Republika Srpska je rezervni točak beogradskim nacionalistima

Politika

Dragan Bursać, novinar, dobitnik Nagrade European Press Prize

Narod Srbije mora finasirati raznorazne projekte u RS-u, da bi na TV-u Vučić rekao kako je on Dodiku dao pare za vrtić i sl. S druge strane, Dodiku je dovoljno jedno rukovanje u Trebinju sa Vučićem da bi dobio oktobarske izbore. Sve u svemu, vin-vin situacija u kojoj narod gubi. No navikao je.

Od ignorisanja do ozbiljnih pretnji smrću i nasiljem prema članovima porodice - takav je, sudeći prema izjavama u medijima i nekim napisima, život Dragana Bursaća, dobitnika ovogodišnjeg „evropskog Pulicera“, Nagrade European Press Prize. Sagovornik Remarkera kolumnista je banjalučkog portala Buka, piše za Al Džaziru i regionalne portale. Između ostalog o ratnim zločinima, sprezi nacionalista na vlasti u Republici Srpskoj i Srbiji, revizionizmu, odnosno negiranju antifašističke Narodnooslobodilačke borbe...

Kako živite, uzimate li pretnje sa dužnom ozbiljnošću?

Treba biti razuman, ali ne paranoičan. Što znači zadržati britkost pera, a opet ne izlagati sebe i pogotovo svoju porodicu nepotrebnim rizicima. E, sad, to je lakše reći nego učiniti. Za početk, promijenio sam neke životne navike. Bazična lokomotorika kretanja po Banjaluci mi je ili svedena na minimum, ili je upražnjavam negdje drugdje. Ne mogu sebi priuštiti luksuz da se krećem kad hoću, gdje ja hoću. Sa druge strane, to otvara jedan misaoni horizont, a i mora se čovjek okrenuti šumama i planinama. Na kraju krajeva i ljekar i lokalni policajac su mi propisali istu terapiju. Otvorena prostranstva, smanjen kontakt sa svakojakim ljudima i duboko disanje (smeh).

Državne institucije u koje ste imali poverenje nisu uradile svoj deo posla, kao da je pretiti Draganu Bursaću neki hobi koji ne izlazi iz mode?

Niste posve u pravu. MUP je u 70 odsto slučajeva obavio svoj posao. Ljudi koji prijete najčešće budu locirani i privedeni u stanicu policije. To je neka vrsta psihičke prednosti koju ja dobijam u startu u odnosu na nacionalističke nasilnike. Mala je to i nedovoljna prednost, ali znači. Ono što slijedi poslije je crna rupa gotovo svake balkanse državice: tužilaštvo i sudstvo. Tamo se gubi svaki trag nasilnicima.

NASILNICI ZA TASTATURAMA

Nekako, čini mi se da su ove dvije institucije sigurne kuće za sve ljude sa one strane zakona. Tamo se čeka čuveno zastarijevanje slučaja i na kraju, ujeo vuk magarca. Neki, protiv kojih je podignuta tužba, otvoreno mi nastavljaju prijetiti i kažu kako im ni sudovi ne mogu ništa. Moram se složiti sa njima.

Imaju li te pretnje, izuzev kukavičluka, još nešto zajedničko? Možete li, na osnovu dikcije i intenziteta, da locirate mesto njihovog stvaranja i motivaciju bezumnika koji vam prete?

Ma, naravno, uvijek postoji taj idiotski nacionalistički narativ. Uvijek su to iste velikosrBske ili velikohrvatske kovanice, naizust naučene. Uvijek je to neka vrsta supismenog udaranja po tastaturi, pominjanje rodbine, uopšte gledano, semantika je gotovo pa klonirana. Hajde da kažemo da većina prijetnji nastaje na vjetrometinama puste mentalne prerije srpskih nacionalista odasvud. Od Čikaga, do Beograda, od Trebinja do Banjaluke. No, pored njih postoji čitav jedan korpus nerealizovanih ljudi, koji kombinuju ljubomoru sa teorijama zavjere, koji su dovoljno dokoni i koji na neki način trolanjem i (kvazi)prijetnjama naprosto žele biti primijećeni, makar u virtuelnom svijetu. Žalosno je, ali je tako.

Slavi li Banja Luka srebrenički genocid, naslov je napisa o skupu podrške Ratku Mladiću u vreme prošlogodišnje komemoracije u Potočarima. „Ako se skup održi, a održaće se, biće to konačni test za Banjalučane. Obrazovane i manje obrazovane, intelektualce i radnike, penzionere i zaposlene, studente i budžetlije... Biće to ultimativni test, kojem li se Banjaluka priklonila carstvu i da li je do kraja utonula u dubine zla ili postoji barem foton svjetlosti“, napisali ste u toj „spornoj“ kolumni.

