Tanja Ignjatović, koordinatorka Autonomnog ženskog centra
Slučaj iz Brusa samo je najmarkantniji primer zloupotrebe moći i korišćenja tipičnih mehanizama kojima se negira nasilje i odgovornost učinioca, prebacivanjem odgovornosti na žrtvu. Ona se omalovažava, degradira, dehumanizuje, zastrašuje, samo da bi odustala. Na taj način se pažnja javnosti pomera sa vinovnika na žrtvu, ona se optužuje kako bi se sprečila empatija za žrtvu. Problem je to što nadležne institucije ne čine ništa da je zaštite, odnosno ne reaguju na nasilje koje se dešava pred njima.
Kako danas vidite stepen nasilja u porodici kojem su izložene žene?
I pored izvesnog napretka, pre svega u zakonskoj regulativi, situacija je i dalje dramatična. Sveprisutno nasilje u državi i društvu doprinosi održavanju visokih stopa nasilja kojem su izložene žene u partnerskim i porodičnim odnosima, suprotno deklarativnom izjašnjavanju o „nultoj toleranciji na nasilje“. Nekoliko istraživanja koja su sprovedena u poslednje dve decenije dosledno potvrđuju podatak da je svaka druga žena tokom svog života imala iskustvo nekog oblika nasilja od strane partnera ili muškog člana porodice. Čak i nakon uvođenja obavezne procene bezbednosnih rizika, i dalje je visoka stopa femicida. Podaci Mreže žene protiv nasilja (iz medijskih izveštaja) govore da su u Srbiji partneri, bivši partneri, ili članovi porodice ubili 282 žene u periodu od 2010. do 2018. godine.
Da li relevantna istraživanja potvrđuju utisak da najveći broj slučajeva nasilja nad ženama ne dospe u javnost, odnosno institucije? Kakav je Vaš utisak iz kontakata koje ima AŽC?
Zabrinjavajuća je nespremnost žena da prijave nasilje i zatraže institucionalnu zaštitu i podršku. U najnovijem istraživanju (OEBS, 2018.) govori da najteži događaj nasilja koje učini aktuelni partner prijavi tek devet odsto žena, a stopa prijavljivanja je viša kada je nasilje učinio bivši partner (25%). Žene navode da su razlozi zbog kojih se ne obraćaju policiji i institucijama brojni, a prednjače osećaj sramote, finansijska zavisnost, nedostatak poverenja u institucije, nedostatak informacija o specijalizovanim uslugama i strah od odmazde učinioca nasilja. Istovremeno, one naglašavaju važnost praktične podrške koja bi im omogućila da napuste nasilnog partnera i započnu novi život. Na žalost, ta vrsta podrške, koja bi omogućila oporavak od traumatskog iskustva, osnaživanje i osamostaljivanje žena, nije razvijena, nije dostupna na teritoriji cele države ili je neodgovarajuća, najčešće je zavisna od lokalnog budžeta ili kratkoročnih projekata. Posebno je nepovoljan položaj žena iz marginalizovanih grupa, kao što su žene sa invaliditetom, Romkinje, žena sa sela, starije, žena sa decom, strankinje, nezaposlene i druge. Njima je potrebna dodatna podrška u stanovanju, zapošljavanju, materijalna podrška, briga o deci, lični asistent za žene sa invaliditetom i slično, da bi izašle iz nasilja.
Kakva je pravna regulativa, a kakav uistinu odnos države prema ovom problemu - države oličene u institucijama, ali i službenicima koji treba da sprovode zakone?
Praksa ukazuje na ozbiljne teškoće u primeni zakona. Najčešći problemi u krivično-pravnim postupcima ogledaju se u njihovoj neefikasnosti, velikom broju odbačenih krivičnih prijava, odustanku žrtava, velikom broju uslovnih osuda bez zaštitnog nadzora, izostanku informisanja žrtvi o toku postupka, neodgovarajućoj zaštiti od sekundarne viktimizacije, uz ukorenjene stereotipe o „idealnoj žrtvi“. Na žalost, nisu korišćeni ni predviđeni zakonski mehanizmi porodično-pravne zaštite, čiji je zadatak da zaustave i spreče ponavljanje nasilja, odnosno da pruže sigurnost žrtvama u okviru njihovog doma. Postupci, iako hitni, traju dugo, nisu pokretani po službenoj dužnosti, a žrtve često nemaju pravnog zastupnika i takođe dosta odustaju.
