Veljović)

Uz sve svoje mane, socijalistička je Jugoslavija kao avangardni projekt bila iskreno posvećena emancipaciji i samoizgradnji, dok nacionalističke jazbine što su je naslijedile predano rade na autodestrukciji. Ono mrtvo je dakle bilo zagledano u budućnost, a ovo živo tavori u vječnoj prošlosti, ne znajući što bi sa sobom. Čak i kada se evocira kroz nostalgiju u Jugoslaviji ima više budućnosti nego u ovome što živimo danas.

Viktor Ivančić, novinar i pisac koji objavljuje širom bivše Jugoslavije, u Beogradu je nedavno govorio o knjizi “Iza sedam logora”, čiji je koautor (Nemanja Stjepanović, Hrvoje Polan, Viktor Ivančić, u izdanju Foruma ZFD). U intervjuu Remarkeru govori i o tome kako gleda na činjenicu da su objekti izgrađeni za promovisanje kulture i stvaralaštva postali toponimi zverskog mučenja i ubijanja drugih i drugačijih. Odgovara i na pitanja u vezi sa hrvatsko-srpskim odnosima, posledicama rata, nacionalističkim ispadima kakav je napad na vaterpoliste Crvene zvezde u Splitu i stogodišnjici nekada zajedničke države.

Domovi kulture izabirani su u velikom broju kao mjesta zatočenja zbog prozaičnih razloga - zločincima su naprosto trebali odgovarajući zatvoreni prostori za njihove krvave obrede - ali snažnu simboličku dimenziju nije moguće zanijekati. U knjizi smo se Hrvoje Polan, Nemanja Stjepanović i ja bavili egzekutivnim karakterom konstrukta nacionalne kulture koja je od konca osamdesetih proglašena vrhovnom svetinjom. Naša je teza, najjednostavnije, da je koncept nacionalne kulture, koji se ostvaruje tako da iz vlastitoga “duhovnog teritorija” izbacuješ sve što je tuđe - gdje je dakle jedina kreacija likvidacija - tek u domu kulture pretvorenom u logor i mučilište doživio svoje puno ispunjenje. Budući da su domovi kulture u socijalističkoj Jugoslaviji predstavljali i neke od prvih silueta univerzalne emancipacije, kojoj je partikularan doživljaj kulture bio od sporednoga značaja, na tim je mjestima tokom rata obavljana i neka vrsta ritualnog obračuna sa samom nedavnom prošlošću.

Pored ovakvih mesta, domova kulture, bioskopa, dvorana kulturno-umetničkih društava, na teritoriji Srbije ostali su i, suštinski - većem broju ljudi - neotkriveni logori u kojima su Hrvati zverski mučeni, neki od njih nisu preživeli. Stajićevo, Begejci (kod Zrenjanina), Sremska Mitrovica, Niš, Aleksinac (Kazneno popravni zavodi), Institut za bezbednost, Vojni zatvor (Beograd). Koliko se o njima zna u Hrvatskoj? Koliko se zna o progonu Hrvata iz Vojvodine kao delu državnog hegemonističkog projekta Srbije?

Sve na čemu se može graditi narativ o hrvatskoj žrtvi, u Hrvatskoj je dobro poznato. Neusporedivo je manje popularna građa koja bi svjedočila o hrvatskim zločinima. Isti je princip na snazi i u ostalim ovdašnjim državicama, jer se one konstituiraju kao mučeničke zajednice: “mi” smo isključivo žrtve, a “oni” su isključivo zločinci. Kultura sjećanja u tom je pogledu na ovim prostorima unificirana.

Kako se u Hrvatskoj manifestuje odnos prema agresiji koju je izvršila Srbija, koliko se može taj akt, praćen rušenjem i divljanjem, stvaranjem države u državi, odvojiti od nesporne upotrebne vrednosti (za političare i deo medija) podizanja antisrpskog raspoloženja?

Manifestira se kroz volju da se trajno ostane pod oružjem i da se na dugi rok ustali nešto poput poslijeratnog ratnog stanja. To odbijanje mogućnosti demobilizacije u osnovi je fašistički refleks. Takozvani domovinski rat je ovdje mitska kategorija, gdje činjenice nisu na osobitoj cijeni, pogotovo ako se ne uklapaju u zadanu predodžbu, i služi kao osnovna platforma za tekuću fašizaciju društva. Zbog toga se i sva ta spektakularna državna obilježavanja slavnih poraza i stradanja doimaju poput uradaka Leni Rifenštal u žalobnome ključu. Žrtve su resurs koji treba uložiti u buduća krvoprolića. Pristojnim ljudima je toga puna kapa, ali od straha drže jezik za zubima. Bolji među kršćanima smislili su formulu da se sjećanje na pretrpljeno nasilje treba njegovati na način kao da je zločin već oprošten, jer će u protivnome memorija hraniti negativne energije. Ovdje je obrnuto, ovdje se službeno pamćenje traume investira u osvetničke strasti. Između ostaloga i zbog toga što je Katolička crkva u Hrvatskoj u svojoj najdubljoj biti protukršćanska.

