Olako obećani oproštaj

Bojan TončićPolitika, Tekst, Vesti

Politika

Snovi, život i smrt Mirjane Marković

Mirjana Marković nije bila optužena ni za kakav zločin, njena stranka Jugoslovenska udružena levica bila je koaliciono-parlamentarna, imala je ministre u vladama, namireno i zadovoljno članstvo; ličila je na igračku poklonjenu uplakanoj devojčici koja se vrlo brzo istinski zaigrala tuđim životima, pokazujući autentični talenat za nasilje, laž, pokvarenjaštvo, podmetanje, iživljavanje nad slabijima. Demonstrirajući odsustvo empatije, umišljenost, sujetu, ogoljenu mržnja prema političkim neistomišljenicima i susednim narodima, spremnost na svirepi obračun sa njima, ideološki mrak i nakazno tumačenje levičarskih ideja, jednako kao i događaja u Drugom svetskom ratu.

Smrt žene dugogodišnjeg vladara Srbije Slobodana Miloševića Mirjane Marković u Sočiju 14. aprila ove godine i ignorantski odnos stranaka i pojedinaca direktno uključenih u političko odlučivanje prema njoj još jedan su dokaz krajnje neodgovornog odnosa prema, mora se priznati, neobavljenom poslu. Taj je posao bio svrgavanje režima Slobodana Miloševića koji, nakon što je biologija učinila svoje, ostaje u glavama presudnog (dovoljnog) broja Srba simbol otpora neljudskom novom svetskom poretku i brutalnoj demonstraciji sile NATO država, od kojih je 19 učestvovalo u intervenciji protiv tadašnje SR Jugoslavije. Podvlačenje crte ispod tragičnog bilansa Miloševićeve vlasti ne pada na pamet nikome od pretendenata na čvrsto zaposednuti presto gospodara života u maloj balkanskoj državi, štaviše, nema ozbiljnog upozorenja da će umišljajno loše upravljanje državom ikada biti kažnjivo.

Sjedinjeni u saučesništvu

Slobodan Milošević nije dočekao presudu u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, Mirjana Marković nije kriva za zloupotrebu položaja (groteskni postupak za zloupotrebu položaja), njihov sin Marko je na poternici Interpola jer se našao u pretkrivičnom postupku u kojem je optužen za šverc cigareta (nije ispitan). Njihova je sudbina dokaz nakaznog poimanja državnog kontinuiteta za koje bi pogrešno bilo optužiti (samo) Vojislava Koštunicu koji je Miloševića pobedio (u prvom krugu glasanja, drugog nije bilo), ali ne i svrgnuo sa vlasti.

Račun nije ispostavljen, iako su Milošević i Mirjana Marković osnovano povezivani sa ubistvima političkih protivnika, Slavka Ćuruvije, Ivana Stambolića, atentatima na Vuka Draškovića. Smrt je prekinula suđenje Slobodanu Miloševiću za zločine u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu, krvavi raspad bivše Jugoslavije i smrt desetine hiljada ljudi. Milioni saučesnika mogu da slave njegovu i vlastitu, ničim zasluženu, mitomansku nevinost, da veličaju njegovu i svoju žrtvu, pogotovu oni koji su i danas u strukturama moći. Kakav debakl.

Mirjana Marković nije bila optužena ni za kakav zločin, njena stranka Jugoslovenska udružena levica bila je koaliciono-parlamentarna, imala je ministre u vladama, namireno i zadovoljno članstvo; ličila je na igračku poklonjenu uplakanoj devojčici koja se vrlo brzo istinski zaigrala tuđim životima, pokazujući autentični talenat za nasilje, laž, pokvarenjaštvo, podmetanje, iživljavanje nad slabijima. Demonstrirajući odsustvo empatije, umišljenost, sujetu, ogoljenu mržnja prema političkim neistomišljenicima i susednim narodima, spremnost na svirepi obračun sa njima, ideološki mrak i nakazno tumačenje levičarskih ideja, jednako kao i događaja u Drugom svetskom ratu.

Obezvlašćena i ostavljena, priznaće, ipak, da nije naivna, nego proračunata, ali ipak prevarena: “JUL je napravio od nekih provincijskih lekara, provincijskih novinara, provincijskih direktora i provincijskih nastavnika visoke republičke i državne funkcionere. Došli su iz svojih malih opština da žive u Beogradu, dobili velike stanove na reprezentativnim lokacijama, automobile, šofere, kabinete, sekretarice, saradnike, poslaničke mandate, visoke funkcije i velike plate, mogućnost da putuju po svetu, budu medijski prisutni u javnosti, odlučuju o životima drugih ljudi, utiču na formiranje javnog mnjenja, učestvuju u kreiranju nacionalne i državne politike”, zapisuje u memoarima (Bilo je to ovako, Večernje novosti, 2015.)

Kako spasiti Jugoslaviju rušenjem

U interpretaciji Mirjane Marković, Slobodan Milošević je pokušao da spasi Jugoslaviju od zlih ljudi, od kapitalizma, radničku klasu od nepravdi, omladinu od narkomanije. Pisala je laži i izmišljotine, ostavljajući utisak da istinski u njih veruje. Pripisivani su joj teški psihički poremećaji, nadmetali su se u dijagnostifikovanju laici i stručnjaci, mnogi od njih u nastojanju da opravdaju Miloševića za pogrešne poteze. Oslanjajući se na spasonosno patrijarhalno opšte mesto ženske krivice (i) tamo gde krivice Mirjane Marković nije bilo. Uglavnom u navodnom Miloševićevom manjku nacionalne svesti, lošem crtanju novih granica, pogrešnoj kadrovskoj politici.

