Jasminko Halilović, osnivač i direktor Muzeja ratnog djetinjstva
Dosad nam je ovdje ušlo 40.000 posjetilaca, ali nijedan zvaničnik, možda pokoji političar iz opozicije, strani parlamentarci. Uvek smo imali jasan stav, još na početku, kada nismo imali stalnu postavku, bilo je i prijetnji. Nema kompromisa, nema prostora za manipulaciju, zloupotrebu, za politički marketing.
Osnivača i direktora sarajevskog Muzeja ratnog djetinjstva Jasminka Halilovića magazin Forbs uvrstio je na svoju listu mladih lidera “30 ispod 30”, opisujući ga kao mladog lidera i značajnog istraživača u oblasti konflikata. Njegovu ideju da formira Muzej ratnog djetinjstva Forbs je ocenio kao izvanrednu, a on ističe da reč o priznanju celom timu Muzeja. I podseća na to da je Muzej dobitnik i značajne nagrade Saveta Evrope.
U razgovoru za Remarker govori o iskustvima dece u ratu, sećanjima koja su dokumentovali donatori eksponata, institucionalnoj i individualnoj kulturi sećanja, odnosu Muzeja prema političarima.
“Dva puta sam dolazio u Beograd, na Festival Dani Sarajeva, prvo je 2011. promovisana knjiga “Sarajevo moj grad”, a potom 2013. i “Djetinjstvo u ratu”, na osnovu koje je i nastao Muzeja ratnog djetinjstva. U njoj je sabrano više od hiljadu sećanja ljudi koji su tokom rata bili u Sarajevu. Video sam, prikupljajući ta sećanja putem interneta, da ljudi bolje ilustruju sećanja ako ih vezuju za neke predmete koje čuvaju. Tako se rodila ideja o Muzeju”, kaže naš sagovornik.
Glavni donatori su, dakle, bila deca, odnosno ljudi koji su proveli detinjstvo pod opsadom?
Tako je krenulo, 2015. sam okupio tim antropologa, sociologa, psihologa, eksperta za dječja prava i počinjemo prikupljanje eksponata i istraživački rad. Na različite načine smo dokumetovali to iskustvo, uglavnom snimanjem. Prvi učesnici su bili ljudi čija su sjećanja objavljena u knjizi, nakon čega smo pozvali ostale da učestvuju u prikupljanju.
Na kakav je odjek naišla vaša ideja, i na kakav nailazi sada, kod političkih struktura u gradu, kod posetilaca? Da li je Muzej dobro posećen?
Najpre smo imali nekoliko izložbi, potom iznajmili sadašnji objekat od općine Stari grad, pa ga renovirali. Stalnu postavku otvorili smo u januaru 2017. i od tada se ubrzava razvoj Muzeja, jer je mnogo lakše kad postoji stalna postavka. To uključuje i bolju komunikaciju sa zajednicom i druge, uglavnom edukativne aktivnosti. Postajemo i poznatiji, nakon prve godine dobili smo nagradu Vijeća Evrope, a posebno smo ponosni na to što su Muzej, na jednom intimnom nivou, prihvatili građani i građanke Sarajeva. Oni koji su poklonili svoje eksponate i onih koji to neće uraditi.
Prihvaćen je kao naše zajedničko mjesto, testament-iskustvo naše generacije. Mjesto koje naša sjećanja predstavlja dostojanstveno, sa dignitetom, mislim da je to i njegova najveća snaga. Uspjeh da tako osjetljivu temu nikad ne politiziramo, ne zlouptrijebimo. Također, da ljude čija sjećanja prezentiramo ne prikazujemo isključivo kao žrtve, već da pažnju usmjerimo na njihovu snagu, kreativnost, otpornost, sposobnost da utječu na živote ljudi pored sebe. I mislim da je to što smo izabrali, da djecu portretiramo kao snažne pojedince, radije nego pasivne žrtve, zapravo izgradilo ponos kod ljudi koji su donirali svoje eksponate. Dovode svoje porodice, svoju djecu, goste iz cjelog svijeta i kažu ovo je deo mene. Tek onda dolazi i to što komuniciramo i sa drugom publikom, novim generacijama, što komuniciramo sa djecom, godišnje dovodimo po dve hiljade djece iz osnovnih škola. Pokušavamo dati svoj doprinos miru u društvu koje je ne samo podijeljeno, nego se još uvjek aktivno dijeli.