Šta mislite, o čemu razgovaraju Kolinda Grabar - Kitarović i Aleksandar Vučić? Šta bi trebalo da kažu jedno drugom?

Pravo da vam kažem, ne samo što od to dvoje političkih štetočina ništa ne očekujem, nego me sama njihova tobožnja “legitimnost” da reguliraju “službene odnose” između Hrvatske i Srbije provocira na bljuvanje. To da dvije demokratski izabrane ništarije, koje kontinuirano rade na antagoniziranju Srba i Hrvata, preuzimaju nekakve mirotvorne misije i da drobe o “normalizaciji”, to je klasična srpsko-hrvatska politička onanija koja traje u beskraj, dakle bez sretnog svršetka. Idealan vid komunikacije između njih dvoje, što se mene tiče, bio bi takav da ne koriste riječi, nego pljuvačku, možda i hladno oružje, ali bez prisustva kamera i javnosti, tako da postignute uspjehe zadrže u ličnoj sferi. Odnose između Hrvata i Srba, ukratko, treba graditi usprkos “službenim odnosima” koje diktiraju vladajuće bande.

Napad na vaterpoliste Crvene zvezde u Splitu podsetio je na nacionalizam kao neiscrpni izvor mržnje i spremnosti na nasilje. Da li je Hrvatska država u kojoj se on toleriše, kako ga prepoznajete u školskim programima, koliko ga je u medijima?

Nakon skoro trideset godina nacionalizam je ovdje praktički postao način života. Sve političke utakmice igraju se po njegovim kriterijima. On je dakle sveprisutan, od školskih programa do medija. Vodeći mediji, ako ćemo pošteno, ništa drugo bitno i ne rade osim što kroz periodično sijanje panike i proizvodnju stresa nude naciji odgovarajuće razloge da se drži na okupu. Poseban je problem što takozvane “umjerene” političke opcije, ukoliko su iole utjecajne, optiraju za “umjerenu” dozu ili varijantu nacionalizma, za nekakvu njegovu građanski uljuđenu verziju, a ne zagovaraju destrukciju toga ideološkog okvira. Prilike su takve da se samo napuštanje nacionalističke matrice smatra blasfemičnim. S druge strane, nasilje koje se manifestira na dnevnoj bazi posljedica je svojevrsne nesigurnosti i slabosti. Zbog toga vladajući pogon permanentno radi na agitaciji i mobilizaciji stanovništva, opskrbljujući ga nužnim fondom neprijatelja. Jedna od ključnih odlika nacionalističke vlasti je latentno nepovjerenje u naciju u koju se zaklinje.

Kako je danas biti Srbin u Hrvatskoj?

To trebate pitati Milorada Pupovca, na primjer, koji je usprkos iznimno umjerenoj i konstruktivnoj politici što je vodi njegova stranka, pa i koaliranju s vladajućim HDZ-om, danas najnapadanija javna ličnost u Hrvatskoj. Paradoks leži u tome što bi nacionalno isključiviji Srbin od njega mnogo manje smetao i išao na živce radikalnoj hrvatskoj desnici. Princip je da sve što miriše na normalnost treba eliminirati.

Sagovornika za normalizaciju odnosa dve države, zapravo dva naroda, nesumnjivo ima, ali nisu ni blizu centara u kojima se odlučuje. Šta je maksimum što možemo očekivati u takvim okolnostima?

U postojećim okolnostima ne možemo očekivati ništa, odnosno ništa dobro, jer oni od kojih se očekuje da “saniraju stanje” predstavljaju dio problema, a ne dio rješenja. Ukoliko već nemaju snage i mogućnosti da zbace nacionalističke elite s vlasti, normalni Hrvati i Srbi, ponavljam, trebaju graditi međusobne relacije usprkos “odnosu dviju država”. Stvarni se život, uostalom, odvija izvan “službenih” iliti “državnih” projekcija.

Srbija i Hrvatska padaju na lestvici država kod kojih relevantne međunarodne organizacije nadziru slobodu medija. U Srbiji se beleže fizički napadi na novinare nezavisnih kuća, onemogućeno im je finansiranje, u Hrvatskoj je, između ostalog, na delu pravosudni progon nerežimskih medija i novinara. Vidite li mogućnost da se u skorije vreme nešto popravi?

Ne vidim, ali to ne znači da treba posustati. I u Hrvatskoj i u Srbiji pritisak na medije nije manji nego olovnih devedesetih, s tim da je, barem u hrvatskome slučaju, umjesto nekadašnje fokusiranosti na nekoliko punktova otpora sada taj udar disperziran na veći dio medijske scene. Same tehnike discipliniranja se pritom razvijaju i prilagođavaju trenutnim društvenim odnosima i performansama vladajućeg poretka. U klasičnim diktaturama, recimo, mediji se obično dovode u red izravnim političkim nalozima i cenzurom, za liberalnu demokraciju je karakteristična medijska manipulacija, a danas - dok se i u Srbiji i u Hrvatskoj konstituira bizarna mješavina tih dvaju modela - omiljeno postaje sistemsko obesmišljavanje samih kategorija istine i laži. Hrvatsko pravosuđe u tome se naročito izviještilo, jer je postalo sasvim normalno da zbog objavljene istine kazneno odgovarate. Aktima poput “Deklaracije o Domovinskom ratu” - koja je jednoglasno usvojena u parlamentu, premda svi znaju da ona sadrži golu laž, i to laž u koju su dužni slijepo vjerovati - prezir prema istini je promoviran u vladajuće načelo. Krajnje implikacije toga zahvata znatno su šire od ukidanja smisla novinarstva.

