Predizborno iživljavanje

Bojan TončićPolitika, Tekst, Vesti

Politika

Izaći na izbore – lažna ili istinska dilema

Pogled unazad podseća nas na suštinu današnjih problema Srbije, odnosno ovdašnjih vlasnika biračkog prava – nacionalizam u različitim pojavnim oblicima. Evo nas, dakle, u 1992, na Vidovdanskom saboru namah ujedinjene opozicije koja, uz podršku nekoliko stotina hiljada ljudi, traži ostavku Slobodana Miloševića, izbore za ustavotvornu skupštinu i vladu nacionalnog jedinstva. Podržavaju ih Arkanov zapovednik Pavle (Gojko Stojčević, zanimanje patrijarh), ”kralj” (Aleksandar Karađorđević), umni Matija Bećković, studentski lider Dragan Đilas, te ostala nacionalistička elita. Među njima i predstavnik građanske Srbije Nebojša Popov koji će predsednika poučiti kako je demokratija i poštovanje manjine.

Poslednji izveštaj iz Srbije upućen ka civilizaciji mogao bi da se svede na konstataciju da se autoritarni režim Aleksandra Vučića, posredstvom kompromitovanog ministra policije, zaklinje u to da će tokom predizborne kampanje, za razliku od uobičajene prakse, poštovati Ustav, zakone i krhotine institucija, dok opozicija preti bojkotom izbora, bajkovito i isprazno obećavajući zamišljene rezultate ovakvog modela političke borbe. Neko će negde, u omraženom Vašingtonu i antisrpskom Briselu, odlučiti kakva će biti budućnost države Kosovo – kakva god odluka bude, oboriće Vučića, a dotle bi, veruju opozicioni prvaci, valjalo tvrditi pazar (legitimno, ko bi to sporio), uživajući u novom okviru za deseteračke suicidne mudrosti. Ako može malo odlaganje izbora – na kojima, naravno, nećemo učestvovati, dobro. Ako ga baš i ne dobijemo – nemamo razloga za pesimizam.

Još da opozicija ubedi one napolju, a i zblanutu većinu iznutra, da nam je neophodna vlada nacionalnog jedinstva/spasa, eto komadića vlasti, bar za one koji su na vlasti već bili.

Kreativni repertoar

I eto novog ispita za brižljivo uvežbavane jedinice vladajuće stranke; sakriti donedavno javno izricane pretnje, infiltrirati se većinski na mesta sa kojih se donose odluke, makar bila i u mesnim zajednicama, agitovati nežno, po kućama, u gradskom prevozu, telefonskim pozivima i posetama koje će podsetiti na kampanje Jehovinih svedoka… Zapošljavati i predočiti mogućnost otkaza, odnosno stopiranje ucenjivačkih ugovora o radu, asfaltirati, pa makar i na beogradski način, otvarati toalete u njivama, deliti humanitarnu pomoć, pogotovu onima kojima ništa ne nedostaje. Zahtevati od aktivista da šalju spiskove sigurnih birača.

Kakav repertoar, koliko prostora za kreativnost kakvu ne možemo ni da naslutimo.

U sve se, dobronamerno, umešala Evropska unija: izbori će biti nadgledani i kontrolisani. Zbog izbornog razbojništva niko nije odgovarao. A izborna računica, odnos iznosa novca potrošenog u kampanji i priliva donacija bio je, u gotovo svim strankama, tragičan. U vladajućoj ponajviše.

Ko će sprečiti pljačku

I da napravimo presek, Vlada je donela zaključak o tome na koje će sve načine unaprediti izbore (zar vam se ne čini da ovo postaje groteskno), a opozicija rezolutno saopštava da bi, kao, eventualno, mogla da razgovara sa evropskim posrednicima, “ali sad smo došli u situaciju da je za ove izbore kasno” (Nebojša Zelenović, predsednik Zajedno za Srbiju, 23. septembra).

“Vlada posebno ukazuje na dužnost javnog funkcionera da uvek nedvosmisleno predoči sagovornicima i javnosti da li iznosi stav organa u kojem obavlja funkciju ili stav političke stranke. Nepridržavanje ovih pravila Vlada će tretirati kao povredu radne obaveze koja podleže sankcijama iz radnog prava, prekršajnoj i disciplinskoj odgovornosti”, saopštio je kabinet Ane Brnabić.

Malo vučićevskog iživljavanja, zašto da razbojniku ne zapretimo uslovnom osudom. Ukor razrednog starešine bio bi zaprećen za teža krivična dela (asfaltiranje na dan izbora, besplatno izdavanje sale naprednjacima) – da, suština je u postojećim zakonima, ali kad pregovaraš sa opozicijom, nije loše istaći i prednosti poštovanja zakona. Birači će svakako, uz pomoć režimskih medija, shvatiti to kao ustupak, neće se zapitati zašto se zakoni ne poštuju i u slobodno vreme. I da li su dosad poštovani.

Još malo ujdurme

Analitičari, od kojih neki i dobronamerno, što ne isključuje glupost, čitavu ovu ujdurmu nazivaju strahom vlasti od bojkota. Kao da je vlast ustuknula, kao da pristaje da makar glumi normalnost. A novo ustoličene opozicione perjanice, uživaju u svojoj ničim zasluženoj ulozi, diplomatski uvaženi u evropskim institucijama, gotovi da opasnom autokratskom režimu isporuče državu na pladnju. Bez borbe i bez obilaženja Srbije, bez suvišnih dodatnih napora. Čekaju da Vučić “potpiše”, pa da podele resore.

Neće to tako ići.