Ostali su štampani tragovi, ludila (bez dijagnoze) koje je istinski obeležilo milione života, prekinutih ili upropašćenih, ostala je spomenarska sociologija prizemnih komparacija. Neobične, namah jezive, asocijacije, osnovačka deskripcija. Duboka, zasad, neoboriva promišljanja (“U istorijskom smislu, svet se kreće ka 21. veku”, Noć i dan, zbirka dnevničkih beležaka), koja neće obeshrabriti devojčicu u glavi poslovno sposobne osobe: “Bio je lepši od svega što sam mislila da je lepo, od svega čemu sam se divila. Lepši od svih bajki, od peska na morskoj obali pod prvim jutarnjim suncem, od mirisa tek pokošene trave, od alpskog sutona na planini na kojoj su živeli Hajdi i njen deda, od moje plave suknje ispod koje se jedva nazire plavi žipon od čipke, od filma ‘Snegovi Kilimandžara’, od zvezdane noći u kojoj su igrali Pepeljuga i onaj njen princ, od tog princa, od Novogodišnje noći, od glasa slavuja u junskoj noći, od sunca koje se rađa iznad Tihog okeana, od slike ‘Crveni vinogradi’ Van Goga, od magle nad Avalom u novembru…”

To je bilo o Slobodanu Miloševiću, (Bilo je to ovako), drugi imaju neke teže asocijacije. A Mira Marković ispisuje i naširoko prihvatljivu analizu ratova u Hrvatskoj i Bosni, ogoljene hegemonističke invazije, u kojoj, netipično za levičarku, preovlađuju kafanski stavovi najglasnijih tumača Drugog dnevnika.

A sve je bilo bajkovito

Nema ratnih zločina, tačno je, ratuju i dobrovoljci, da odbrane srpski narod u svakom komadiću zemlje do kojeg se doseže tenkovskim gusenicama. Pljačkaju opozicioni dobrovoljci. Tako je bilo u Vukovaru: “U Hrvatskoj je eskaliralo nasilje hrvatske milicije i naoružanih članova HDZ-a nad srpskim stanovništvom. Jedinice JNA su to nasilje nastojale da zaustave, ali su i same nasilju bile izložene. Napori u Vukovaru oktobra i novembra 1991. godine, da se sačuva stanovništvo od pravog pogroma, nažalost su naišli na osudu međunarodne zajednice”.

Nešto se dogodilo i u Bosni i Hercegovini, nekakva, izgleda, elementarna nepogoda: “Iako je Bosna bila velika za sve Srbe, Muslimane i Hrvate da u nju stanu, hiljade života je izgubljeno u otimanju za neko selo u planini, za neku zgradu u Sarajevu” (Bilo je to ovako) Nedostaju 44 meseca opsade Sarajeva, nedostaju mrtvi, ranjeni, izgladneli, promrzli. Nedostaju genocid u istočnoj Bosni, državni kriminalci-ratnici, beogradska logistika pomoći ratnim zločincima.

I kad rat prođe, pojavi se ponovo nezadovoljna opozicija: “Pa, ipak, demonstracije su predugo trajale, škole i fakulteti nisu radili, Politika i Televizija su demolirane, mnoge prodavnice u centru su opljačkane, na sedišta levičarskih partija su bačene bombe, saobraćaj je jedva funkcionisao, a u nekim ulicama za vreme šetnji nije funkcionisao uopšte, ljudi su teško odlazili na posao, Beograd se, tako reći, našao u kolapsu”.

Sve to drogirano

Demonstrirali su 1996/97 i studenti, zbog izborne krađe. Bili su, naravno, zavedeni novcem, drogom i – sendvičima, ispisuje njihova profesorka na odsustvu: “A studenti, oni svoje pobunjeničko biće nisu mogli da izraze kroz šetnje sa sredovečnom ženskom populacijom. I, naravno, da sa lopovima kradu kroz razbijene izloge prodavnica u centru cipele i šećer. Nepotkupljeni i nedrogirani studenti u tome nisu učestvovali. Ali neki jesu.

Dobili su za to marke, sendviče, ekstazi. To nije bio izveštaj službe nadležne da ima uvid u te događaje i da ih spreči, već stvarnost golim okom vidljiva građanima, drugim studentima, pa i roditeljima. Na fakultetu na kome sam bila profesor, očajni roditelji su dolazili da se žale – kod svoje dece su našli nemački novac i modernu drogu, sendviče nisu spominjali. Deca su ih pojela na ulicama, u restoranima, pre nego što su došla kući”.

Tad je trebalo zamisliti se nad sudbinom države, kad vidite drogiranog čoveka, nahranjenog i potplaćenog, da krade šećer i cipele. Nacija je, dakle, ozbiljno ugrožena, “zanesena španskim serijama i holivudskim niskobudžetskim filmovima, prvi su imali zadatak da zaglupljuju naciju, a drugi da je kriminalizuju; muzički ukus je odjednom pokazao najveću sklonost prema bluzu, koji inače slušaju crnci u Nju Orleansu, uglavnom za vreme vrelih noći; najčitaniji pisac je bio Murakami, koji je inače u svojim knjigama isključivo tretirao japanski način mišljenja i ponašanja, udaljen od Smedereva kao zvezda repatica…“.

Nikako da se zaustavi taj sunovrat, sad nema ko ni da ukaže na ove pojave.

Umrla je Mirjana Marković, ni na njenu pojavu niko ne ukazuje, mnogi je ne registruju. “I vi ste sve ovo godinama trpeli, pa vi niste normalni!” To bi trebalo da kažu dolazeće generacije. Mogu li one da budu bar toliko zdrave?

Podelite sa prijateljima

FB  TW