O jednoj polemici i neumrlom srpskom nacionalizmu
Sve se uklapa, oni i mi, političar koji baljezga o tome kako nas oni doživljavaju (ipak je Vesić devedesetih više čitao Politiku i Večernje novosti nego Feral); zločini u Lori i Oluji. Ko još zna da je Boris Dežulović autor zbirke Pesme o Lori i da je Feral profesionalno, pošteno, nadasve sa puno saosećanja, izveštavao o ratnim zločinima počinjenim nad Srbima tokom Oluje. I ko još može da se podseti da su ljudi ubijani u Vukovarskoj operaciji, logorima za nesrbe, Opsadi Sarajeva. Zna li Vesić – zna, naravno – za Omarsku, Prijedor, Manjaču, Keraterm, za Stajićevo i Šljivovicu.
Neko se usudio da komandno mesto agresije Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu nazove kasabom, da ukaže na propast jednog grada koji je nekad bacao svetla daleko. Na nacionalizam kao na “apsolutno zlo”. Da nas podseti na ljude koji su se suprotstavili i koji su osuđeni na anonimnost, ali i posthumnu etiketu izdajnika. Na čudovišnost koju živimo, na ono što je aprila 1992, na osnivačkoj skupštini Beogradskog kruga rekao Radomir Konstantinović: “Čudovišnost postaje sve normalnija tako da mi kao da živimo u paradoksu normalne čudovišnosti: suštinski izraz paradoksalnosti je Čudovišnost kao normalnost. Ne samo, dakle, što svakodnevno živimo usred ove normalne čudovišnosti i ne samo što smo se svikli na čudovišta, što smo se orodili s njima, nego, evo i sami se preobražavamo u čudovišta; živeti pod nasiljem totalitarističkog nacionalizma znači, iz dana u dan, sve više pristajati na to nasilje, ali i prihvatiti ga kao svoje – prihvatiti neprihvatljivo: prihvatiti čudovišno kao prirodno. Živimo u svetu (ako je to život) u kome čudovišno postaje prirodno, a prirodno čudovišno. Zbog toga nam čovečnost, kad se sretnemo s njom, izgleda kao nestvarna; ali zbog toga čudovište, tako sveprisutno, jedva da primećujemo. Živeti sa čudovištem, to znači ne primećivati ga, ne videti čudovište kao čudovište”.
Polemika, dakle, Goran Vesić napao Borisa Dežulovića, zvuči kao nedavni naslov u jednom ovdašnjem dnevniku Srbija neće uvesti sankcije Rusiji, fakat, stao je dogradonačelnik u odbranu nečeg od nekog. A ključnu stvar iz vremena u kojem je bio časni dezerter (priznajmo ono čega se odriče) i čitao splitski Feral Tribjun zaboravio je Goran Vesić – da tu izuzetnu tiskovinu stvaraju ljudi sa kojima se ne treba kačiti; ako si političar možeš da ispadneš smešan, ali i gluplji nego što uistinu jesi. Gramziviji i podmukliji (u ovom slučaju teško). Vesić, međutim, smatra i to da je samim pokušajem polemike sa Borisom Dežulovićem, jednim od trojice utemeljitelja Ferala, ubeležio sebi pozitivno brojanje, bez obzira na ishod koji je tako patriotski katastrofalan. Nekim ljudima ni Feral nije pomogao – ako je za utehu feralovcima, nije “do njih”.
Skočio je Vesić na tenk držeći zapaljenu bocu s benzinom, sve braneći temeljna načela srpskog nacionalizma, ali i Beograd, opasno ugrožen banditskim urbanizmom. Za nekog je to kasaba, nekom je ugradnja (termin nije građevinski). To je tek uvod u ovu neveselu priču – biće i o beogradskim simbolima, samo da prođemo kroz faktografiju.
Povraćanje po ikonama
“Riječ je o nečemu drugom: o tome da Beograd jednostavno više nije grad, to je tek malo veća kasaba, Dubai za siromašne ili Jagodina za bogate. Riječ je o tome da je u Beogradu sistematski poništena svaka pojedinačna ideja grada, i to ne samo onim čudovišnim, lažnim baronom Stefanom Minhauzenom na topovskom đuletu pred željezničkim kolodvorom, buđavim i ofrlje provincijskim Waterfrontom, te ostalom pseudourbanističkom plastičnom bižuterijom, koja Beograd čini velegradom točno onoliko koliko je Jagodinu velegradom učinila ona Palmina žirafa. Grad, naime, ne čine žirafe, nego ljudi, kazao je Dežulović za Nedeljnik, u intervjuu povodom beogradskog izdanja svog romana Jebo sad hiljadu dinara.
