Vratiti se u državnu upravu nakon petog oktobra 2000. godine, pokušati da izmenite sistem koji je ratove stvorio i na ratove ćutao, bio je ogroman zadatak DOS-a i svih koji su tada radili na promenama države i društva. Prethodno smo svi učestvovali i u prilično mirnoj odbrani rezultata izbora koje je Milošević pokušao da pokrade, a koji su održani na moj rođendan 24. septembra 2000. godine, da malo i privatizujem ovaj tekst.
Oni koji su tih devedesetih bili u sistemu, a koji su u tom sistemu i ostavljeni nakon petog oktobra, nisu prihvatili krivicu za sve što su činili. Prvo stidljivo, a potom sve jače, nakon ubistva Zorana Đinđića, vraćali su narativ na ono što im najviše odgovara. Vraćali su nas na kolektivnu krivicu, bez odgovornosti pojedinaca, drugim rečima, bez njihove odgovornosti. Nebitno je da li su tokom devedesetih odlučivali o izbacivanju nepodobnih profesora sa fakulteta, porodice Barbalić iz njihovog stana u Zemunu, ili direktno organizovali paravojne formacije, krađu i preregistraciju kola u Belom Manastiru, sve iz udobne kancelarije negde u dubinama Generalštaba ili Službe državne bezbednosti. Odgovorni su, podjednako.
Odgovorni su i za Srbiju danas, jer gde nije bilo jasne i potpune odgovornosti, teže je vratiti odgovornost dvadeset godina kasnije, za neka nova nepočinstva, bilo za korupciju, bilo za urušavanje institucija koje danas vidim kao najveće izazove.
Mnogo toga se u međuvremenu desilo, mnogi izveštaji Evropske komisije ulupali su se o hridi naše čvrste i stabilne demokratske države, koju mnogi nazivaju stabilokratijom. Na isti način može proći i ovaj današnji izveštaj o Srbiji Evropske komisije, koji je pre dva meseca protrčao kroz naše medije, ali i uputio jasnu poruku svima u državi, da ovako više ne može. Dok čekate da se stvari u Evropi promene u „našu” korist i da vam progledaju kroz prste zato što ne možete u potpunosti da se odreknete javašluka, nestručnosti, korupcije, partijske države, urušavanja institucija, kontrole pravosuđa, možda bismo mogli da se zapitamo da li nešto nije u redu sa nama, sa državom i načinom na koji je sazdana? Gde je nestalo to sada već mitološko biće – dijalog, na koji nam i Evropska komisija ukazuje. Hvala, niste morali, znamo to i sami.
Možemo se podsetiti i mudrih reči tadašnjeg, a i sadašnjeg ministra Rasima Ljajića koje je izrekao povodom proslave pet godina od petooktobarskih promena, tj. pre ravno 14 godina: “Jedno od najvećih dostignuća posle petooktobarskih promena je povratak u međunarodnu zajednicu, iako je međunarodna pozicija SCG još "daleko od odlične". Kao novi kvalitet dostignut posle promena, Ljajić je naveo i to što je "manje političkih strasti u odnosima između vlasti i opozicije, a etnički odnosi su normalizovani i većina manjina su integrisane u državu”. Ne ulazeći u njegovu formulaciju “većina manjina” i to godinu dana pre kosovskog proglašenja nezavisnosti, idemo dalje.
Kao primer odnosa prema odgovornosti, može nam poslužiti i ilustracija iz skorije prošlosti, mala vinjeta iz institucije koja nominalno štiti ljudska prava, čak se i tako zvala – Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Davno bilo, sada se pripoveda, ministarstva više nema, nekada ga je vodio Rasim Ljajić, a ugasio ga je Svetozar Čiplić, preciznije, posle njega je prestalo da postoji. Prenosim vam priču mog velikog prijatelja Marka Karadžića, koji je na kraju odustao od borbe i podneo ostavku na svoju funkciju u Ministarstvu zbog pritisaka koje je na njega vršio pomenuti ministar Čiplić.
No, vratimo se na temu, opis kompjuterskog monitora nabavljenog sredstvima EU, u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava, krajem 2009. godine, neposredno nakon okončanja suđenja za ubistvo premijera Zorana Đinđića. Naime, na skrinsejveru ekrana, stoji slika tada već osuđenog ubice premijera Đinđića, vođe zemunskog klana. Kako službenik ili službenica u ministarstvu za ljudska i manjinska prava može započeti svaki radni dan sa takvom slikom, čija će prava štititi? Kako je došlo do toga da tu sliku stave na svoj računar, da štiti ekran i da se svaki put prikazuje kada nije za svojim stolom, što je, prema rečima mog prijatelja, bilo prilično često.
Kada se prisetimo da je Evropska unija kupila bezbrojne računare kako bi se država modernizovala, ostaje nam da nagađamo koje su se slike još našle na ovim ekranima, šta su zaposleni dodali, koje sve ratne “heroje”, uz čuveni inat. U inat budućnosti zemlje za koju rade, u inat svim žrtvama ratova i ludila devedesetih, u inat ubijenom premijeru, ubijenim novinarima.
Da se ipak vratimo na ovogodišnji oštar izveštaj Evropske komisije. Upornost je tu, tražićemo da svaka rečenica, svaka preporuka iz ovog izveštaja bude sprovedena. Možemo zahtevati da izveštaj stoji i na ekranima svih koji rade u ministarstvima, državnoj upravi, sudovima i, naravno, u Narodnoj skupštini. To je najmanje što možemo da učinimo za one koji nisu više imali snage da se bore i pored pobede petog oktobra, a kojoj su doprineli na ulicama ili svojim glasom.
Za sve koji su otišli van granica naše zemlje, sa nadom da će se jednom vratiti u uređenu zemlju.