Transparentnost Srbija ocenjuje pogrešnim tumačenja da je donošenjem zaključka Vlade postalo zabranjeno ili ograničeno vođenje “funkcionerske kampanje”.

“Zaključkom o izbornim uslovima Vlada je praktično podsetila svoje funkcionere na ono što im je zakonska obaveza još od početka 2010. godine, tako da se ne bi moglo reći da se time nešto suštinski promenilo. Ono što je Srbiji potrebno kada je reč o ponašanju javnih funkcionera tokom izborne kampanje jeste da se ono detaljnije uredi kroz izmene Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije, kako bi se, pre svega, sprečila pojava organizovanja funkcionerske kampanje i obezbeđivanje dodatne promocije kroz navodne redovne aktivnosti državnih organa i njihovih rukovodilaca”, konstatuje Nemanja Nenadić, programski direktor TI (RSE).

To je realnost, ali opozicija se – ima u njoj iskusnijih – priseća i činjenica da je bilo drugačije, da se do vlasti može van institucionalnim, dakako legitimnim, vidovima pobune. Tako će petooktobarski prevrat dočekati izvan parlamenta (izuzev ambivalentnog Srpskog pokreta obnove), ali, naplaćujući izbornu krađu vlasti na lokalu i proteste zbog nje, 1996/97. A potom razviti i široki front otpora vlasti Slobodana Miloševića koji je, istinski uzdrman, počeo da vuče neracionalne poteze. Da bi na kraju pao izbornim porazom (u prvom krugu) i opštim otporom i pobunom.

Nije mala, nije mala

Do takvog se ishoda došlo “na mišiće”, ozbiljnim radom u celoj državi, kojim je upravljala grupa opozicionara predvođena Zoranom Đinđićem.

Ako već treba da upišemo olakšavajuću okolnost današnjoj opoziciji, njoj je mnogo teže, ali je, s druge strane, i tamo gde dopire do potencijalnih birača idejno i taktički nejedinstvena.

Pogled unazad podseća nas na suštinu današnjih problema Srbije, odnosno ovdašnjih vlasnika biračkog prava – nacionalizam u različitim pojavnim oblicima. Na atonalno izvijanje suicidnih bedastoća – triput ratovala, i zakletvi vojvode Sinđelića, što herojski zvuče, ojačane oklopnim jedinicama Jugoslovenske armije. Evo nas, dakle, u 1992, na Vidovdanskom saboru namah ujedinjene opozicije koja, uz podršku nekoliko stotina hiljada ljudi, traži ostavku Slobodana Miloševića, izbore za ustavotvornu skupštinu i vladu nacionalnog jedinstva. “Zastrašujući” zahtevi za nedodirljivog Slobodana Miloševića. Podržavaju ih Arkanov zapovednik Pavle (Gojko Stojčević, zanimanje patrijarh), ”kralj” (Aleksandar Karađorđević), umni Matija Bećković, studentski lider Dragan Đilas, te ostala nacionalistička elita. Među njima i predstavnik građanske Srbije Nebojša Popov koji će predsednika poučiti kako je demokratija i poštovanje manjine.

Još jedna sličnost, više verzija pomenutog nacionalizma i razlika – nema predstavnika građanske opcije. Ona koja je te 1992. organizovala antiratne proteste, skrivala dezertere, glasno progovorila stihom Zorana Kostića iz ad hoc benda Rimtutituki “Ispod šlema mozga nema!”.

Korupcija i bitange

Pronađimo sličnosti u činjenici da se Miloševiću nisu spočitavali ratni pohodi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, štaviše, Srbija je bila u ratu koji je Milošević vodio i negirao. Tako i danas niko ne postavlja pitanje kako će ubuduće živeti Srbi i Albanci, šta će ih povezivati, mogu li jedni sa drugima, ili jedni pored drugih.

Srpska dobrovoljačka garda je te 1992. godine počinila prve masakre u BiH, počela je opsada Sarajeva, sa državnom logistikom Beograda, Srbiji su uvedene međunarodne sankcije, smeštena je u svojevrsni karantin kojim joj je svet iz dana u dan poručivao šta misli o njenom ratnom avanturizmu i ubijanju. Došlo je do konfuzne pobune u kojoj je opozicija bila jedinstvena u zahtevu da Milošević ode sa vlasti i da se formira vlada “nacionalnog spasa”. Milošević je prihvatio izbore, na kojima je, decembra te godine, njegova politika agresije i izolacije, dobila neupitnu podršku birača.

Takvu politiku živi i brižljivo neguje država koja se nije istinski odrekla teritorijalnih pretenzija u susedstvu, korišćenja svake mogućnosti da se predstavi kao nekakav lider nečega u nečemu, iz koje se masovno beži i u kojoj vlada korupcija. Tvorevina koju civilizovani svet uvek zbog nečeg mora da tetoši, ili da nadgleda i kažnjava. Dok diplomatski i – među nama – suvišno, prikriva prezir koji gaji prema njoj.

Izaći na izbore? Da, iako je to na izgled iracionalno. Izlaskom na izbore ostaje nekakva mogućnost da se spreče potpuno gaženje institucija i bezobzirna pljačka. A niko nema prava da bagateliše pobune građana u Beogradu i širom Srbije, da misli kako će ih kad-tad naplatiti.

A ako (kad?) dođe do sukoba, kad se sruši pinkovska bajka režima, svako će preuzeti svoj rizik. Nije realno da dođe do sukoba? Nikad nije bilo realno. Možda će neki bojkotovati. A neki ući u vladu “nacionalnog spasa”. Izvesno je jedino da naciju neće spasiti.

Podeli sa prijateljima

FB  TW