Tako je Dežulović udario na srpski ponos, Aleksandra Vučića lično, na njegove brojčano nerazjašnjene graditeljske transakcije, pominjući, posredno, brutalne nasrtaje na gradsko jezgro, na neljudsku devastaciju uspomena započetu još u vreme Dragana Đilasa. Ili znatno ranije.
U intervjuu NovojS Dežulović će, pak, objasniti suštinu spora, drznuvši se da pomene nacionalističke ikone neizbledelog sjaja: “Ovdje, međutim – i to bih volio potcrtati – nije riječ o razaranju beogradskog urbane supstance od strane došljaka, kako kolokvijalno te stvari vole tumačiti od Beograda do Splita. Beograd se sam ubio, nije ga ubio nijedan nesretnik s Kosova ili iz Krajine, Beograd je ubio Momo Kapor, ubili su ga prvosveštenici njegova asfalta, kojekakvi minimaksi, bore đorđevići i sličan, vrlo gradski otpad. Došljaci nisu samo bogatstvo grada, došljaci su sam njegov smisao: u najkraćemu, grad i nastaje kad u kasabu dođu došljaci”, dijagnoza je Borisa Dežulovića.
Kad Vesić razmišlja
Kasaba je, dakle, urbana tvorevina, bez obzira na količinu kaljuge, njena je suština u blatnjavim mozgovima, a ne u džadama. To je pogodilo Gorana Vesića: “Čuli smo od Dežulovića da je Beograd bio velegrad a onda su ga poseljačili i uništili Momo Kapor i Bora Đorđević!? Eto konačno smo saznali ko je kriv što je Beograd srpski grad a gledajući očima Dežulovića to znači ”seljački”. Jer oni u Hrvatskoj tako doživljavaju Srbe, kao seljake na traktorima po kojima još treba bacati ili bombe ili fekalije, kako je kome volja. I to nam kaže, čovek u čijem gradu, koji je inače velegrad za razliku od beogradskog sela, još postoji zloglasni objekat koji se zove ”Lora”, stravičan logor za Srbe u kojem su mučeni i ubijani.”
Sve se uklapa, oni i mi, političar koji baljezga o tome kako nas oni doživljavaju (ipak je Vesić devedesetih više čitao Politiku i Večernje novosti nego Feral); zločini u Lori i Oluji. Ko još zna da je Boris Dežulović autor zbirke Pesme o Lori i da je Feral profesionalno, pošteno, nadasve sa puno saosećanja, izveštavao o ratnim zločinima počinjenim nad Srbima tokom Oluje.
I ko još može da se podseti kako su ljudi i grad ubijani u Vukovarskoj operaciji, logorima za nesrbe, Opsadi Sarajeva. I, kad smo već kod stravičnih logora, zna li Vesić – zna, naravno, za Omarsku, Prijedor, Manjaču, Keraterm, za Stajićevo, Begejce, Mitrovo polje, Šljivovicu.
I dođe vreme za simbole, ikone, takurekuć, srpskog nacionalizma beogradske urbane škole za zločince o kojima govori Boris Dežulović, do Vesićevih heroja. Nije Dežulović kazao da “srpski” znači “seljački”, niti bilo šta slično (a i da jeste, šta je tu loše, zaboravlja dogradonačelnik na biračko telo), a Vesić vučićevski dedukuje, zamenjuje teze, lupeta. A zašto su Beograd srpskim, sve i da je “seljački”, učinila dvojica pisaca. Nisu stotine hiljada poslovno sposobnih Srba/Beograđana spremne da kazne Boru Đorđevića, štaviše, stotine hiljada misli da mu se nema šta prigovoriti. Možda malo ratnog huškanja (“E, moj druže zagrebački / Evo nas kod vas u pljački / Mi ćemo vas opljačkati / A vi ćete svi plakati”.), ali, Bora je legenda. To je suština ovog i svih sporova koji vode dve Srbije. Sa osobitim nacionalnim osećanjima, skoro pa Kninjanin, bejaše Đorđević poštovan i u “RSK”, sabrat sa tamošnjim kolegama iz benda “Minđušari”. Tužan u refleksijama kao i svekoliko srpstvo: nema se, kaže, za šta izvinjavati (ne samo zato što mu niko ne bi verovao): “Ne vidim razloga da se izvinjavam. Nismo igrali klikere, ratovali smo, pucali jedni na druge. Ko je kriv za rat, neću ulaziti u to. Izvinjenja ću ostaviti političarima”.