Nezavisno praćenje primene novog Zakona o sprečavanju nasilja u porodici govori da se u Srbiji mesečno razmatra oko 4000 slučajeva, od čega između 1700 i 2000 novoprijavljenih događaja. Prosečno, na mesečnom nivou izriče se 1572 zabrane kontakta i približavanja žrtvi i 689 mera udaljenja mogućeg učinioca nasilja iz stana/kuće. Broj izrađenih individualnih planova zaštite i podrške žrtvi nasilja je između 1100-1400 mesečno, ali o njihovom sadržaju i efektima nema nikakvih informacija, jer nadležno ministartsvo za socijalnu zaštitu, ni nakon godinu i po dana od početka primene zakona, nije uspostavilo sistem za prikupljanje i praćenje podataka. Takođe, prisustvo žrtava nasilja na sastancima grupa za koordinaciju i saradnju još uvek je sasvim retko, što je neodgovarajuća praksa.
Žene će često izvestiti da imaju doživljaj da im predstavnici instutucija ne veruju, da umanjuju opasnost situacije, ne uzimaju u obzir kontekst u okviru kog se dogodio nasilni “incident”, da umanjuju i opravdavaju dela učinoca ili čak ispituju žrtvin “doprinos” nasilju, da nemaju dovoljno informacija o nadležnostima institucija i o postupcima u kojima učestvuju, da im nedostaje sveobuhvatnija podrška dok traju sudski postupci i nakon njih.
U jednom svom napisu podsećate na preambulu Konvencije Saveta Evrope u kojoj se, između ostalog, konstatuje da je nasilje nad ženama “ključni društveni mehanizam kojim se žene primoravaju da budu u podređenom položaju; da su žene i devojčice često izložene teškim oblicima nasilja koji predstavljaju ozbiljno kršenje ljudskih prava; da su žene izložene većem riziku od rodno zasnovanog nasilja od muškaraca”. Da li je u Srbiji takvo stanje unekoliko izmenjeno članstvom u Savetu Evrope i činjenicom da je proklamovan “evropski put”? Koliko je Srbija daleko od normalnog okruženja za odrastanje devojčica i ravnopravnosti žena u svim segmentima društva?
Na žalost, stanje se nije izmenilo, iako je Srbija među prvih deset članica Saveta Evrope ratifikovala Konvenciju protiv nasilja prema ženama i nasilja u porodici (2013). U prilog ovoj konstataciji idu i najnovija Zaključna zapažanja UN Komiteta za eliminaciju dsikriminacije žena, data na Četvrti periodični izveštaj Republike Srbije. Komitet izražava zabrinutost zbog povećanja svih oblika rodno zasnovanog nasilja protiv žena, posebno protiv marginalizovanih grupa, ali i zbog toga što su mere koje je država preduzela usmerene samo na nasilje u porodici, zanemarujući druge vrste rodno zasnovanog nasilja. S tim u vezi ukazuje se na diskriminatorni jezik u Krivičnom zakoniku kada je u pitanju seksualno nasilje prema ženama sa invaliditetom, na mali broj prijavljenih slučajeva silovanja, neadekvatne procene bezbednosnih rizika, nedostatak blagovremene i efikasne zaštite, neefikasno krivično gonjenje, mali broj osuđujućih presuda od kojih je većina uslovna, neodgovarajuće usluge za žrtve nasilja i nepostojanje sveobuhvatnog sistema prikupljanja i praćenja podataka.
S druge strane, kada se govori o kontekstu u kom odrastaju devojčice i devojke u Srbiji, Komitet je po prvi put istakao problem rastućeg anti-rodnog diskursa, mizoginog govora u javnoj sferi, uključujući izjave visoko pozicioniranih predstavnika vlasti, verskih lidera, predstavnika akademske zajednice, bez odgovarajućih sankcija. Po prvi put se navodi i zabrinutost Komiteta zbog promovisanja krajnje konzervativnih ideja o tracicionalnoj porodici, što je pojačano nacionalnom kampanjom za podsticanje rađanja. Ističe se prisustvo rodnih stereotipa kod nastavnika, kao i nedostatak rodno osetljivog sadržaja u nastavnim programima, planovima i udžbenicima. Dakle, to je kontekst koji ne podržava ravnopravnost žena u svim sferama javnog i privatnog života.
Slučaj nasilja koje je sprovodio predsednik opštine Brus, pripadnik vladajuće stranke Milutin Jeličić poznatiji pod nadimkom Jutka završio je na sudu. Reč je o višegodišnjem seksualnom uznemiravanju, ucenama i zlostavljanju Marije Lukić, službenice u Opštini Brus. Ona se prošle godine javno pobunila, a predsednik Jeličić je otpustio, potom je slao ljude da joj prete. Mnogi slučajevi ovakvog nasilja, iživljavanja, mobinga, ostaju neotkriveni. Koliko se Srbija odmakla od vremena i atmosfere u kojima su “po defaultu” krive (izazivaju nasilnike garderobom), odnosno, “moraju nešto i da prećute (podnose)”?