Da li Ratko Mladić, zajedno sa Radovanom Karadžićem i osuđenim zlikovcima predstavlja personifikaciju današnje Banjaluke i Republike Srpske, ili je raspoloženje građana unekoliko različito?

Najpre, skup nije održan zbog silnih pritisaka, koji su nastali baš u vezi sa tim mojim tekstom i smatram to, kako svojom, tako i pobjedom ono nešto malo zdravog razuma u Banjaluci. Kako god, vrijeme je pokazalo da nije to bog zna kakva pobjeda. Zapravo, prije će biti da je Banjaluka malo “povukla ručnu” u kamionu koji se zove POTPUNO LUDILO, a onda nastavila voziti istim putem. Ratko Mladić i Radovan Karadžić, na žalost, veće su zvijezde sada u RS-u, nego 1995, kada se otvoreno pričalo o razbojniku i budali. Danas su to neporecivi heroji potpuno hipnotisanog i sluđenog naroda.

KAKO DODIK KORISTI ZLIKOVCE

Zanimljivo je da Milorad Dodik, čovjek koji je bio spreman hapsiti i Hagu izručiti “budalu” i “razbojnika”, zapravo gradi svoju predizbornu priču na nacionalističkom narativu i Karadžiću i Mladiću. Pa, onda mogu reći, da je većinsko raspoloženje građana RS-a uveliko različito u odnosu na '96, jer su tada, u prvoj poratnoj godini, sačuvali uncu digniteta i zdravog razuma.

Koliko je, dakle, teško dopreti do čitateljstva istinom o srebreničkom genocidu, srpskim logorima u kojima su mučeni Bošnjaci i Hrvati, o čitavoj lepezi neljudskosti, zločina počinjenih u ime naroda?

To je lako. Najlakše! U svom mazohističkom piru svjetina je sklona čitanju mojih i tekstova ljudi koji zaista kritički promišljaju o genocidu i zločinima nad nesrbima. Jer, vidite, tako mogu liječiti frustracije. Frustracije zbog nakaradnog nacionalističko-izolacionističkog sistema, koji je RS pretvorio u najsiromašniji dio najsiromašnije evropske države. Pa im onda verbalna onanija na tamo nekog Bursaća dođe kao terapija. Istina, to je sve duboko poricanje, nemogućnost da se istini pogleda u oči...o katarzi je izlišno i govoriti, ali, eto, prežive nekako taj dan, kao godinu težak.

U ratu nije bilo milosti ni sa jedne strane, najveći broj žrtava je među civilima, mnogi su bili mučeni, žene silovane. Otkud toliko zla među susedima ?

Mislim da je kod nas “guranje pod tepih” stvar povijesne (ne)kulture. Primjera radi svaka, ali svaka kuća u Krajini je znala ko je iz koje familije u ustašama 1941. i 1942. godine pobio njihovu svojtu. I, ama baš svaka familija je ćutala pola vijeka i čekala da namiri “danak u krvi”. Nikome nije palo na pamet da se obrati sistemu SFRJ, a svi su se kleli u njega. Istina, upitno je koliko bi i u kojoj mjeri taj sistem rješavao pojedinačne slučajeve, no svejedno.

MITOLOGIJA PEČENJA I RAKIJE

Ono što imamo u zadnjih 70 godina je potpuno odsustvo vjere u državni sistem. Sa druge strane, država ili države se baš i trude da ljudi nemaju vjere u njih. Pa nas onda namjesto kazni i kažnjavanja u okviru nekakvih civilizacijskih vrijednosti iznova zadesi rimsko pravo i “oko za oko, zub za zub” sa odloženim dejstvom. Najprvo, ta mržnja je negdje čak perverzno zvuči, uz osvetu, motiv za život na ovim vrletnim područjima. Dabome o tome su pisali veliki mnogo bolje od mene. Od Ćopića do Skendera Kulenovića. Zlo među komšijama je generator čak i težačkog seoskog života, a to nepatvoreno zlo se iz sela, migracijama ljudi preselilo u naše varošice i samo čeka neku pukotinu poroznog sistema, da se ponovo autuje.

Pisali ste i govorili o nesprovedenoj lustraciji koju je trebalo realizovati još 1996. U međuvremenu, zaborav kao da čini svoje, nosioci ideja etničkog čišćenja i ratni profiteri zauzeli su svoja uticajna mesta. I u Srbiji, sestri po zločinu, su „na strateškim mjestima njihovi ljudi“, braća po oružju. Vidite li u Republici Srpskoj neke specifičnosti?