O prvoj i poslednjoj rečenici
Minimaks je, dakako, neupitan, budući da su njegovi opskurni vicevi postali svedočanstvo patriotskog primitivizma, ali, šta ćemo s Kaporom. Nekadašnjim senatorom RS, čovekom koji je držao banku kad bi se na Palama pekao vo. Znao je Vesić još marta ove godine, kada je obeležavao desetogodišnjicu Kaporove smrti i početak radova na izgradnji zadužbine Mome Kapora. Kazao je koliko pažljivo čita – valjda ga je to preporučilo za Udruženje književnika Srbije (UKS – Kju – Kluks, Miodrag Stanisavljević) i koješta još, recimo da će u toj zadužbini mladi učiti o tome “što bi Moma radio da je danas sa nama”. Da se smrzneš.
– Čitajući Momu Kapora, barem sam ja to tako razumeo, naučio sam da je uvek najvažnija prva i poslednja rečenica u delu. Moma ne pripada prošlosti, jer neko ko čita njegova dela ili gleda njegove slike vidi kakav je Beograd danas i kakav treba da bude sutra. Zbog toga je važno da ga ne zaboravimo – podeli svoja iskustva dogradonačelnik.
Važno je, a i kako bi Beograd mogao da zaboravi epohalne Kaporove reči: “Čini mi se da je u ovom trenutku Beograd, na žalost, pravi petokolonaški grad, pun smutljivaca, kukavica, lažnih pacifista, navijača za suprotni tabor, ali to nije čitava ova zemlja Srbija koja može sebi i u ovakvom trenutku da dozvoli taj luksuz i trpi tu menažeriju na svojoj grbači sa koje može da je strese kao onaj vepar sa Karađorđeve zastave koji stresa dosadne buve”, kazaće Kapor o srbijanskom antiratnom pokretu koji je dizao glas protiv rata.
Tako, zapravo, ponovo dolazimo do suštine: Kapor jest nacionalista, ali je nekako naš, beogradski, duhovit, u maskirnim trapericama, kao da odjekuje hvalospev u “Grmeču”, uz glasne narudžbine, duplu ljutu i deset s lukom. Nije u blizini Bogdan Bogdanović: ”Srbija je umorna od sebe same, od svoje palanke, od svoje palanačke samodestrukcije… Ne, nije to “dekonstrukcija”, to je nepovratno samorazaranje, samouništenje panikom od drugog i drugih. Samouništenje nepovratnom zavadom sa drugim i drugima!
Čita Vesić, kao da ne veruje (Šta su nam nekad dozvoljavali…). I još mnogo više, mogao si usred dana da kažeš da nije dobro klati ljude iz patriotskih, pa i drugačijih razloga. Mogao si da kažeš, neki su to i koristili, urlali su u gradu (vratismo se na njega) koji se još dirljivo opirao vandalizmu. Kao, recimo, Srđa Popović, jedan od simbola Beograda, grada koji se nije predao: “Vidite, zato mislim da je najveći patriotski zadatak u Srbiji da se spozna istina, ne samo onaj deo slavne istorije kojim se Srbi ponose, već puna istina – o porazima, klanjima, užasima koje su Srbi počinili. Tu dolazimo do nečega što se zove istorijska krivica. Bilo čiji pokušaj da sebe lično iz te krivice na neki način ‘ispiše’ neodgovoran je i nemoralan, dok ne uspemo da krivicu iz sebe izlučimo. Nije mi bilo stalo da ističem da sam Srbin, dok Srbi nisu ogrezli u zločin. Sada od toga, na žalost, nema izvlačenja.“
To beše o Kaporu. Boli, onako, žestoko. Ali, ne zbog Borisa Dežulovića.
O Brani Crnčeviću (“Rat nije ni počeo, a neko moli da je već završen”) drugi put.
Podeli sa prijateljima