Nimalo, iako je seksualno uznemiravanje postalo krivično delo (2016). Srbija pokazuje apsolutnu nespremnost da se nosi sa mizoginom kulturom, seksizmom i seksualnim uznemiravanjem žena. Pominjano istraživanje govori o tome da je 42 odsto žena u Srbiji imalo iskustvao seksualnog uznemiravanja. Slučaj iz Brusa samo je najmarkantniji primer zloupotrebe moći i korišćenja tipičnih mehanizama kojima se negira nasilje i odgovornost učinioca, prebacivanjem odgovornosti na žrtvu. Ona se omalovažava, degradira, dehumanizuje, zastrašuje, samo da bi odustala. Na taj način se pažnja javnosti pomera sa vinovnika na žrtvu, ona se optužuje kako bi se sprečila empatija za žrtvu. Problem je to što nadležne institucije ne čine ništa da je zaštite, odnosno ne reaguju na nasilje koje se dešava pred njima. Rekla bih da to nije slučajno, da je to poruka svim ženama o tome šta ih čeka ako se drznu da prijave moćnike. Posebno treba primetiti taktiku koju patrijarhat oduvek koristi, da okrene žene protiv žena, zloupotrebljavajući ih radi očuvanja muških interesa i privilegija.
Svedoci smo paradoksa, preciznije rečeno iživljavanja sa pozicija vlasti, budući da je slučaj Marije Lukić izašao u javnost usred kampanje SNS „Stop nasilju nad ženama“. Članice SNS drže transparente kojima navodno osuđuju ovakve pojave. Da li vladajuća stranka štiti svoje nasilnike i kako ocenjujete činjenicu da Marija Lukić nije dobila očekivanu solidarnost u javnosti?
Sve hijerarhijske strukture, pa i političke, štite svoje predstavnike na pozicijama moći, jer se na taj način čuvaju privilegije i održava status quo. Žene u političkim partijama, bez obzira da li su na vlasti ili u opoziciji, uglavnom mogu da zastupaju (samo) ono sa čim su saglasni nosioci realne političke moći – a to su uvek muškarci. To što Marija Lukić nije dobila solidarnost jednog dela javnosti posledica je kreiranja realnosti u kojoj se tendenciozno izvrću činjenice, da bi se sprečila empatija sa njom. Ljudi su skloni da veruju da je nemoguće da se nekom dešava nepravda ili nasilje, a da on/ona nisu doprineli tome (tako se štitimo od vlastite ranjivosti). S druge strane, to je posledica i direktne zloupotrebe žena iz Brusa koje su dovedene da pred medijima i ispred sudnice pokažu solidarnost sa nasilnikom.
Šta je poruka napredovanja Bratislava Gašića koji je nakon verbalnog incidenta i vređanja novinarki postao šef Bezbednosno-informativne agencije (BIA)?
Poruka je da kada ste visoki državni funkcioneri možete da imate seksističke i mizogine komentare bez ikakve stvarne posledice. Zloupotreba konkretnih žena ili žena generalno, deo je opšte neodgovornosti i bahatosti političke elite. Slično je i sa rodnim predrasudama i stereotipima o ženama žrtvama nasilja koji su prisutni kod profesora na pravnim fakultetima u Srbiji. Slično je i sa obraćanjima predstavnika Srpske prvoslavne crkve. O svemu tome pisale smo u Izveštaju u senci UN Komitetu za eliminaciju diskriminacije žena. U javnom diskursu smo preplavljeni stereotipima, predrasudama, objektifikacijom žena, seksizmom, seksualnim uznemiravanjem, nasiljem.
I opozicioni prvaci se nisu uzdržavali vređanja političkih protivnica sa ovakvim predznakom – izgleda da se na tom planu postiže homogenizacija vlasti i opozicije (ili su samo ti slučajevi interesantniji novinama). Šta ovakva atmosfera govori o Srbiji?
Opozicioni lideri imaju ozbiljan problem sa priznavanjem i prihvatanjem prava žena i žena kao subjekata. I u njihovom diskursu su česte seksističke izjave, kao da je opravdano biti mizogin prema ženama iz vladajuće stranke, čak i onda kada su one očigledno instrumentalizovane i iskorišćene. Ono što ozbiljno zabrinjava je ultrakonzervativna orijentacija određenih lidera i pokreta sadašnje opozicije. Da podsetim, oni organizuju i „šetnju za porodicu”, otvoreno se zalažu protiv reproduktivnih prava žena i protiv “rodne ideologije”. To nije specifično samo za Srbiju. Naprotiv, takvi pokreti se povezuju izvan nacionalnih i religijskih granica, u celoj Evropi. Mi vidimo posledice njihovog delovanja u Poljskoj, Litvaniji, Hrvatskoj, Mađarskoj, Italiji i drugim članicama Evropske unije, uprkos vrednostima na kojima počiva ta zajednica. To je ozbiljna pretnja demokratiji i pravima žena, ali i pravima mnogih drugih.