Prilikom jednog od gostovanja u Beogradu rekli ste da je u Hrvatskoj znatno lakše bilo raditi medijima koji nisu pod državnom kontrolom kada je država bila kandidat za prijem u Evropsku uniju. U Srbiji nije tako, možemo li očekivati ozbiljnija uslovljavanja međunarodnih partnera?

Ako se to i dogodi, stvari će vrlo brzo, kao i u hrvatskome slučaju, doći u represivnu normalu, čim Srbija bude - ako bude - “primljena u klub” i proglašena “ravnopravnom članicom”. Tada nastupa moment kada se mogu iznova slobodno isukati dotad ionako loše prikriveni očnjaci, jer su, dakako, sve nametnute reforme i sve “ispunjene zadaće” bile simulirane. Jedini realan uspjeh koji Hrvatska postiže od svoga ulaska u Europsku uniju je proizvodnja demokratskih deficita.

Kakva je budućnost tjednika Novosti, jednog od respektabilnih medija u Hrvatskoj?

Novosti su objektivno greška u sistemu. Bojim se da sistem teži tome da tu grešku što prije ispravi. To će se dogoditi čim nacionalisti u dovoljnoj mjeri učvrste svoju vlast i osjete se dovoljno suverenima da otkantaju “kulturne potrebe nacionalnih manjina” i slične koncesije što su ih udijelili pod pritiskom zapadnih tutora. Teoretski je, naravno, postojala i varijanta da se radi na tome da se greška u sistemu pretvori u sistem - naime da budu omogućene i neke nezavisne Novosti, financirane javnim sredstvima, a lišene identitetskog pečata - ali uz ovu vladajuću ideologiju i političku garnituru koja stupa pod njenom zastavom to je puka iluzija.

Prošlo je sto godina od formiranja prve države Južnih Slovena. Kako danas gledate na Jugoslaviju, budući da je bila vaša omiljena, opsesivna, čak, tema? Da li se ovim pitanjem vraćamo i na domove kulture koji su postali stratišta?

Da, na neki se način vraćamo. Kada su izgrađeni, domovi kulture bez sumnje su bili elementi utopijskog potencijala socijalističke Jugoslavije, a kada su početkom devedesetih pretvoreni u logore i gubilišta ukazivali su na distopijske perspektive država koje su nastale njenim raspadom. Radilo se između ostaloga i o ubijanju nade. Uz sve svoje mane, socijalistička je Jugoslavija kao avangardni projekt bila iskreno posvećena emancipaciji i samoizgradnji, dok nacionalističke jazbine što su je naslijedile predano rade na autodestrukciji. Ono mrtvo je dakle bilo zagledano u budućnost, a ovo živo tavori u vječnoj prošlosti, ne znajući što bi sa sobom. Čak i kada se evocira kroz nostalgiju u Jugoslaviji ima više budućnosti nego u ovome što živimo danas.

Bavite se pisanjem “u vidu zanata”; gledate li na književnost kao na novinarstvo drugačijeg ritma. Verovatno je teško to pomiriti?

Osim u žanrovskome smislu, nisam sklon inzistirati na prevelikim razlikama između novinarstva i književnosti, tim više što me privlače miksane tvorevine. Naposljetku se ipak radi o dobrome ili lošem pisanju. Naprosto izabirem formu kroz koju mi je najpogodnije izraziti ono što želim reći, ovisno o vremenu i radnim obavezama, jasno. Često mi se događa da u svoje novinske kolumne bez krzmanja uvaljujem čistu fikciju ili da u prozi koristim suhu faktografiju. Ne znam, na primjer, gdje bih uz strogu kategorizaciju smjestio Robija K. Današnji profesionalni tumači uglavnom to smatraju prozom, ali ja nikada neću odustati od stava da je riječ o novinarstvu. Novinarstvo je, uostalom, dovoljno inspirativan zanat da ti, ukoliko si produktivno bezobziran, omogućuje uklanjanje mnogih granica.

Bilježnicu Robija K pišete već 35 godina, da li su vaš pristup ovoj formi uticali, na najbolji način, svakako, Bora Ćosić, češka literatura, film?

Jesu, naravno. I “Mali Marinko” Miljenka Smoje, i rana proza Davora Slamniga, svakako i Ćosićeva “Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji”, te još mnogo toga… Napunio sam tu spužvu prije mnogo godina s dovoljno birane tekućine da se iz nje još uvijek cijede pizdarije.

Podeli sa prijateljima

  
Posted in Politika, Tekst, Vesti and tagged , , .