Postojanje Republike Srpske je habitus koji baš i daje za pravo da se zločinci bahate. Pogledajte jednu stvar, vi ćete čuti, stotinu puta dnevno kako su za Republiku Srpsku ginuli najbolji očevi i sinovi. I to vam govore dobro podgojeni nacionalisti. Ne, ti ljudi nisu ginuli ni za kakvu Republiku Srpsku. Odvođeni su na ratište i tamo ginuli kao topovsko meso, dok je kilometrima dalje, uz ražnjeve i rakiju, na terenu stvarana srBska mitologija. Pa tako, kao rezultat toga imate žive i zdrave ultranacionaliste, sve sa njihovim familijama, dobrano materijalno podgojene, sa punom podrškom u “matici” i imate odrpance, koji nisu u stanju podići spomenike onom kontigentu pobijenog srpskog mesa.

SRPSKA UMESTO KOSOVA

Republici Srpskoj će stalno trebati Srbija, kao onome seoskom đačetu podgrmečkom, kome tek drugar iz Beograda ili Novog Sada verifikuje bilo kakav školski uspijeh. Do tada je on nebitan. S druge strane, Srbiji treba Republika Srpska (mislim na Vučića, te ove desnije od njega), kao potvrda postojanja “dobrog srBskog naroda” mimo matice. I u budućnosti, biće to, umjesto Kosova, novi rezervni točak srBstva kao takvog.

Vezu Srbije i Republike Srpske, mimo Sporazuma o specijalnim vezama, čini i gotovo identični odnos prema antifašističkoj Narodnooslobodilačkoj borbi. Da li su potpuni zaborav, primitivni falsifikati i revizionizam naša budućnost?

Tu sam jako bijesan. Na ove moje Krajišnike, koji su sa Dalmatincima i Ličanima iznijeli odistinsku antifašističku borbu. Zarad dodvoravanja srbijanskom režimu, koji je iz laguma prošlosti oživio i legalizovao četništvo, baš su potomci krajiških partizana pljunuli u spomenike svojim precima. Doslovno. Prije par godina je tako Milorad Dodik na Kozari, na godišnjici obilježavanja kozarske epopeje naredio policiji da skloni grupu ljudi koji su pjevali partizanske pjesme. Zašto? Valjda su smetali popovima, koji su kadili novi krst, postavljen onako iz hira podno spomenika na Kozari. Mislim da se tada, zarad unce vlasti, Dodik odrekao i svojih korjena i partizana i antifašističkog naslijeđa (ako ga je ikad i imao). Vremenom, a to je bilo debelo nakon rata, ubijen je bilo kakav pomen na partizane i oni su volšebno postali nekakv “pokret otpora”. Pa mi se često čini da današnji klinci doživljavaju partizane (ako ih uopšte i doživljavaju), kao nekakve groteskne maskirane likove iz serijala “Alo alo”.

Osovina Beograd - Banjaluka zasad savršeno funkcioniše u održavanju na vlasti oligarhija koje su zaposele državne vrhove, srbijanski i entitetski. Kakve posedice po mir u ragionu to može da ima, budući da se ni Milorad Dodik, ni Aleksandar Vučić (više i snažnije njegovi doglavnici) ne ustežu od davanja, blago rečeno, neumesnih izjava?

Da, ta osovina je jača nego ikada. No Vučić mora znati da je Dodik što bukvalno, što figurativno, sahranio mnoge lidere sa istočne strane Drine. Šta to konkretno znači? Geostrategija je čudo. Dodiku je omogućeno da bude otvoreni rusofil, da otvoreno podržava Putina, njegove oligarhe, separatiste, da prima delegacije iz Abhazije i Južne Osetije, da gosti ilegalne bajkerske grupe i sl. S druge strane, Vučić to mora raditi preko klovnova Vulina i Dačića.

NOVA INJEKCIJA NACIONALIZMA

E, sad, u zavisnosti od razvoja situacije, može se desiti, zbog narastajuće rusofilje koja nikako da naraste do konačnih granica, da “rođak sa sela Mile” postane omiljeniji od Vučića. Što Vučić patološki ne može da podnese. Pa će biti posebno zanimljivo posmatrati ovu romansu pogotovo ako se uzme u obzir šta privatno misli Dodik o Vučiću i obratno. A, to je daleko od idelanog.