Čitav postupak i navodnu realizaciju obećanja ministra Zorana Đorđevića u vezi sa SOS telefonima u Srbiji nazvali ste lakrdijom. Da li se nešto u međuvremenu promenilo?
Samovolja ministra Đorđevića, njegova zloupotreba zakona, propisa i institucija je neverovatna. Njegovo ministarstvo je uspostavilo nacionalni SOS telefon 28. decembra prošle godine. Ovu uslugu je poverilo državnoj ustanovi koja se zove Centar za zaštitu odojčadi, dece i omladine, koja je dobila licencu dva dana pre toga. Sam naziv upućuje da ta ustanova nikada nije pružala takvu uslugu, dok je istovremeno šest ženskih organizacija sa višegodišnjim iskustvom posedovalo licencu. Takođe, u jednom danu, obavljena je akreditacija programa obuke za operaterke telefona, iako drugi programi čekaju duže od godinu dana. Obuka i izbor operaterki završeni su za dva dana, 26–27. decembra, a one su počele da rade već sutradan. Nacionalni SOS telefon odbija da informiše o tome da li imaju automatsko obaveštenje za one koji pozivaju (pre javljanja operatera) o tome da se razgovori snimaju. Nedavno je Ministarstvo oduzelo akreditaciju ženskoj organizaciji Fenomena iz Kraljeva, koja je odbila da sprovede obuku za ovakav SOS telefon. Sve to može da ima negativne posledice i na korisnice SOS telefona, koje bi trebalo da dobiju kvalitetnu uslugu u poverljivoj formi.
Kakav je odnos Srbije prema ženama žrtvama rata – onih koje su preživele fizičko nasilje i traume? Koliko se u Srbiji i regionu čuje glas žena protiv rata i za kažnjavanje zločinaca?
Nasilje prema ženama u vreme ratova i nakon, kao posledica ratnih dešavanja, potpuno je nevidljiva i nepriznata tema. Srbija nema podatke, niti procene o tome koliko je žena pretrpelo nasilja, uključujući seksualno nasilja i silovanje tokom rata, niti im aktuelni zakon priznaje status civilnih žrtava rata. Istraživanje koje sam pominjala (OEBS, 2018) pokazuje da je 26% žena u Srbiji izvestilo o nekoj vrsti nasilja kojem su bile izložene, kao što su pretnje, ponižavanje, uznemiravanje, fizičko i seksualno nasilja, ne nužno od pripadnika policije i vojske, i ne nužno od protivničke strane. Žene su izveštavale da je učešće njihovih partnera i članova pordice u ratnim dešavanjima imalo psihičke posledice, produženog i/ili odloženog trajanja, što je takođe kao posledicu imalo nasilje prema njima.
Iako se Srbija hvali Nacionalnim akcionim planom za Rezoluciju 1325 – Žene, mir, bezbednost, nema izveštaja o tome šta je učinjeno u vezi sa priznavanjem nasilja koje su žene preživele, sa pristupom pravdi, oporavkom žrtava, naknadom štete, ali ni podataka o učešću žena u prevenciji konflikta ili u dijalog između Beograda i Prištine. Na to je upozorio i UN Komitet za eliminaciju diskriminacije žena, dajući preporuke državi.
Kakav je vaš utisak o današnjoj snazi patrijarhalnih uticaja na položaj žena? Koliko su oni smetnja osnaživanju žena, njihovoj kreativnosti; postoji li osmišljeni pristup države uključivanju žena u privatno preduzetništvo, ili bar nagoveštaj takvih namera?
Opasnost od patrijarhalnih i retrogradnih uticaja na smanjenje prava žena ne prestaje, nezavisno od toga što je povećan broj žena u parlamentu ili u Vladi. Ultrakonzervativni pokreti protiv ljudskih prava žena prisutni su i u Srbiji, organizovani oko prikupljanja potpisa za zabranu abortusa, zagovaranje protiv „rodne ideologije”, protiv kvota u antidiskriminacionim zakonima, za “rodni balans” u nasilju, protiv parade LGBTIQ zajednice i zakona koji bi regulisao njihov brak, sve vidljivo tokom javne rasprave o Nacrtu zakona o rodnoj ravnopravnosti. Osnaživanje žena nije sistematska i sistemska aktivnost države. Ono je sporadično, projektnog tipa i najčešće zavisno od stranih donacija, te se ne mogu očekivati ozbiljni efekti i brza promena.