Ima li otpora, jer kod nekih ljudi primećuje se želja da se ratni period i Opsada zaborave?
Kultura sjećanja postoji na dva nivoa, institucionalnom i kolektivnom. Postoji obaveza institucija obrazovnih, kulturnih, političkih, a Muzej je više usmjeren na individualna sjećanja. I na tom nivou je vrlo teško generalizirati. Različito je čak i kod brata i sestre koji su odrastali u ratu, u istoj kući, pod istim uslovima, jer mogu potpuno različiti odnos imati. Možda bi jedno od njih dvoje prvo došlo da ispriča svoja sjećanja, a drugo ne bi nikada. Možda bi jedno pomoglo, drugo odmoglo. To smo spoznali vrlo brzo, to su nam rekli i stručnjaci koji su učestvovali u izradi naše metodolagije. Muzej nije i nikad neće vršiti pritisak na nekoga da donese eksponate, dođe i ispriča svoju priču. Čak i neki od mojih najboljih prijatelja nisu došli da ispričaju svoje priče, došli su kao posetioci, neki nisu nikako. Nama je važno da je Muzej tu i da će uvjek biti tu za one koji žele da ispričaju svoja iskustva.
Dosad smo čuli od mnogih koji su to uradili, da je to što su pričali na njih imalo terapeutski učinak. Da sada mnogo lakše razgovaraju o svojim iskustvima. Jer, pazite, predavanje eksponata je proces koji potraje i po nekoliko sedmica. Kad ljudi žele da omuzeje svoju uspomenu, prvo razgovaraju sa našim istraživačem, popune upitnike, snime svedočenje, posle smo u kontaktu, svi dobiju doživotnu ulaznicu, posle dovode svoju djecu na naše radionice… Za mnoge od njih taj je odnos koristan radi njihovog ličnog mira, zbog odnosa prema vlastitoj prošlosti. To je možda i glavna misija našeg rada, da pomognemo ljudima da se na individualnom nivou suoče s tim periodom. Prema onome što smo dosad mogli da izmjerimo, a to su vrlo mali uzorci da bismo mogli da tvrdimo, to ima izuzetno pozitivan uticaj na ljude.
Kada je tim Muzeja radio u Libanu, sa porodicama koje su u teškim uslovima, dobili smo izuzetno pozitivan feedback. Oni kažu, OK, treba nam mlijeko, treba nam hrana, ali, i ovo je važno. Da nas neko pita kakva je naša priča.
Radite, kao što kažete, i na edukaciji sadašnje dece?
Istraživanje, izlaganje i edukacija su tri osnovna stuba Muzeja. Radimo istraživanja u Bosni i Hercegovini, radili smo u Libanu, sa djecom iz Sirije, i Ukrajini, uskoro ćemo i u drugim državama, Iraku, Iranu. Pripremamo putujuću izložbu koja će ići po Evropi, mislim da će Beograd biti jedna od prvih adresa. A edukacija nam je vrlo važna, radimo sa više od pet hiljada djece.
Školski sistem u Bosni i Hercegovini je veoma podijeljen, postoje potpuno različiti narativi, čak i suprotni jedan drugom, isključuju se. Muzej pokušava da na mala vrata, s obzirom na to da nam je limitiran pristup školama (to je problem sa kojim se borimo), predstavi drugačiji narativ koji je više zajednički i može biti dobra podloga za nove generacije. Pokušaćemo te aktivnosti osnažiti u budućnosti, a u svijetu, ima mnogo tenzija i glasova protiv mira. Muzej može i van BiH biti glas mira.
Uspevate li u tome da sprečite političare da instrumentalizuju sudbine dece, zapravo ljudi koji su u vreme rata bili deca? Da li uspevate, s obzirom na to da Muzej u izvesnoj meri zavisi i od budžeta?
Srećom, mi ne zavisimo od budžeta i nećemo nikad zavisiti. To smo postigli od početka, finansiramo se iz vlastitih prihoda i tu ćemo jačati, mogli bismo da opstanemo čak i bez donatora. Upravo zbog ovoga što ste pomenuli. A odgovor na vaše pitanje je i to da se političari sami drže dalje od Muzeja i kulturnih institucija. Dosad nam je ovdje ušlo 40.000 posjetilaca, ali nijedan zvaničnik, možda pokoji političar iz opozicije, strani parlamentarci. Uvek smo imali jasan stav, još na početku, kada nismo imali stalnu postavku, bilo je i prijetnji. Nema kompromisa, nema prostora za manipulaciju, zloupotrebu, za politički marketing.
