Pogled unazad podseća nas na suštinu današnjih problema Srbije, odnosno ovdašnjih vlasnika biračkog prava – nacionalizam u različitim pojavnim oblicima. Evo nas, dakle, u 1992, na Vidovdanskom saboru namah ujedinjene opozicije koja, uz podršku nekoliko stotina hiljada ljudi, traži ostavku Slobodana Miloševića, izbore za ustavotvornu skupštinu i vladu nacionalnog jedinstva. Podržavaju ih Arkanov zapovednik Pavle (Gojko Stojčević, zanimanje patrijarh), ”kralj” (Aleksandar Karađorđević), umni Matija Bećković, studentski lider Dragan Đilas, te ostala nacionalistička elita. Među njima i predstavnik građanske Srbije Nebojša Popov koji će predsednika poučiti kako je demokratija i poštovanje manjine.