Očekuje se izrada novog programskog dokumenta koji bi, navodno, trebalo da se bavi zaštitom kulturnog identiteta u regionu. Nijedan srpski dokument o nacionalnim specifičnostima i ciljevima nije ostao na papiru - pre ili kasnije imao je krvavi epilog. Kako na to gledate?

Ti dokumenti, to ste u pravu, osim što su notorne populističke budalaštine i što nemaju NIKAKVU svrhu, na kraju najčešće ostave krvavi trag. Od Memoranduma SANU, na ovamo. Pa mi se, s tim u vezi, čini da se najnovija platforma, ili kako se već zove, i pravi jedino i isključivo kao nacionalistički pejsmejker, koji bi trebao proraditi negdje uoči oktobarskih izbora. Dabome, neće taj dokument uraditi ništa, ali će ubrizgati malo steroida u srBski nacionalni mišić. A, kad smo već kod toga, ovdje je dobro napomenuti da je baš rukovodstvo bosanskih Srba sa Dodikovim SNSD-om, prije koji mjesec odbacilo ideju o konstitutivnosti istih tih Srba u kantonima sa hrvatskom većinom. Pa tako ono nešto Srba koji su se vratili na svoje i koji pokušavaju živjeti život dostojan čovjeka, bivaju kažnjeni od banjalučkog režima. Toliko o ljubavi prema svom narodu.

Odnosi Srbije i Bosne i Hercegovine su, saopštavaju glasnogovornici srbijanskog državnog vrha, u usponu. U isto vreme, najznačajnija tačka dnevnog reda sastanaka funkcionera iz Beograda i Sarajeva je razgraničenje. Mislite li da, iako se priprema povezivanje Sarajeva i Beograda autoputem, imamo i dalje na delu spoljnu politiku u kojoj dominiraju teritorije?

Da, to je tako primitivno, ali nažalost je tako. Pa, slušam Vučića i bosanske političke moćnike, oni u 2018. godini pričaju namjesto aplikacionih softvera, namjesto ekoloških problema, namjesto pravilnog ulaganja u obnovljive izvore energije, o nekakvim urijama, vukojebinama na mapi, koje nemaju ništa i koje nikome niti ne trebaju. Evo, volio bih da vidim jednog srBskog, bošnjačkog ili hrvatskog nacionalistu da mi nađe na mapi sporne teritorije oko kojih ovi drve već godinu dana i da kaže bi li se borio za te livade i urije?

Može li se, nakon novih saznanja o ratnim zločinima obnoviti proces Bosne i Hercegovine protiv Srbije, za genocid. Kakvo je raspoloženje u Sarajevu, kakvo u Banjaluci?

Mislim da ne može. Taj voz je prošao i za to je direktni krivac Bakir Izetbegović sa svojom kilavom revizijom presude, na koju je i on sam zaboravio, pa se dva dana uoči iznošenja konačnog sudskog obavezujućeg stava sjetio da može nešto uraditi. A, tako diletanstski se ne može ništa uraditi. Zapravo može. Zauvijek su zatvorena vrata da se procesuiraju svi odgvorni za srebrenički genocid i zločine u istočnoj Bosni. I ne samo to. Danas vas svaki srpski nacionalista baš na osnovu konačne presude može tužiti da ga uznemiravate, ako ga na bilo koji način dovedete u vezu sa srebreničkim genocidom.

PISANJE NOVE ISTORIJE

Ali, ni to nije sve. Dodik je, ne smijete to zaboraviti, nakon izricanja presude Mladiću rekao da će iz udžbenika istorije u RS-u izbaciti bilo kakvo učenje – ne samo o zločinima, nego i o genocidu. Ako tome dodate da se štampaju novi udžbenici sa “najnovijom istorijom Srba” i da na nivou BIH ne postoji Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida, situacija je u najmanju ruku turobna.

Ako bismo podvukli crtu, kako danas funkcionišu Srbija i Republika Srpska, koji su glavni aspekti saradnje, ko se više umilio Rusiji, ko više prezire evropske vrednosti za koje se, navodno, svi zalažu?

Nema tu puno razlike. Da implementiram stihove Željka Samardžića u svoju misao, Srbija voli Rusiju duže, ali je RS voli više. Barem na papiru i deklarativno, ali i pokaznim vježbama poštara i mažoretkinja znanim kao Dan RS, na kojima se pojavljuju pomenuti prijatelji iz secesionističkih proruskih režima. Sa druge strane RS je odavno rezervni točak Srbiji, koji se barem malo mora staviti na medijsku mejnstrim osovinu sad kad treba narodu reći da je car ostao go i bez Kosova. Pa je i saradnja ktitorsko ublehaška, sve za narodne pare. Tako narod Srbije mora finasirati raznorazne projekte u RS-u, da bi na TV-u Vučić rekao kako je on Dodiku dao pare za vrtić i sl. S druge strane, Dodiku je dovoljno jedno rukovanje u Trebinju sa Vučićem da bi dobio oktobarske izbore. Sve u svemu, vin-vin situacija u kojoj narod gubi. No navikao je.