Problemi koje imamo nisu budžetske prirode, može postojati opstrukcija u tome da uđemo u škole, da dođemo do grantova. Sada smo dobili prvu iole ozbiljniju pomoć, od nove vlade Kantona Sarajevo, koja je, ako to mogu da kažem, malo progresivnija od dosadašnjih, a ta pomoć je manja od pet odsto našeg godišnjeg budžeta. Možda se odnos prema Muzeju promjeni u pozitivnom smislu, a dosad, ili ga nije bilo, ili je bilo opstrukcija. Od finansiranja, nalaženja prostora, pristupa školama.
Koriste li istraživači svedočenja koja ima Muzej i druge materijale?
Materijali koje prikuplja Muzej mogu biti korisni za mnoge naučnike, psihole, antropologe, istoričare, pisce, sarađujemo sa univerzitetima, dolaze i koriste naše materijale. Iz naših materijala, recimo, istraživač može da sazna šta su tokom rata jeli dječaci od 12 do 14 godina. Naš je cilj da budemo najveći svetski arhiv o ovoj temi, a već sada smo među najznačajnijima. Imamo oko 150 sati svedočenja, brojne upitnike sa oko 200 pitanja koji su jako detaljni.
Kakve su reakcije posetilaca?
Posvećujemo izuzetnu pažnju reakcijama, kroz razgovore, knjigu utisaka, praćenjem društvenih mreža. Reakcije su različite, drugačije postavku doživljavaju domaći posetioci, drugačije stranci. Za turiste to može da bude šok, dok ljudi odavde više obraćaju pažnju na detalje sa kojima se mogu poistovetiti, prepoznati svoje iskustvo. Psiholozima je vrlo interesantno kako smo dali pažnju školi, igri, kreativnosti, ne samo nasilju, iako je rat prije svega to. Pa, recimo, današnja djeca gledaju da li imaju slične igračke, da li pišu sličan dnevnik. Neko s drugog kraja svijeta kaže, pa, imali smo iste igračke, ili slušali smo istu muziku.
Cilj nam je i to da na našim radionicama djeca saznaju šta je mir i kolika je vrijednost tog mira. To što idu školu bez opasnosti, igraju se bez straha.
Pamtite, sigurno, i neku zanimljivost iz komunikacije sa posetiocima?
Jedna devojka je došla iz Njemačke, ona je ranjena u ratu, živjela u Hrvatskoj, sada živi u Njemačkoj. Nikad se nije vraćala u Sarajevo, prolazila je pored njega, išla na more, ali nije svraćala, nije htjela da se susretne sa tim sećanjima. Došla je samo zbog ovog projekta i nastavila je da dolazi. Zvala je njena porodica da nam se zahvali.
Da li se Muzej bavi i smrću dece u ratu?
Nismo memorijal, Muzej je, pre svega, posvećen životu. Ali, ratna sjećanja su takva da je i smrt deo života. Imamo ovdje, recimo, svjedočenje djevojčice koja je preživjela smrt sestre. Druga koji priča o drugarici i drugu koji nisu preživjeli.
Da li su deca čija sećanja imate uspela, s obzirom na to da su prerano sazrela, ili to njihovo prerano sazrevanje možemo da uknjižimo kao ratnu štetu?
Opet je individualno. Neki od onih čija sjećanja smo zabeležili kažu da ih je to očvrsnulo, drugi da imaju traume zbog kojih imaju probleme u svakodnevnom životu. Definitivno, generacija koja je sazrijevala u ratu danas vodi društvo i nadam se da će ga učiniti boljim za djecu koja dolaze.
Kakve su reakcije na rad Muzeja u regionu, u drugim gradovima koji su preživeli rat?
Imamo eksponate iz cijele BiH, posjete, saradnju sa pojedincima i organizacijama, posjete, Muzej je izuzetno živo mjesto i to je veliko zadovoljstvo, komunicirati sa tolikim brojem ljudi, razmenjivati iskustva, mišljenja.