Konačno, da se i u ovom pitanju poslužim vašim naslovom: Slavi li Banja Luka srebrenički genocid? Kakvi su izgledi da građani Republike Srpske priznaju monstruozne zločine počinjene u njihovo ime, zlodela u kojima su i sami učestvovali? Zločine u kojima su RS i Srbija bezočno gazile civilizacijske vrednosti?

Nikakvi! Sa ovim vlastima, sa ovim ultranacionalističkim narativima, sa ovim obrazovnim,  informativnim i životnim sistemom vrijednosti, nikakvi. Moralo bi doći do velike implozije ovog sistema, pa do resetovanja, pa do denacifikacije, pa do izgradnje povjerenja, pa do ponovnog upoznavanja i prihavatanja različitosti, pa do reintegracije i prihvatanja svih da žive u BiH i da je to država svih nas, pa do... I sami vidite koliko je to kompleksan zadatak.

KOME TREBA PODSEĆANJE NA ŽRTVE

Svakako istorija je prepuna čuda i čudesa, ima svoje zakonitosti, pogonjena je dijalektičkim nužnostima, ali ja vam ne bih mogao odgovoriti kako bi se narod denacifikovao. Možda zato što sam profesor filozofije, a ne neuropsihijatar ili socijalni patolog. Oprostite mi na tome.

Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica naslov je vaše nagrađene priče. Dečaku Petru Goluboviću najpre su ubili roditelje i brata, potom i njega, iz drugog pokušaja. Za vas je prećutkivanje istine o tom i drugim zločinima nad Srbima u Konjicu treće streljanje Petra Golubovića. Govorite i pišete i o ubijanju Bošnjaka i Hrvata. Da li je ta istina nekome uistinu neophodna, odnosno, šta se može dogoditi ako se istina prećutkuje ili iskrivljuje?

Kako sada stvari stoje, istina je na ovim područjima nužno zlo i najčešće je prepuštena zaboravu da je izjede. Evo kako je to vidim. Nikoga ne interesuje dječak Petar, ukoliko se ne može politički unovčiti. I tako je sa sve i jednom žrtvom koja se ne može kupiti. Kada sam osvojio nagradu, kažu da vest o evropskom Puliceru, osim doslovno tri medija u RS-u, niko nije prenio. Ja sam tu najmanje bitan. Može se režim ne slagati sa mnom do neba. Ali, šta je sa dječakom Petrom, njegovim bratom, njegovom porodicom, šta je sa objašnjenjem žirija da se na ovaj način “daje nemjerljiv doprinos rasvjetljavanju ubijanja srpskih civila u ratu”? E, to je upravo fantastično zastrašujuće. Boli njih kolektivno đon za Petra. Petar im je nebitan. Srpski civil, koji nije provučen kroz velikosrpsku dogmatiku patosa i kvaziherojike, je ništa, nula, bezvrijedno ime. Užas!

Narod ne želi da ratuje, dosta mu je rata - besmislene su tvrdnje koje obično prethode velikim klanicama. Hoće li biti rata?

Rata će sigurno biti na ovim teritorijama. Samo ne znam hoće li ratovati ovi narodi. Vidite, imamo dva komaprativna problema, nemamo dovoljno oružja i sve manje nas je. Narod umire ili odlazi u inostranstvo. I jedno i drugo zauvijek. Imate opciju, 1000 evra za nekakvu pušketinu, ili za papire za Slovačku ili Sloveniju. Redovi ispred konzulata vam govore šta je isplativije i manje pogubno. Sa druge strane, postoje krda napaljenih nacionalista sa sve tri strane koji nisu ni bili rođeni za vrijeme zadnjeg klanja koji bi možda tastature zamijenili puškama. Malo ih zajebava to što u rovu nema stabilnog interneta, izlazaka niti društvenih mreža.

Pa bih za kraj parafrazirao ratnog zločinca Momčila Krajišnika, koji je na isto ili slično pitanje po

izlasku iz zatvora odgovorio, narod želi da ratuje, nikad mu dosta rata, ali oružje se danas kupuje, nema armije da ga dijeli besplatno.

Podeli sa prijateljima

  
Posted in Politika, Tekst, Vesti and tagged , .